Noćas sam izveo dva ubojstva. Ne jedno. Dva. Osjećaj? Ne znam ni sam. Kako bi rekle kokoške u onim sapunjarama: ” osjećaji su mi još uvijek pomalo zbrkani”. Ubojstva su se dogodila spontano, neočekivano. Sve je započelo još jučer ujutro, kada sam se probudio sa strašnom grloboljom i onim osjećajem u mišićima ”aha, danas bi me mogla stresti temperatura”. Razina nadrkanosti tokom dana rasla je do nebeskih visina, vjerojatno pojačana time što sam dan prije bio u shoppingu i kupio brdo zdrave hrane, odlučivši da mjesec dana neću jesti nikakvu paštu, kruh, pizzu, pohano i sve ostalo čime sam zagađivao svoje divno apolonsko tijelo cijelog ljeta. Pronašavši neku zdravu dijetu baziranu na hrpi povrća i toliko željan detoksa, hrabro sam krenuo u novi dan. I eto- odmah se razbolio. Ko za kurac, još sam imao i brdo posla, pa me glavurda razbolila da sam već oko 1 ujutro bio u krevetu, što je svakako rekord u posljednje vrijeme. Neću ni napominjati da sam ”dijetu” prekinuo oko 6 navečer i naručio si pizzu bez imalo grižnje savjesti, pomislivši da me glava boli od gladi. Ostavio sam jedan cut u kutiji, samo da vidim da li će ga Dario smazati kada se vrati izvana.
Joj, kako sam ponosan kad gledam u ovaj naslov gore, osmišljen tako da privuče pažnju, osjećam se k’o novinar onih šugavih 24 sata, bolje rečeno, osjećam se k’o novinar iz 2012. Ako danas nemaš ovakav naslov, nitko te ne čita, ziher. Ali ja sam noćas stvarno izveo dva ubojstva. Tek je 5 i pol ujutro, što mislite, što se treba dogoditi da se autor vaših omiljenih redaka četvrtkom ujutro tako rano budi, što mu bi da kolumnu piše ČAK nekoliko sati prije objavljivanja, a ne u zadnji čas?
Zato jer je počinio grozno djelo. Ubio je. I nema grižnju savjest, ni najmanje. Očito je grlobolja došla kao znak da je ljeto završilo, kao naznaka da bih mogao do mora konačno ispuhati onaj luftmadrac i napraviti malo mjesta u mojoj oazi mira, očito su mi nebesa htjela reći da ono veselo raspoloženje polako opada i da stiže jesen. Naime, pisao sam vam već o tome kako ja nikada ne volim goste koji se pojave u mojoj sobi. Te razne životinjice koje mi krase zidove vrlo jednostavno nekako otjeram van i budem sav sretan da se držim one ”živi i pusti da žive”. Ne samo to. Dajem im imena. Tako da je stonoga već godinama Timothy, a komarac (komarica) je Marica. Onda mi komuniciramo kada vidim da mi se približe ili zuje. Lijepo kažem: ” Timothy, da ne bi bilo problema”! I kao da me čuje, ode Timothy svojim poslom. Marica zna biti dosta dosadna, ali kad stvarno popizdim, osjeti ona to pa se makne. Dam joj da malo grize, ali brate mili, ne možeš stalno. Isto tako, Marica zna što ne smije. I koje je zabranjeno područje. Dok spavam, zujati oko ušiju i muvati se oko lica. Odavno smo se dogovorili da je moje lice poput jabuke u Edenskom vrtu. Sve uzmi, to mi ne diraj. ( zašto sam se sad sjetio Sandija Cenova kako jauče ”pjevaj sveeeeee, samo nju mi ne sviraaaaaj”? )
I tako vam je moja brija da ama baš svako bićence zaslužuje život noćas pala u vodu. Zamislite koji sam ja kreten. Cijelo ljeto odbijam kupiti ono čudo koje staviš u zid i onda ti komarci ne dolaze. Kao- malo će me bocnuti, pa šta? Dakle, nećeš ih ti ubiti, nešto drugo će, ali opet, humanost je na djelu.
