Nakon što smo prije nekoliko tjedana obradili ”muški ponos”, i to po regijama, obećao sam da ni žene neće ostati zakinute za ”detaljnu obradu”. Dakle, naučili smo da 95% prijateljica nakon prvog seksualnog opća upitaju svoju najdražu frendicu : ” koliki mu je?” i tu su već u laganoj prednosti pred nama, muškom čeljadi, koji unaprijed vidimo sa čime ona raspolaže, barem donekle. Da, da, da. Cice. Jedino sa čime donekle možemo usporediti veličinu/manjinu našeg pimpilinija. Cice. Taj predmet žudnje kompletnog muškog roda, koliko god mi pričali da nam je draža guza od tog para nabreklina koje nam oduzimaju pamet, novac, uzročnici su prometnih nesreća i glavni razlog zašto smo popustili u onom trenutku kada inače ne bi. Da, cice. Po stoti put postaviti ćemo pitanje:” kvragu, zašto?”
Mnogi znanstvenici noći su izgubili istraživajući što cice čini tako posebno privlačnima, pa su neki zaključili da su u životinjskom svijetu ljudi jedina vrsta koja seks prakticira licem u lice, pa cice u biti imitiraju guzu. Ma zamisli. Neki pak kažu da muška opterećenost cicama seže u prve mjesece života pa ih vraća u dane dojenja (s ovime valjda hoće reći da su muškarci vječita djeca koja nikada neće odrasti i da uvijek traže toplu, meku cicu da se naslone)- e, pa u pravu su! Freud, Jung i ekipa sigurno bi imali još puno toga za reći, ali mi idemo dalje sa vlastitim tezama.
Prokleta je činjenica da danas cice otvaraju mnoga vrata. Nakon što skeniramo lice žene i krenemo prema dolje, prvo što ugledamo je- sa čime raspolaže. Ako vidimo da ima ”adute” kojima raspolaže, jednostavno nam, u globalu, postaje zanimljivija. Opet ćemo se vratiti na medije kod kojih su cice ”must have” pa danas više nego ikada cice ispadaju sa ekrana, bilo prave, bilo umjetne. Jedino u manekenskom svijetu nekako nisu zastupljene. U biti, divim se pjevačicama poput Gwen Stefani koja nikad nije stavila umjetnu cicu. Svaka čast.
One koje je Bog nagradio time da ih imaju, opet moraju znati kako ih prezentirati javnosti. I to je jedno posebno umijeće, čak bi trebalo uvesti predmet u školi, naravno, kao dodatnu nastavu, produženi boravak, zvao bi se ”kako ispravno nositi cice”, ili skraćeno KINC (ako može TZK, SRZ, može i ovo). One koje nemaju cice, imale bi slobodan sat. I svi sretni.
Ja osobno najviše volim gledati cice kada su dobro pospremljene u dolčeviti, u zimsko vrijeme, da je žena zakopčana do grla, a ispod se blago krije… Ne volim kada žena koja i ima dobre atribute, nudi to svima i kao da govori- ”izvol’te sise. Evo ih na pladnju. Sad će ispast, svaki trenutak, ni ja ne znam kad. Počekaj još malo”. To ne. Out.
Dao sam si malo vremena pa na internetu istražio kako naše Hrvatice stoje na cica-ljestvici. Mi dečki sa svojim smo mašinicama zauzeli zlatnu sredinu, a moram svečano objaviti da su cure napravile i korak više, jer, dame i gospodo, uz Bosanke, Hrvatice imaju NAJVEĆE CICE U REGIJI, i to, ni manje ni više, nego prosječnu četvorku! Četvorku! Dakle, ako pogledamo bivšu državu, konačno smo pobjedili Slovence u nečemu, a navodno i srpkinje imaju manje. Ja to ne mogu potvrditi, jer smo za našeg nedavnog posjeta Beogradu prijatelj i ja zaključili da je 9 od 10 Beograđanki cicato. I to me je sad bacilo na razmišljanje. Sve ljubitelje malih cica poslati ćemo u afričke zemlje i Kinu, dok ćemo za ”insane, hillarious, awesome level” cica, dakle, 4,5,6 i tako dalje, svih uputiti u Skandinavske zemlje i Rusiju, gdje je prosjek ”čista petica”.
