Moje drugo odredište Ipanema

343

Došao je dan prelaska u svijet hostela. Ipanema je udaljena samo desetak minuta vožnje, pa sa ruksakom na leđima izlazim na ulicu i zaustavljam taxi. Kako ono.. treba zaustaviti žuto crne taxije, ili crno plave? Hmm zaustavljam žuto crni. Vozač je prijateljski raspoložen, sigurna sam da mi je nakon što me pitao ime i odakle sam, rekao i da sam predivna, ali pripisujem to latinoameričkom temperamentu. Bolje da se naviknem na to.

Nakon što sam se smjestila u hostel u sobu sa šest kreveta, odlazim u šetnju Ipanemom. Fina četvrt, sve neki fensi dućani, a svakih par ulica novi Havaianas dućan. Odlično! Koliko pari japanki mogu strpati u ruksak koji je već pun i onda ih nositi oko svijeta četiri mjeseca? Zaustavljam se kod jednog od barova sa svježim voćnim sokovima i frapeima koji se nalaze na svakom uglu. Što izabrati od mnoštva primamljivih kombinacija tropskog voća? Čitam sastojke, pa kako djeluju.. Combate o estresse, Viagra natural, Elimina o sono…Uzimam neki zeleni dobar za krv, detoksikaciju i energiju. Popodne odlučujem provesti u botaničkim vrtovima i nakon hodanja ukrug po najvećem suncu i neuspješnog pokušaja da skužim odakle ide bus skačem u taxi. Ovo mi ne bi trebalo prijeći u naviku. Daleko od gradske vreve to popodne uživam među vrtoglavo visokim palmama, nepoznatim tropskim raslinjem i čudnim cvjetovima.


Pogled na Krista Otkupitelja iz botaničkih vrtova. Izgleda kao da bi svakog trenutka mogao poletjeti, ali mislim da i on zna kako bolje ne bi pristajao nigdje drugdje.

Da bi se predvečer vratila na Ipanemu treba uloviti bus. Budući da autobusne stanice nisu ili su jedva označene, pa se najčešće stane gdje vidite da stoje i drugi ljudi, odlučujem za pomoć pitati rijetke prolaznike. Botanički vrtovi su malo izvan centra, a na cesti ispred njih nema puno pješaka. Konačno jedan mladić govori engleski i kaže mi koji broj da zaustavim. Busevi jure ko ludi i prava je umjetnost skužiti dovoljno brzo da se približava broj koji trebaš i onda ga zaustaviti na vrijeme. Uspijevam i nakon što sam se smjestila na sjedalo do prozora na samom kraju busa, primjećujem da sam jedina strankinja u njemu. Početnu nelagodu zamjenjuje strah kad skužim da bus juri kao da se nisam ukrcala ja već Keanu Reeves, ali svi ti nelagodni osjećaji ubrzo prelaze u oduševljenje. Postalo mi je jasno da šole toliko vješto jurca da ga u sebi počinjem bodriti To šole, nagazii! Sa svakim pređenim kilometrom ja sve više uživam, a na licu mi široki osmijeh. Svima koji vole adrenalinske aktivnosti preporučujem vožnju autobusom u Riu!

