Jutro je odlaska s Ilhe Grande i zajedno se s Argentinkama spremam na trajekt koji svaki dan u deset sati ide u Angru dos Reis. Za doručkom se zbog gužve pridružujem mami i kćerki iz Buenos Airesa s kojima sam se do sad samo pozdravljala. Mama u razgovoru razotkriva svoje talijansko porijeklo, pa dalje nastavljamo ja na talijanskom, a ona na španjolskom. Sa kćerkom je na godišnjem odmoru, a mene ispituje o mom putu oko svijeta. Zaželjela mi je sreću i zahvalila što sam je podsjetila na jezik njenih predaka.
Nakon kratke plovidbe stižemo u Angru dos Reis. Mali lokalni autobus bez stakala na prozorima brzo se puni i ja sjedam do jedne starije gospođe koja mi ustupa mjesto do prozora. Većinu puta gospođa mi je na portugalskom objašnjavala kraj čega prolazimo i upozoravala da će se uskoro s naše desne strane ukazati najljepša plaža u okolici. Baš simpatično od nje. U autobusu nema klime, pa prozori bez stakala dobro dođu da vožnja bude podnošljivija, a zajedno sa ludom vožnjom šofera na trenutke i burna.
Popodne stižemo u Paraty i pozdravljam se s Argentinkama. Budući da nisam imala pojma u kojem smjeru krenuti da bi došla do mog hostela za upute se raspitujem u informativnom turističkom centru. Navala je backpackera koji su sišli s busa, pa treba čekati red. Hodajući kroz puste kamenom popločane uličice dolazim do hostela sa terasom kraj rijeke i dobivam jedinu sobu s balkončićem koji gleda na njene vode i drvored na drugoj strani obale. Recepcioner kaže da mi je danas sretan dan. A i jedina sam u sobi, ne može biti bolje. Ubrzo krećem u šetnju povijesnim centrom Paraty-a koji je zaštićen i otvoren samo za pješački promet.
Uske kamenom popločane ulice obrubljene su nizom šarenih vrata iza kojih se kriju galerije, dućančići s umjetninama i restorani. Usred ovakve kolonijalne arhitekture izgledalo mi je kao da sam upravo kročila u svijet Robinje Isaure.
Dok sam se šetala uličicama i zavirivala u zanimljive dućane nebo je postajalo sve crnije i odjednom je počeo pljusak. Uletjela sam u prvi dućan sa suvenirima, zatim sam se malo od kiše sklanjala ispod ogromnog stabla u parku, ali kako to nije bilo baš najpametnije sklonište, odskakutala sam u obližnji bar na kavu. Sjela sam odmah do prozora da mogu promatrati kako se udubljene ulice sve više pune vodom. Po izlasku mi ne gine toćanje nogu.
Kada je kiša konačno prestala prošetala sam do luke, kupila kokos i sjela na klupicu uživajući u pogledu na najstariju crkvu Paraty-a dovršenu 1722. – Igreja-u de Santa Rita. Konj koji se nije obazirao na prolaznike bio je savršen dodatak slici.
Odlučila sam se vratiti u hostel prije nego što se opet otvori nebo i baš na vrijeme prije novog pljuska. Besplatan wifi prekratio mi je vrijeme do dolaska nove gošće. Njemica Eva po Južnoj Americi putuje s dečkom kojeg su smjestili u susjednu sobu. Na početku je djelovala sramežljivo i nismo puno pričale, ali smo se kasnije sprijateljile. Povjerila mi je da je prije puta saznala da je trudna, ali da ona i dečko nisu htjeli otkazati put i sada je u četvrtom mjesecu trudnoće. Žao joj je što neće moći isprobati bungee jumping i rafting, a mora paziti i što jede. Nakon Ria, kreću za Amazonu. Nisam mogla nego je promatrati s divljenjem.
Ovo je četvrta kočija na koju nailazim tog popodneva. Romantični gradić sa svojim starinskim crkvicama, fenjerima i vratima živih boja ispunio je moje viđenje prave brazilske idile.
Navečer je kiša prestala, pa izlazim nešto pojesti. U jednom od restorana spazim Argentinke koje me pozivaju da im se pridružim na večeri. Dok su pričale sa zgodnim konobarom, primijetila sam koliko mi se melodičan brazilski portugalski sve više počinje sviđati. Bilo ga je milina slušati. Dogovorile smo se da se ujutro nađemo na autobusnoj stanici i otiđemo do Trinidade-a, malog sela sa predivnim plažama.
Vožnja autobusom s propuhom umjesto klime bila je kao i uvijek zanimljiva. Bus je stajao u svakom selu ili bolje rečeno svugdje gdje je bilo ijedne kuće, a poneke su stanice bile i usred džungle. Svako toliko bi ulazila školska djeca u uniformama, majke sa slatkim tamnoputim bebama i živopisne starice. Najbolje scene za fotografiranje uvijek su u lokalnim autobusima, ali oni su uvijek natiskani i malo mi je nezgodno slikati nekog tko mi skoro sjedi u krilu. Da bar imam nevidljivi aparat. Dan u Trinidade-u je prošao ležerno, s dugačke pješčane plaže prebacile smo se na manju, iza koje je bila još jedna i tako unedogled. Argentinke su popodne odlučile otići u dva sata dugu šetnju do nekakve stijene koja jede ljude!? Za to im je netko rekao, ali nisu znale što je to…Kako je već bilo kasno i željela sam još prošetati po Paraty-u, ja ostajem na plaži. Dogovorile smo se da se navečer nađemo na glavnom trgu.
Iako je Igreja de Nossa Senhora das Dores pod teškim oblacima djelovala pomalo sablasno, to nije umanjilo njezinu ljepotu. Samo jedan pogled prenio me je u neka druga vremena…vremena zlata, robova i šećera.
Na povratku u hostel upoznala sam simpatičnog nizozemca koji putuje već dvije godine. Malo radi na cruiserima i onda ostatak vremena obilazi svijet. Pitao me što radim navečer, pa se dogovaramo da zajedno otiđemo do glavnog trga gdje sviraju sambu do kraja karnevala.
Karnevalska pozornica u centru Paraty-a, kao riječki Korzo gdje se za vrijeme Karnevala mogu susresti svakakvi likovi…neki s manje, neki s više zuba, ali kao da je to na kraju važno. Potresujka ili samba, najbitnija je dobra zabava.
Nakon što smo se prošetali oko trga bend na pozornici počeo je svirati, ljudi okupljati i plesati, a s njima i mi. Argentinke nisam vidjela, ali na kraju to i nije bilo važno. Partnera za ples sam imala, a dobra atmosfera bila je zarazna.
Nola
Sljedeći nastavak bloga Moj put oko svijeta pročitajte u petak, 11.11.
Komentari