Često puta volim reći da se sve događa s razlogom, u pravom trenutku. Da osobe koje nam ulaze u život ne ulaze u njega slučajno, da knjiga koju trenutno čitamo sigurno skriva neku poruku koja nam u tom trenutku daje odgovor na neko pitanje koje nas muči, film koji gledamo krije rečenicu koja nam je baš u tom trenutku bila potrebna, a baš kad mislimo na određenu osobu počinje pjesma koju smo negdje davno zajedno sa njom slušali. Takvi događaji često puta nam daju toliko potrebnu snagu za naprijed.
Nedavno smo svirali na Ljetnom karnevalu u Kraljevici. Organizator se ove godine domišljato sjetio kako uštedjeti pokoju kunu, pa nas je umjesto pozornice dočekao ogromni šleper na kojem smo na kraju svirali posloženi u vrstu kao Smogovci. Nakon tonske probe, stepenicama smo se popeli u jedan restoran u kojem uvijek jedemo kada sviramo u Kraljevici.
Kako to uvijek biva, neki dođu prije, neki kasnije, pa je Tibljaš uzbuđeno dotrčao i rekao: ”jebemu, vidio sam Ćiru kako je prošao, i nisam ga uspio zaustaviti da se slikamo”. Iako smo Ćiru Blaževića upoznali davnih dana kada smo svirali za neki Mercedesov ”hepening” u Zagrebu, naravno da nam je bilo drago da je opet ”tu negdje”, jer gdje je Ćiro, šou je zagarantiran.
Naručili smo svatko svoju pizzu i utonuli u svoju priču, kada je cestom zabrujao bijesni Porsche, a u njemu- Ćiro! Viknuli smo mu-: Ćiro, dođi na cugu!”, a on je kroz prozor svojim specifičnim glasom rekao: ”evo me, samo da parkiram tu dolje ovo čudo”…
Trenutak poslije, evo ga, stiže, šepajući. Ćiro Blažević, trener svih trenera, izbornik svih izbornika i živuća legenda Hrvata. Pozdravlja svih, u restoranu kreće ono klasično okretanje kada se pojavi neka poznata osoba. Ćiro flegma sjeda za naš stol: ”pa di ste, dečki?”
– evo sviramo večeras tu dolje, morate doć!
– pokupit ću kasnije unučad pa se vidimo- kaže Ćiro.
Dolazi konobar, pita ga što će popiti, pojesti, a Ćiro galantno kaže: ”ja bih jako rado počastio ove dečke”. I tako kreće priča.
Najprije smo poslikali Tibljaša da mu Ćiro opet ne pobjegne, a tada smo i svi ostali zamolili za fotku. Ćiro se samo smješka, grli nas i zabavlja svih oko sebe. Dolazi pizza, režemo je i jedemo valjda najsporije do sada, u cijeloj svojoj karijeri. Uopće nas ne zanima klopa, nego slušamo Ćiru.
Tomi postavlja Ćiri nogometna pitanja, a ja si mislim – ajme, vjerojatno ga svi dave sa ovogodišnjim Eurom, kud smo mu sada i mi još trebali!
Jedemo pizzu, Ćiro flegma svakome od nas svako-toliko uzima po jedan trokut pizze, flegmatično i spontano priča o svemu.
Uvjeravam se po stoti put u ono da karizmu ne možeš naučiti, ili je imaš ili nemaš. Ćiro je definitivno jedna od najkarizmatičnijih osoba s kojima sam imao prilike razgovarati.
Popeo mi se na pimpek razgovor o nogometu i poželio sam ga upitati neke stvari koje ga vjerojatno ne pitaju često. I bio sam u pravu. Pa krenuh:
– Ćiro, recite vi meni, kako ste zaradili svoj prvi milijon?
Kaže Ćiro: ” vidiš, zanimljivo pitanje, sine. Bilo je to 70-ih godina, dok sam još bio u Švicarskoj, a kasnije Francuskoj”.