Prva noć u hostelu protekla je dobro. Shvatila sam da je bolje uzeti krevet ispod,a ne onaj na katu budući da ti manje bliješti svijetlo odlučiš li leći ranije od drugih, a i zgodnije je za sjediti bez da se stalno moraš penjati. Ovo je za putnike samce zapravo puno bolje od hotela. Lakše se upoznaju ljudi, a hosteli nude i raznorazne aktivnosti i ture po gradu. Pokupi te kombi sa vodičem koji ide od hostela do hostela, skompaš se sa drugima iz grupe i uštediš puno vremena. Osim toga, ako se ide u malo opasnije dijelove ovo je odlična opcija. Danas ću konačno stati pod stopala Krista. Simpatična vodičkinja nudi mi da sjednem između nje i šofera i ubrzo mi postaje jasno da je to najbolje mjesto jer osim što imam odličan pogled mogu pitat vodičkinju sve što me zanima i tako saznajem puno o životu u Riu. Putovati sam ima i neke prednosti, a kasnije ću uvidjeti i puno više nego što sam na početku mislila. Nakon obilaska predivnih i skoro pustih plaža koje se nalaze južno od Ipaneme, penjemo se na brda i područje Šume Tijuca koja je i Nacionalni park u pozadini grada. Cijevi postavljene iznad ceste vodu obližnjih slapova usmjeravaju u jedan mlaz i tvore prirodne tuševe na više mjesta, na kojima se Carioce osvježavaju prije ili nakon šetnje, trčanja, posla. Samo treba ponijeti kupaći. Konačno stižemo na Corcovado na čijem se vrhu nalazi statua Krista. Nakon penjanja po stepenicama koje vode do platforme sa veličanstvenim pogledom na grad prvo što mi silazi s usana je woooow.

Najprije sam ga netremice motrila jedno 5 minuta. A onda još 5 minuta pokušavala odagnati osjećaj blesavosti da u istoj pozi poziram nekom prolazniku. Poslije je to bila jedna od mojih najdražih slika.

Ni mnoštvo turista ne može omesti dojam potpune očaranosti i divljenja pred gorostasnim Kristom blagog pogleda i suosjećajna lica. A onda pogled- Ipanema, Copacabana, Šećerna Glava sve je tu poda mnom, konačno posloženo u jednu shvatljivu cjelinu koja zaustavlja dah. Ovo je vrhunac u svakom pogledu.

Sa Corcovada se spuštamo u boemsku četvrt Santa Teresa koja se nalazi na jednom od okolnih brda. Puna je malih simpatično uređenih restorana i kafića, ali krije opasnosti. Ako ne znaš kuda ići lako je skrenuti u pogrešnu uličicu i u lakšem slučaju biti opljačkan ili čak izgubiti život.

Santa Teresu sa donjim gradom povezuje starinski tramvaj koji toj četvrti daje poseban šarm. Vlasnik žutog dućančića s lijeve strane je odmah izašao i rekao nam da dućan ne fotografiramo.

Nakon ručka u četvrti Lapa, dolazimo do šarenih stepenica obloženih mnoštvom različitih pločica koje stalno izmjenjuje umjetnik Selaron. Kad se tamo doselio stepenice su mu izgledale presivo pa ih je odlučio uljepšati pločicama iz cijelog svijeta. Mnoge od njih prikazuju trudne crnkinje za što se glavnim krivcem smatra upravo on.

Otkačeni Selaron s ponosom pozira na svom umjetničkom djelu. Da sve ne bi bilo previše dosadno, tu i tamo će vam isplaziti jezik. A možda mu samo smeta ometanje dok uz njega poziraju zgodne turistkinje.

To je bila zadnja točka te ture, pa sa engleskinjom koja studira u Sao Paolu i prijateljem koji ju je posjetio odlučim otići i do Šećerne Glave. Vožnja žičarom do drugog nivoa koji je ujedno i vrh takodjer pruža predivan pogled, ali ništa ne može nadmašiti pogled iz očiju Krista.

Uživam u pogledu u kasno poslijepodne, ja sa Šećerne Glave, a sasvim desno s najvišeg vrha Krist. Zadovoljan on, zadovoljna ja. Sad mi je jasno otkud mu smiješak na licu…

Na povratku uskačemo u bus za Ipanemu. Moji novi prijatelji za jedan dan izlaze na Copacabani, a ja nastavljam i iskrcavam se ravno pred hostelom na Ipanemi. Prepuna utisaka razmišljam koliko sam toga doživjela u samo prvih par dana i koliko me još toga očekuje u slijedeća četiri mjeseca.

Nola

Komentari