Maurovizija

304

Postoji li to uopće? Kladim se da postoji. Bar jednom mjesečno uhvati me takav neobjašnjiv popizditis da to nije normalno. Ja taj PMS prevodim kao- Popizdio Mauro Staraj. I to doslovno. Dogodi se dan da jednostavno otkad ustaneš pa do kad ideš navečer spavati imaš neku vrstu ”muškog PMS-a”. Najgore je kad se to prolongira i u sljedeći dan. Neki to zovu ”dan kada ustaneš na lijevu nogu”, ali pošto sam ljevak, gotovo svaki dan ustajem na lijevu nogu, pa bi vjerojatno za mene važilo obrnuto. Ali mislim da to nema veze sa nogama. Sve je u glavi, kao i obično. Možda nešto malo u horoskopu, položaj planeta nije nam naklonjen, uz to, mjesec je pun/prazan ili štoveć i eto problema. Još ako ste meteoropati, pa nema da fali. Dan iz snova. NOT.

Da potanko opišem jedan takav dan: ujutro te budi telefon, naravno, netko zove sa zabranom prikaza broja, ne javljaš se ali mu zato spomeneš roditelje, bližu i dalju rodbinu, životinje, svece i sve planete koji ti padaju napamet. Nekako se smiriš i zaspiš. Onda ti se, ko’ za vraga, pripiša pa nakon pola sata opet izljećeš iz kreveta i nevoljko odlaziš na wc. Vidiš da je tek 9 ujutro, a već danima nisi spavao ko’ čovjek pa se vraćaš nazad u krpe. Čuješ da vani kiši pa je zadovoljstvo tim veće jer nemaš obaveza do popodne. Namještaš tajmer na klimi da se upali negdje oko 10 i pol, pa će ti stan biti zagrijan oko podna kad se konačno odlučiš iskotrljati iz kreveta. Nakon 3 pjesme Dire Straitsa spavaš k’o beba.

I evo nas, tu smo negdje, oko podna, budiš se, ali te vrat boli za puknut’…ili si pretjerao sa spavanjem ili proklinješ samog sebe što si jučer izvodio neke vježbe bez zagrijavanja. Tako mi i treba. Ustajem, idem do wc-a oprat’ zube. Uuuuuu, zima je. Zašto? Klima ne radi! Kako ne radi? Ili tajmer nije napravio svoje ili ju je netko pametan ugasio! Odlično. Nadrk je sve veći. Odlazak na kat kod none, treba nešto bacit’ u kljun. Na negdje trećoj stepenici poskliznem se, padam, ali dočekam se samo na kažiprst ruke. Sam sebi se divim kako se nisam prosuo, ali prst boli za popizdit’, a i danas navečer treba biti promocija novog albuma na Korzu. Trenutak kasnije, stiže sms od kolege iz banda- zbog kiše otkazan koncert. Super. Stavljam to odmah na Fejsbuk da me ne dave pojedinačno u inbox da li večeras sviramo ili ne. Da li može još nešto po zlu?
Ulazak u kuću, shvaćam po prvim pričama da nitko onoj sirotinji od psa nije dao jest jer starog nema od ujutro, a ostaloj gospodi kiša pada pa se ne žele močit’. Ajmo. U drugu robu na brzinu jer znam da će pas skakati po meni i cijelog me zakenjati. Dajem toj sirotinji jest, i kao što sam najavio, sirotinja je sva sretna da me vidi, skače po meni, prlja mi traperice, majicu i smrdi k’o tvor jer kiša pada. Nije on kriv. Ali bar je on sretan. I ja sam. Ali samo na tren.

U trenutku dok odlazim od psa zvoni mobitel i zove Biserka frizerka da joj hitno treba ona hauba za sušenje kose koju sam nedavno posudio od nje za potrebe snimanja novogodišnjeg programa (ne pitajte zašto, samo gledajte NIT ako na Silvestrovo ostanete kod kuće). Da, hauba je u kombiju kojeg je kolega iz benda razbio po onom snijegu kada se zatukao u kontejnere kod Towera. Predivno. Kamo da sad tu jebenu haubu smjestim? Srećom, napisao sam prije par godina pjesmu o Biserki frizerki pa mi neće jako zamjerit’, a i padao je snijeg zadnjih dana pa sumnjam da su ženskice jako odlazile na frizure. Moj auto je na ljetnim gumama, dobro čuvan u garaži pa uzimam auto od starog i idem po jebenu haubu. Magla je divna stvar, pomislim, i jednom rukom držim volan, drugom brišem zamagljen staklo. Kurcem bi najrađe upalio klimu da mogu. Al’ ne mogu. Bog mi je dao samo duge prste.

Treći put danas kisnem i borim se da je nekako naguram u auto samo da Biserka bude sretna. Biserka je vesela da me vidi, zahvaljujem joj od srca i odlazim doma. Ispred njenog salona stajem na led i lagano iščašim nogu. Divno. Dolazim doma, kontam da večeras moram predati kolumnu, pa je odmah i pišem. O čemu ću pisati? Da o čemu? O današnjem danu.

A tek je 17,30h, dragi moji. Lijepo me je strah večeras izlaziti iz kuće, a moram na rođendan. Ako sljedeći broj budem pisao sa Raba, one klinike gdje idu oni koji totalno popizde, nemojte se čuditi…

Eh, da, Božić je ubrzo… ma kakav Božić? Božić u znaku PMS-a! Muškog!

Mauro Staraj

Komentari