Neke stvari nikada, ali baš nikada neće izgubiti svoj ”cool efekt”. Jedna od tih stvari su definitivno starke. Ne znam da li postoji ijedna osoba koja ih barem jednom nije imala na svojim nogama. Otkad znam za sebe, starke su bile pojam slobode, kulerstva, frajerizma, kako god hoćete.
Kako sam inače budaletina koja pamti ponekad tako blesave stvari, svake godine 27.3 sjetim se da je to datum mog prvog odlaska u Trst. Nevjerojatno koliko sam u životu čekao taj ”izlet” u grad koji sam zamišljao kao Diznilend. O mom prvom susretu sa tim gradom već sam vam pisao, ali vam sigurno nisam spomenuo da sam tamo dobio svoje prve starke. Da, da, tog dana uspio sam starce smuljati da mi, uz hrpu drugih stvari kupe i starke. Mislim da je mama bila ta koja je popustila. Tata mi je kupio časopis ”Gente motori”, motorsport časopis u kojem je kao poklon bio sat sa Alfinim znakom. Miline i sreće li. Danas bi se reklo neki ”kineski” sat. Drugi dan mi je već puknuo remen na istom, a ja si danas mislim kako je ćale bio prepreden pa je sebi kupio časopis da uživa, (vjerojatno ga je svejedno mislio kupiti), a meni uvalio sat i grižnju savjesti da ga barem pola sata pustim na miru i ne tražim ga da mi kupi još nešto. Ovako sam imao osjećaj da se ta novina kupila samo zbog mene.
Mama je istu foru plasirala koji sat kasnije, kada je ionako morala kupiti popularni prašak za robu marke ”Dash”, a unutra je bio neki ”kineski” walkman, na koji sam ja navalio k’o mutav na telefon. Kako ti Talijani sve znaju prodati, nevjerojatno. Taj efekt iznenađenja kada otvaraš paket i jedva čekaš izvući poklon iznutra, to je nevjerojatno. Koja je to sreća. Danas se te stvari ponavljaju ”again and again” samo što brat i ja nemilice klikamo po ebaya i za nekoliko dolara naručujemo svakojake gluposti i onda čekamo poštar ko ozebli sunce – i radujemo se tim glupavim paketićima! Neko vrijeme je poštar svaki dan nosio barem jedan paketić, a otkad smo nabavili mini-usb masažer koji ne valja kur*a, malo smo se smirili.
Vratimo se još malo u onaj Trst i spomenimo najbitnije – uspio sam ih smuljati da mi kupe i starke, makar nisu bile original, što me je nekako bockalo cijelo vrijeme, ali bolje išta nego ništa. Tih ranih 90-ih najpopularnije su bile bordo starke, i tko je to imao, bio je glavni frajer. Odmah iza njih smjestile su se popularne plave, pa zelene. To je bilo ubber-cool. Tek na četvrtom mjestu došle su crne. Bijelih ni u tragovima.
Da vam sad previše ne opisujem kakve su bile te ”fuš- starke”, prilažem sličicu da pogledate. Na slici pronađite klinca s harmonikom, koja je skoro pa veća od njega. Ok. Taj sam ja. Pogledajte na noge. To su fuš-starke bordo boje. O njima pričam.
Po principu ”bolje išta nego ništa” bio sam zadovoljan svojim starkama, sve dok ih na satu tjelesnog odgoja nisam stavio ”bok uz bok” original starkama svoga prijatelja. E, tu sam shvatio gdje se krije tajna pravih starki. One prave bile su nekako ”nabildane”, čvrste, široke, kvalitetne, i ove moje su kraj njih izgledale nekako jadno, kao da parkiram Stojadina kraj nove Alfe. Otprilike.
Znate onaj zadnji dio na starkama, gdje piše ”ALL STAR” ogromnim slovima i to se vidi prvih par dana dok ih čuvate, a onda izblijedi od hodanja? Ajme, taj dio starki mi je oduvijek bio najdraži. Moje jadnice su iza sa nekim siromašnim, tanašnim fontom imale ispisano ”ALI STAR”. Najradije bih u zemlju bio propao i nazvao ih ”ALI STARci mi nisu htjeli kupiti original”. Da, uvijek su bile skupe za neku običnu, krpenu tenisicu. Uvijek su držale tu cijenu i tako je do dana današnjeg.
