Odgoj, kriza, slučajnosti i ŠKAMPI!

526

Škampi i moj život, možda zbog njihove cijene (u biti – sigurno zbog toga), nisu redovno isprepleteni, nisu dio već predvidljive svakodnevice i defi nitivno nisu stavka u trošenju kućnog budžeta. Međutim, bilo je škampi u mom životu. Počnimo s ranim fakultetom. Vikende bih tada, redovno, sa svojim bratom provodila u kući svoga oca – inače – kuhara po zanimanju, ali kuhara koji noću spava snom pravednika pa nikako nije uspijevao shvatiti u koje vrijeme se vraćam kući iz izlazaka (kod mame je bila druga priča, ta bi valjda navijala budilicu na dogovoreno vrijeme kako bi bila sigurna da nisam zakasnila). I tako sam se kod tate „provlačila“ sve do jednog dana. Odnosno noći. Ili bolje rečeno – ranog, ranog jutra. Ušuljala sam se u očevu kuću, naravno uvjerena da spava (kao mnogo puta dotad) – što on – pogađate – baš taj put – nije bio. Nije bio ljut, a ja sam otišla spavati – „dobro je i prošlo“, pomislila sam. Ulovio me prvi san, lovila sam slike da ih sanjam i veselila se duuuuugoj turi spavanja koja je preda mnom. Gadne li pogreške! Nakon tek možda sat ili dva od mog lijeganja, otac je krenuo sa svojim odgojnim metodama. Ušao je u sobu, probudio me strogim očevskim autoritetom i lijepo zamolio da ustanem. – Neeeeeeee!!! Ne sada… spavam, umorna sam. Zašto? Ne mogu, srušit ću se… Sve su to misli koje su mi prolazile glavom. Međutim, tata je rekao svoje. I ustala sam onako jadna, iscrpljena izlaskom i potpuno nesuvisla za te rane jutarnje sate. Otac me dočekao u kuhinji s posebno zadovoljnim izrazom lica (kao da je govorio: „Sad ću ti ja pokazati kada se dolazi kući.“) i s pripremljenom dubokom zdjelom, češnjakom, peršinom, daskom za rezanje, nožem i – škampima svježe donesenim s tržnice. Nije mi bilo ništa jasno dok on jasno nije rekao: „Sada ćeš naučiti kako se rade škampi na buzaru!“ I tako je i bilo. Mrcvarila sam sebe i češnjak, sebe i peršin, umirala sam od umora i želje za snom, no tata je bio nepopustiv, objašnjavao mi je, vodio me i nadgledao. Sve dok moja prva buzara nije bila gotova. I znala sam – ovo ću zapamtiti za cijeli život. Metodom ratnih zločinaca, tog sam jutra naučila osnovni recept za škampe na buzaru: malo sjeckanog češnjaka, malo sjeckanog peršina, malo passate, malo vina, škampi na sve to i ručak je bio spreman za jelo, a ja sam bila spremna za srušiti se s nogu. No, lekcije su bile svladane – i kako s 23 godine pripremiti odličnu buzaru, ali i kako ni s tatom nema zezanja. Nekoliko godina kasnije, odnosno prije nekoliko mjeseci – situacija broj 2: kriza puca po šavovima i kućnom budžetu, muž i ja potrebni smo šećera, deterdženta, paketića štipaljki i malo svježeg sira, na raspolaganju imamo – 200,00 kuna. I još bi i bilo za navedene potrepštine da nam se nije „prijelo“ – škampi. Bez puno mozganja, egzistenciju smo taj put ostavili po strani i bez imalo grižnje savjesti jurnuli do tržnice, kupili divne škampe, pripremili ih na buzaru (po onom istom davno naučenom receptu), pojeli i uzdisali od zadovoljstva – kako život može biti lijep! Nikada nismo požalili tih 200,00 kuna. Kako i bi – kada su škampi – em ukusni, em hranjivi, zdravi – bogati natrijem, kalijem i kalcijem, a o kulturološko-gastronomskom aspektu da i ne govorimo – ako su jadranski ili, još i bolje – jadranski, ali kvarnerski za koje će se nerijetko izdvojiti i koja kuna više. I danas se, evo, piše moja treća priča o škampima. Taman kad sam se ulovila teksta i njegovih prvih nekoliko rečenica u mom bon appetit se uredu stvorio vrstan kuhar, gastro kreativac i Chef jedne riječke kuhinje – Andrej Barbieri. Nekako sumnjam da je to bila slučajna konstelacija… Nije mi trebalo dugo da ga potegnem za rukav i zamolim da s čitateljima Teklića podijeli dva recepta sa škampima koja su možda malo drugačija od onih na koje smo navikli (tipične buzare, roštilji ili pašta). Zato vam s ponosom predstavljam dva lijepa recepta iz kuhinjeAndreja Barbierija. I za mene nešto novo.

Recept prvi – BUZARA

SASTOJCI: Škampi, češnjak, bijelo kvalitetno vino, maslinovo ulje, malo brandya, šaka pomodorina, malo bosiljka

U dubljoj tavi na ulju zazlatiti nekoliko zgnječenih režnjeva češnjaka(dakle ne sjeckanog, niti rezanog, već samo oguljenog i zgnječenog). Na to dodati sjeckani peršin i još kratko grijati dok sve skupa ne počne „raditi“. Tada se iz ulja vade režnjevi češnjaka kako bi se izbjegla gorčina, jer on je dao svoju aromu, a na peršin i ulje se naglo bace škampi koji se odmah podliju s malo brandya. Brandy se, zatim, potpali upaljačem ili se malo prodrma tava kako bi se lagano isflambiralo. Nakon toga se škampi zaliju i vinom te se još vrlo kratko kuhaju – da ne bi prokuhali, odnosno da bi zadržali svoju sočnost. Na samome kraju, nakon što se ugasi vatra, na sve se pospe malo bosiljka i šaka narezanih pomodorina. „Ovi se škampi,“ kaže Andrej, „služe s prepečenim, rustičnim kruhom.“

Recept drugi – TEMPURA
Zamiješamo tučeni bjelanjak, rižino brašno (može i obično) i hladnu mineralnu vodu, jako hladnu! Miješamo do gustoće meda. Ova mješavina služi kao ovojnica za friganje. Nakon toga uzmemo repove od škampi i – ako su veliki – jednog po jednog provlačimo kroz tu pastelu, a ako su manji, onda ih kroz pastelu provlačimo odjednom 2-3 nabodena na duži ražnjić. Kada su umočeni, onda se stavljaju u duboko ulje i frigaju jako kratko – toliko da pastela bude hrskava, a škamp iznutra nedodirnut uljem. Za one revnije – bit će najbolje da ovako pripremljene škampe, kaže Barbieri, serviraju uz umak od soje i wasabi – japanski zeleni hren.

I time završavamo ovu našu „štoriju od škampi“. Želim da i vama bude uvijek živopisno i lijepo u trenucima u kojima ih spravljate, jedete, a onda i pamtite!

Vaša Kuharica sa sto lica

Komentari