… i tada ispriča, onako totalno ljudski, cijelu priču kako je uspio doći do prvog milijuna, jezikom ”malog” čovjeka, bez trnučice preseravanja, dapače, sprdavši samog sebe kako je onda umislio da je frajer pa investirao lovu i cijelu je izgubio u blentavim ulaganjima, ali srećom, kasnije je imao sekretaricu koja je pametno znala investirati Ćirinu lovu.
Kasnije ga pitam: zašto Porsche, Ćiro?
-zato jer je to najbolji auto na svijetu, sine. Zapamti što će ti Ćiro reć.
-A Ferrari?- pitam ja
– ma kakav kurac Ferrari.
( odvaljujemo od smijeha svaki put kada Ćiro zapsuje jer to radi toliko odmjereno i simpatično)
-ajde, vjerujem vam na riječ
– ma to ti je pila, sinko. Ali ovi u servisu, pička im materina. 8 sati su mijenjali svjećice! 8 sati! Pa kako je to Nijemac složio, majku mu milu?
Oduševljava spontanošću, i iako itekako za razliku od mnogih sebi i može priuštiti luksuz takvog automobila, razmišlja glavom ”malog” čovjeka.
Ćiru neki ljudi za stolom do nas pitaju za fotkanje. Ustaje, ide on, sjeda sa njima. Vidim da je i tamo uzeo trokut pizze. Jede polako, kako mu dođe. Gušta. Vraća se nazad do nas, priča ide dalje, dolazi još cuge.
I glavom mi prolazi ono što sam oduvijek tvrdio- najveći ljudi su upravo oni koji sa svakim nađu zajednički jezik. Kada si u bandu i boriš se za uspjeh, u ranim počecima shvatiš da se moraš boriti az svakog onog pojedinca iz publike. Nema tih medija koji će od tebe napraviti ono što će učiniti jedna gesta ili riječ upućena upravo toj osobi. To je Ćiro napravio. On sa svakim ponaosob priča, ljudski, zabavlja svih oko sebe i samog sebe i uživa u životu.
Vidiš da je frajer, zna što želi. Nema dlake na jeziku. Što misli, to kaže.
Svidjelo mi se jer često spominje obitelj i ženu. Čini se da je žena ipak pravi autoritet u kući, i on to uopće ne skriva, jer svaki će pravi muškarac bez imalo srama priznati da mu žena drži 3 kantuna kuće.
Iako na trenutke pokazuje slabosti svakog čovjeka, u njemu žari ta iskra, taj pobjednik.
Pita nas tko od nas što svira. Tibljaš mu nabraja, on sjedi do njega.
Pita me Ćiro- ti sviraš gitaru?
Rekoh: da.
Ćiro se nekako stiša i kaže- volim taj instrument. Gitara je moja velika ljubav. Ti si moj kolega.
Samo znaš šta? Nikad ne bih javno priznao da sviram gitaru i da sam sentimentalan, pa dečki bi me razorili-tek onda bi rekli- a vidi ga, Ćiro peder!
Ma kakav peder. Ćiro je faca. Ne samo trener svih trenera, Ćiro je ljudina.
Kada smo mu rekli da smo mu zahvalni što nas časti i da ćemo mi platiti hranu, a on cugu, samo se nasmijao i rekao: Ja sam milijunaš i sa zadovoljstvom sam večeras ovdje sjedio sa vama i plaćam večeru. A sada idem po unučad pa ću ih dovući dolje gdje svirate!
I tako je Ćiro krenuo u Porsche, a mi na šleper, po nesnosnoj vrućini odraditi tko zna koji koncert ovoga ljeta.
Često nas pitaju kako imamo kondiciju toliko skakati i pjevati bez pauze. Te večeri rekao sam publici: kada nas pitate, kako možemo ovoliko skakati i lupati, odgovor je vrlo jednostavan. Imamo najboljeg trenera na svijetu. A on je vaš sugrađanin- pozdravite Ćiru Blaževića!
I tada je, po tko zna koji put, Ćiro doživio ovacije. Sa razlogom.
Do sljedećeg četvrtka,
hvatajte zrake sunca, ubrzo će nam oblaci!
Mauro
pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
