Pravilo o zabrani šupaka

291

U prijelomnome članku objavljenom u uglednome Harvard Business Reviewu, profesor sa sveučilišta Stanford Robert I. Sutton pozabavio se jednom tabu-temom prisutnom u svim uredima i na svim radnim mjestima u današnjem svijetu.

Zaposlenici koji se nimalo ne obaziru na kolege… nasilnici u tvrtkama koji zlostavljaju ljude oko sebe… šefovi koji jednostavno ne shvaćaju. Budimo realni, u svakom uredu ima zaposlenika koji su jednostavno neuljudni, sebični, nekulturni, zlobni i kojima, kako se čini, uistinu nije stalo do toga kome će stati na žulj. Zbog takvih ljudi s usana nam se otima zdvojan usklik: “Kakav šupak!”
Ova revolucionarna knjiga više je od pukog odraza pitanja društvenih sukoba među kolegama na poslu. Dr. sc. Robert I. Sutton analitičkim svjetlom obasjava način na koji taj trajni problem razara moral, smanjuje produktivnost, te kako može istinski uništiti kulturu tvrtke. Sutton se ne samo izravno suočava s tim pitanjem, nego nudi i mnoštvo primjera i spoznaja o tome kako i vaša tvrtka može točno odrediti i dokinuti spomenuti problem.

Živahno i duhovito napisana, uz relevantne primjere i analize slučajeva, knjiga Pravilo o zabrani šupaka snažna je analiza velikog izazova: nužnosti suradnje s drugim ljudskim bićima… i govori o tome što na tom planu možete poduzeti.
Na koncu ćete se upitati: “Jesam li dio problema… ili sam dio rješenja?”

“Ova knjiga, za koju je autor pomno i temeljito istražio građu… jendostavnim jezikom progovara o neporecivoj činjenici: radna je sredina danas prepuna šupaka… Nema sumnje da će ova knjig aizazvati brojne rasprave uz uredske aparate za kavu.” – PUBLISHERS WEEKLY

O AUTORU:

Dr. sc. ROBERT SUTTON profesor je menadžmenta na sveučilištu Stanford, suautor je knjiga Hard Facts i Total Nonsense, te autor knjiga Good Boss, Bad Boss i Weird Ideas That Work, koju je Harvard Business Review proglasio jednom od deset najboljih knjiga godine. Živi u Menlo Parku u Kaliforniji.

Iz Uvoda:

Kada upoznam zlobnu osobu, prvo što pomislim jest: Kakav šupak!
Kladim se da i vi to pomislite. Takve ljude nazivamo nasilnicima, ljigavcima, krelcima, gnjidama, mučiteljima, serijskim razbijačima, tiranima ili nekontroliranim egomanijacima, ali, barem za mene, riječ šupak najbolje izražava strah i gnušanje koje gajim prema tim gadnim ljudima.
Ovu sam knjigu napisao jer je, nažalost, većina nas prije ili poslije primorana suočiti se sa šupcima na svojim radnim mjestima. Knjiga Pravilo o zabrani šupaka pokazuje kako ti destruktivni ljudi uništavaju druge i podrivaju organizacijsku učinkovitost. Ona ujedno pokazuje kako ćete pročistiti svoju organizaciju od tih krelaca, kako reformirati one s kojima ste zapeli, kako istjerati one koji se ne mogu ili ne žele promijeniti i kako umanjiti štetu koju uzrokuju ti pokvareni ljigavci.
Za „pravilo o zabrani šupaka“ prvi sam put čuo prije petnaest godina tijekom sastanka fakultetskog osoblja na Sveučilštu u Stanfordu. Naša mala katedra bila je nevjerojatno srdačno i kolegijalno mjesto za rad, osobito u usporedbi s većinom drugih akademskih krugova u kojima vlada gotovo neprimjetna, ali nemilosrdna zloba. Na tome je sastanku naš ravnatelj Warren Husman predvodio raspravu na kojoj smo trebali odlučiti o zapošljavanju novog člana katedre.
Jedan kolega predložio je da zaposlimo uglednog istraživača iz druge škole, na što mu je drugi kolega rekao: „Čuj, ne zanima me je li taj momak dobio Nobelovu nagradu… Jednostavno ne želim da ikakvi šupci uništavaju našu grupu.“ Svi smo se grohotom nasmijali, ali smo nakon toga počeli ozbiljno razgovarati o tome kako izbjeći da u našu grupu uđu pokvareni i arogantni krelci. Od toga dana, svaki put kada smo raspravljali o zapošljavanju novoga člana katedre, svatko od nas mogao je pobiti odluku pitanjem: „Iako se čini da je kandidat pametan, hoćemo li njegovim zapošljavanjem prekršiti naše pravilo o zabrani šupaka?“ Zbog toga je naša katedra postala bolje mjesto za rad.
Na drugim radnim mjestima jezik je znatno pristojniji, tako da se ondje govori o pravilima protiv „krelaca“, „gnjida“ ili „nasilnika“. U drugim se slučajevima to pravilo prešutno provodi. Bez obzira kako glasi, osobno želim raditi na mjestu koje provodi „pravilo o zabrani šupaka“, a ne u tisućama organizacija koje ignoriraju, opraštaju ili čak ohrabruju zloću.

Ljevak, knjige bez granice!

Komentari