Noge su mi u srpnju i kolovozu znale biti izgrižene do pakla, ali rekoh- to su čari ljeta. Mora i Marica nešto jesti. S Timothyjem nikakvih problema, on vozi svoj put, ja svoj. I tako noćas, kao što već napomenuh, gasim laptop negdje oko 1, naravno, ne uspijevam pogledati film jer mi se spava za puknut, gasim svjetlo i krećem u zemlju snova. Savršenstvo. Grlo boli, glava boli, nešto ta temepratura tresucka, ali ko je jebe, sutra spavam barem do 10. Računam u glavi da je to 9 sati sna i da sam pravi sretnik što si mogu priuštiti. Taj lijepi san kvari mi pomisao da već u 8 uključuju bager, jer, taman su mi stigli pred kuću ( pogledajte malo par brojeva unazad o čemu ja pričam), i pale se pikameri. Dobro, 7 sati sna. Odlično. Ako računamo pauzu za pišanje, 6 i 58. Zadovoljavajuće.
Prekrižim se, pomislim na sve sebi drage ljude, tonem u san.
I onda, odnikud, kao vragom gonjena, Marica! Marica prozuji oko glave, približi se mome licu i probudi me njen let. Koja izdaja! Više me je pogodilo to nego ugriz koji sam osjetio na desnoj ruci. I ne prestaje! Marica je dalje uporna, sada ima let od desnog do lijevog uha. Ne prestaje. Sad se već preserava, sad me izaziva. Naglas je upozoravam: ”Marice, stani!” I dalje se pravi važna, ne prestaje. Granice postoje. Uvijek su postojale. Čak između nas i Slovenije. Tako i između mene i Marice. Osjetim da se parkirala na lijevu podlakticu. Desnim moćnim poklopnim udarcem u trenutku joj gasim život i palim svjetlo. Marica sva u mojoj krvi leži na mojoj ruci. Gledam je malo bolje nakon nekoliko trenutaka i mislim si- pogledaj je kako je narasla! Šteta. Očito pubertet ili nešto, pravi nestašluk.
Nemam grižnju, previše sam nadrkan jer kužim da me i dalje glava boli. Gasim svjetlo, okrećem dupe na drugu stranu i nastavljam sa spavanjem. E sad, što se točno sljedeće dogodilo, ja vam ne mogu opisati riječima. Zamislite da spavate totalno mirim snom, i ODJEDNOM osjetite kako je nešto ljigavo i odvratno palo na vaše lice. Momentalna reakcija-ošamario sam se na najjače. Prasnuo sam se po licu tolikom snagom da me još boli. Momentalno upalih svjetlo i što vidim- Timothy. Njegov trup u mojoj ruci. Njegovih stotinu nogu razbacanih po mojoj posteljini. Nisam nikad prije držao stonogu u ruci. Nisam ni trebao, bili smo si prijatelji, na daljinu. Ne znam koji mu je bio štrumpf da je baš noćas odlučio pasti na moje lice. I on je pojeo jabuku iz Edenskog vrta.
Što reći? Kome?
U 5 i pol ujutro ja mijenjam posteljinu jer ne želim spavati između 100 nogu. Ipak sam oldskul i prihvaćam najviše 4 noge ( ne računajući svoje dvije J J ).Timothyjevo tijelo stavio sam sa strane i čekam mrtvozornika Daria da dođe i proglasi potpunu smrt. Mislim da je do sada već stigao iz izlaska. Ovo je njegovo vrijeme, njegov tajming. Komad pizze još uvijek čeka u kutiji. Kladim se da će ga požderati čim dođe doma, danas vam javim ako sam bio u pravu. Marica je pokopana u krugu obitelji, a Timothyjev sprovod će biti sutra čim me ponovno probude bageri i pikameri.
Eto, tako sam od glazbenika postao ubojica. Neplanirano. Nisam znao da se to krije u meni.I evo, 6 sati je. Idem spavati ova 2 sata na miru, da ne ubijem još nekoga, pa se čitamo kasnije!
Živi bili, narode!
Mauro
pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
