Pogled na vrh Aconcague

350

U Mendozi je provoditi dane bilo opuštajuće. Taj dan odlučila sam otići do ogromnog parka General San Martin u sjevernom dijelu grada. Na autobusnoj stanici sam srela par iz hostela, pa smo zajedno uskočili u gradski autobus koji prolazi kroz park. Zbog njegove veličine nismo točno znali gdje izaći, a dio parka do kojeg nas je odveo autobus izgledao je nekako zapušteno i divlje. To je bio sjeverni dio parka za koji sam čula da nije najsigurniji, pa smo se preko zelenih površina spustili u donji dio i tu se razdvojili. Prošetala sam oko predivne fontane oko koje su bili štandovi s suvenirima i hranom, pa se kroz Vrt ruža uputila prema jezeru. Svugdje su naokolo u hladovini ležali ljudi, s obiteljima, prijateljima ili sami i uživali u prirodi i tišini.

Fontana u parku General San Martin nedaleko je od prekrasne željezne kapije kroz koju se ulazi u park. Donji dio parka, pa negdje do polovice puno je ljepši i uređeniji od sjevernog dijela.

Po izlasku iz parka krenula sam naći autobusnu stanicu da bi se vratila nazad do hostela, što se zbog jednosmjernog sistema dugačkih ulica i prolaznika koji me nisu znali uputiti, pretvorilo u dugo pješačenje prema centru. Kad sam već stigla nadomak centra odlučila sam propješačiti nazad sve do hostela. Sva sreća da su široke ulice Mendoze omeđene stablima, čije krošnje stvaraju ugodnu hladovinu, jer bilo je vruće. Navečer sam s Camilom otišla u zgradu gradske tržnice, Mercado Central, koja se nalazila točno preko puta hostela. Iako su mjesta koja su prodavala salame, pršut, povrće, masline navečer bila zatvorena, mali barovi koji su posluživali jeftinu hranu i piće još uvijek su radili. Sjele smo za šank gdje se okupljalo lokalno stanovništvo, naručile empanade s mesom za smiješnu cijenu i sok nalik limunadi koji je kad naručiš dvije empanade bio besplatan, a sudeći po okusu jasno je i zašto J. Glavno da su empanade bile ukusne. Camila nije pričala engleski, pa sam se opet služila mojom mješavinom španjolskog i talijanskog. Te večeri sam primijetila da mi nema gojzerica koje sam u zadnje vrijeme zbog nedostatka mjesta u ruksaku nosila zavezane za njega. Onda sam se sjetila da sam ih zadnji put imala pod sjedalom u autobusu iz San Rafaela do Mendoze i vjerojatno ih zaboravila uzeti  jer tada nisu bile zavezane za ruksak. U Mendozi je bilo vruće, pa sam ih zadnjih nekoliko dana potpuno smetnula s uma. Za svaki slučaj sam nazvala hostel u San Rafaelu, ali rekli su da kod njih nisu ostale. Ah dobro, trekking u Južnoj Americi više nije bio u planu, a i teške su, pa sam odlučila gledati to s vedrije strane. Bar ih neću morati tegliti sa sobom.

Sljedeće jutro sam već u šest i trideset bila na doručku jer sam uplatila turu „Visoka planina“ koja vodi u Ande i nacionalni park oko Aconcague, najvišeg planinskog vrha Južne Amerike i južne hemisfere. Kad sam se spustila iz sobe za jednim od stolova ugledala sam poznato lice, Eduadra kojeg sam upoznala na raftingu u San Rafaelu. Bila sam ugodno iznenađena. Eduardo je rekao da se cijelu noć vozio autobusom i u hostel stigao pred sat vremena i da sad ide na turu „Visoka planina“. Koja slučajnost, baš sam se obradovala što ću imati društvo, a ako što zatreba i prijevod. Ovaj je vodič ipak, nakon što je najprije govorio na španjolskom, to isto sve poslije objasnio i na engleskom.

Nakon što smo napustili Mendozu i prošli ravnice s vinogradima, krajolik se počeo mijenjati u brežuljkaste formacije pred-Kordiljera, dok su se u daljini nazirale veličanstvene Ande.

Zaustavili smo se kraj ceste da bi pogledali jezero koje se prostiralo s njene donje strane. Okolna brda postajala su sve ogoljenija i u raznim smeđkasto crvenim tonovima tvorila zanimljive vijugave figure koje su okruživale puste doline. Sljedeća postaja bio je mali kameni most preko rječice u kamenjaru do kojeg se nalazila mala kapelica s figuricama svetaca, krunicom i stvarčicama koje su ljudi ostavljali. Ubrzo nakon stigli smo do mosta Inka, prirodnog mosta kojeg je u kamenu izdubila rijeka, a topli izvori obojali u žuto narančaste nijanse.

Pod mostom Inka u Andama ostao je zarobljen nekadašnji hotel-toplice, gdje su se ljudi dolazili kupati u ljekovitim izvorima.

Nekada je most bio otvoren i moglo se hodati po njemu i ispod njega, ali je sada zaštićen i okolno područje zatvoreno za turiste. Kraj mosta se nalazila mala tržnica sa štandovima na kojima su se prodavali suveniri, kao i razni predmeti koji su nakon što su močeni u sumpornoj vodi izvora poprimili poseban mineralni sloj i žutu boju, pa se tako tamo mogu kupiti žute „okamenjene“ ruže, limenke, razne figure, pa čak i pokoja cipela!

Nastavili smo vožnju do Parka Aconcagua, odakle smo prošetali kroz predivnu prirodu do vidikovca s kojeg se pružao pogled na vrh Aconcague. Jedan dečko s ture me je zamolio ako bi mu na trenutak mogla posuditi moj širokokutni objektiv da uhvati cijeli prizor, a ja sam iskoristila njegov teleobjektiv da zumiram sam vrh Aconcague koji se pokriven snijegom ljeskao na popodnevnom suncu.

Iako se najviši vrh Anda činio blizu, mi smo bili na nadmorskoj visini od samo 3150m.

Spuštanje nazad proteklo je u opuštenoj atmosferi. Eduardo i ja neprekidno smo se slikali i hvatali sve moguće kadrove, pa smo stalno zaostajali za ostatkom grupe, a na pola puta smo predahnuli uz prekrasno tirkizno jezero čiju je površinu mreškao vjetar. Dok sam sjedili na mekoj travi i divili se pogledu na veličanstvene ogoljele planine na suprotnoj strani jezera, potpuno smo utihnuli pred nestvarnim prizorom.

U srcu Anda svaka je riječ suvišna.

Od svježeg zraka smo ogladnili, a vodič nas je odveo do nekakvog parkirališta kamiona gdje su se u jednoj limenoj nastambi posluživali nevjerojatno ukusni sendviči s odreskom, sirom i paradajzom. Najbolji i najglomazniji sendvič koji sam ikad jela, rijedak planinski zrak i  pregršt prekrasnih prizora učinili su svoje i vožnju nazad u Mendozu provela sam drijemajući. Mislim da sam sanjala Ande…

Tekst&foto: Nola

Sljedeći nastavak bloga čitajte u petak, 10.2.

Komentari