Nekako sam prebolio te fušerske starke i težio pravima. Osjećaj kada sam na nogu stavio prve ”prave” starke je neopisiv. Mislim da je bilo ljeto pa sam ih još furao na bosu nogu, zemljak. Ali te tenisice su doslovno zemljom hodale do ”posljednjeg daha” dok se nisu doslovce raspale. Starke su dolazile i izlazile iz mode, ali ja sam ih uvijek furao na nogama. Srednju školu najviše sam puta posjetio obučen u Adidas sa tri crte sa starkama na nogama. Te Adidas hlače bile su lagano na trapez, i naravno, vukle su se po podu. Nona mi je danima govorila da ne mogu po svijetu hodati tako da mi se hlače vuku po podu ne shvaćajući da je baš to cool. U trenutku moje nepažnje, domogla se hlača i ”skratila ih da se ne vuku po podu” na što sam ja totalno poludio. Izgledao sam kao da čekam poplavu, a i izgubio sam taj toliko voljeni ”cool efekt”.
Isto tamo negdje početkom srednje strašno popularne su bile crvene visoke starke, kojih ovdje nije bilo za kupiti. Kako – ne znam. Nestašica. Provodeći svaki trenutak na opatijskom kupalištu ”Lido”, gubeći dane na najljepši mogući način, moja prijateljica Francesca POKLONILA mi je NOVE NOVCATE starke, koje je njen tata donio iz Amerike i nekome su bile prevelike. Br. 43. Meni možda samo pola broja prevelike, ali tko je mario? U tome je čak bila čar. S godinama sam skužio da je moj idealni broj starke 42 i pol. :) Sada vi ženske čitateljice odmah recite- aaaa, Mauro ima malu nogu, a kažu tko ima malu nogu ima i malog miša! Ok, imam malog miša.
Te crvene starke obilježile su moje srednjoškolsko vrijeme, vjerojatno jedno od najburnijih razdoblja mog života. Kad bolje razmislim, uvijek je burno, ali ovo je bio početak. Čuvao sam ih kao oko u glavi, a prošle su sa mnom apsolutno sve što su mogle. Već tada sam znao da će jednog dana stajati na zidu, u vitrini od pleksiglasa, sa svim tim kilometrima u sebi, noseći uspomene na neko vrijeme koje se više nikada neće vratiti. Nosile su u sebi moje popravne ispite, izlaske, gubitak nevinosti, prvi koncert Deep purplea, na kraju čak i maturalno putovanje. Onda znate koliko su izdržale. Kada sam shvatio da se raspadaju i da je bolje da ih zamijenim novima, a ove ”umirovim” i sklonim na sigurno dok ne napravim vitrinu za njih, objesio sam ih za jednu policu u našoj konobi. Stajale su tu jako puno vremena, i navikao sam se da su tamo. Jednog dana, jednostavno su- nestale. Poludio sam. Pitao sam nonu kamo su netragom nestale, a ona mi je rekla:
– Ča one stare, ofucane? Pa ća san ih hitila!
– Ča siiiiiii???
– Ća san ih hitila. Ovde samo mesto zimju bezveze.
Ukratko sa prijevodom – bacila ih je ća, jer su joj ”smetale” i ”bez veze uzimale mjesto”. Tako su neslavno završile na nekom smetlištu tenisice koje su imale priču. Nebitno, vjerujem da im je sada dobro jer su u raju za starke.
Nije Francesca bila jedina koja mi je poklonila starke. Uz kolekciju koju sam sam redovito popunjavao kako su financije dozvoljavale i drugi prijatelji su mi davali svoje jer njima više nisu bile ”in” niti cool. Tako mi je Sandi krajem srednje dao svoje niske plave i rekao: ” evo, Stauro Maraj ( da da, tako su me zvali), ja ih ne nosim, a ti si rocker i ti ćeš ih sigurno iznositi kako spada”. Nikad mu to nisam zaboravio, bilo je to baš onako, poklanjanje od srca.
Kolekcija starki se s godinama povećavala, a neopisiva sreća bila je kada su se bijele vratile u modu. Tada su ih na nogama imali doslovno svi, a ja sam cvao od sreće i ono dijete u meni kao da je govorilo – starke nikad neće umrijeti. Povremeno ”odu” na par godina, a onda se vrate još jače.
Svima vama želim puno sretnih kilometara u vašim starkama, a ja idem svoje starke staviti na noge i popiti svoju prvu jutarnju kavu. Zaslužio sam, ha?
Do sljedećeg četvrtka, živjeli vi meni!
Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