Cice, ma kakve god bile, imaju i svoj oblik. Pa tako imamo:
SAMOSTOJEĆE- najdraži oblik, jednako drag i muškom i ženskom rodu, a sam naziv govori zašto- jednostavno, one STOJE same od sebe, što uvelike umanjuje i financijske troškove, jer su stvari poput grudnjaka jednostavno nepotrebne! Ima li što ljepše od scene kada negdje u srpnju, onako navečer, dok pijuckaš bevandicu na terasi, a ljetni povjetarac puhaće i golica kožu slučajne prolaznice, vidiš kako te dvije slatkice stoje predivno, držane samo kretnjom majčice Zemlje, prkoseći gravitaciji, u majici na bretelice? Ima i nešto ljepše. Kada si taj sretnik da te dvije slatkice ti držiš u ruci. No, nemojmo pretjerivati. Za početak je i pogled dovoljan.
WONDERBRA-PUSH UP- kako li nas je samo zavarao taj lik koji je izmislio ovo čudo! Čak i iskusno oko nerijetko se ovdje zezne, jer doveli su do savršenstva ovaj izum koji mnogim ženama ulijeva samopouzdanje i čini ih sretnijima. I neka. Nek su ga izmislili, jer svijet izgleda ljepše, a ako se žene osjećaju bolje, znači da ćemo i mi bolje proći. Meni osobno jako simpatično kada vidim neku mršavicu koja fura ovakav grudnjak na svojoj dvojčici i onda cica samo malo, povremeno izviri, da se vidi da i ona ”konja za utrku ima”. Ako je, k tome, jedno rame otkriveno, ja sam pao. Poražen. Uhvaćen.
SUHE ŠLJIVE- barem jednom susreli smo se s ovom vrstom. Neočekivano su se ispred nas stvorile dvije suhe šljive, i pitali smo se kako li se samo to dogodilo. Tako. Jednostavno je. Svatko od nas je nekakav i s time se moramo pomiriti. Na svu sreću, ovakve se najčešće viđaju kod dosta starijih dama, a kako danas medicina čuda čini, lijeka ima.Tako da, prije spavanja svaku večer, ne budi nam teško, bacimo jedan očenaš da se što manje sretnemo sa ovakvim primjercima.
DOKOLJENKE- a što reći, kad sam naziv govori više od tisuću riječi, čak i bolje od slike? To su one bapske, ogromne sisurde koje su, možda, ali samo možda, nekada dobro izgledale. Ni preveliko nije dobro, a ovakve nisu ni dobre za zdravlje. Kod nas muških za psihičko, a kod žena za fizičko.
UMJETNE- eh. Da ili ne? Naravno da je lijepo vidjeti, na prvi pogled, da su ”samostojeće”. Ali na opip itekako uočavamo razliku. Kod pravih imamo cijeli popis onoga što dobivamo- mekoću, putenost, jednostavno – ljepotu prirode, dok ovdje imamo osjećaj da rukom diramo dvije lopte, napuhane toliko da nas je strah da će svaki čas eksplodirati. Pa ja želim glavu nasloniti na cicu, a ne da se glava odbija od nje! Iako, ako se istoj, uz povećanje grudi, povećalo i samopouzdanje, onda opravdavam postupak!
Koliko god mi baljezgali o tome, cice su na kraju samo- cice. Kakve god bile, mi ih volimo. Ja uvijek kažem da moramo biti sretni s onim što smo dobili pri rođenju, i mnogo puta sam se uvjerio da se sreća ipak nalazi ” u malim stvarima”, koliko god mi oko bježalo na obdarenije primjerke. Ljeto je stiglo, ne blejite u taj vražji ekran, nego požurite van, cice čekaju da ih gledate! (a možda i sve ostalo ako vam vlasnice dozvole!)
P.S. U zadnje vrijeme puno komentara dobivam na svoj inbox na Fejsbuku i na privatni mail, i a pitanja cijenjenih čitateljica i čitatelja su toliko zanimljiva da poneke stvarno želim objaviti. Zato je moja draga urednica napravila novi mail : maurovizija@teklic.hr na koji, bez imalo beda, lažne skromnosti i svega ostalog možete pisati sve što vam padne na pamet, a na najzanimljivije pitanje dobiti ćete odgovor sljedećeg četvrtka u novom broju Maurovizije. Možda Teklić bude tako dobar pa u budućnosti i nagradi objavljeno pitanje!
Živili vi meni!
Mauro
