Nakon prošlotjednog opisa spektakularne vožnje sirotog Renaulta 4, narodski zvanog ”katrica”, vrijeme je da vam ispričam nastavak tog nevjerojatnog blagdana, koji je, u najmanju ruku i dalje šokantan… barem za neke…jedan moj prijatelj optužio me da sam prošli put iznio krive podatke i da Hitler nije osmislio blagdan, što nisam ni rekao, ( osmislili su ga američki radnici), a Hićo ga je promovirao u Europi… naravno da se ja ne zamaram povijesnim činjenicama, više se posvećujem nečemu što mogu opipati ili okusiti… Ovim putem se ispričavam ako sam uvrijedio još nekoga tko je osjetljiv na temu malog retardiranog brkatog gnoma.
Nakon što je Tomi toliko digao nos da nije pričao s nama i posvetio se roštilju, mi smo se posvetili puno zanimljivijim stvarima- izgledima s kojom sretnicom bi se mogli ljubiti kada padne mrak…naravno da su oni planovi koje smo doma skovali odmah pali u vodu, a ja sam se u svom stilu proslavio totalnom glupošću… nekoliko dana prije samo mi je glavom prolazilo kako želim da moja dugogodišnja simpatija također bude s nama ta dva dana u šumi. Naravno da je mama nije pustila. Zamislite sada muda reći maloj preko telefona: ”daj mi mamu da ja pričam s njom”. Odlučno ali pristojno rekao sam gospođi da je lijepo molim da svoju kćerku pusti sa nama u šumu na dva dana i da ”ću je ja paziti”!!! Na jedvite jade, žena je pristala i pustila kćerku sa nama. Nitko sretniji od mene. Sanjao sam taj vražji šator i slobodnu noć bez ikoga od roditelja blizu, godinama. Čisto osjećaj da ću možda zaspati kraj nje i držati je za ruku tjerala je na divlji ples leptiriće u mom trbuhu, i samo sam maštao da joj se uvalim među plave kovrče kose i tako zaspim. O uvaljivanju na druga mjesta da ni ne pričam.
Ali… u samo jednom trenutku taj cijeli san se raspuknuo kao onaj balončić od sapunice, jer u šumu je malo kasnije stigla i Tomijeva sestra sa svojom PRIJATELJICOM. Taj trenutak slobodno mogu opisati kao neki slou-moušn, kada sve postaje manje važno, svijet staje, a ONA izlazi iz automobila… plavuša punih usana, velikih očiju i ostalih bitnih dijelova ženskog tijela također velikih, baca neodoljivi osmijeh cijelom društvu, a moji leptirići u trbuhu sada plešu toliko jako da se ni zgodna instruktorica zumbe ne bi posramila njihovog plesa. Trenutno je zaboravljen razgovor sa gospođom kojoj moram paziti na kćer, i jedino što vidim je Ona, moja prva ljubav na prvi pogled u životu.
Nastavak dana bio je iz snova, ekipa uz logorsku vatru, brdo smijeha, cuge, klope. Pala je noć, na nebu nikad dotad nisam vidio više zvijezda, zato jer smo bili daleko od civilizacije, javne rasvjete i jedino što je svjetlilo bile su zvijezde, vatra i poneko svjetlo Tomos APN-a koji su redovito đirali okolo po šumi dajući tom trenutku jedan specifičan ton. Ljudi su bivali sve više pijani, taj cijeli dan bio je ”trenutak inspiracije” za sve moje gluposti kojih sam se mogao sjetiti samo da bih nasmijao moju novu ljubav. Naravno da nisam štedio onu jadnu gitaru po kojoj sam mlatio nekoliko sati bez prestanka, iz rukava vadeći najbolje balade kojih sam se mogao sjetiti, pjevajući iz dubine svoga srca, samo da fasciniram dotičnu. U tim danima, žarko sam htio da mi glas bude onako promukao, pa sam se uporno furao na Žeru iz Crvene jabuke, ne sluteći da će mi jednog dana glas stvarno zvučati tako bez da glumim. Ali mislim da je to onda bilo komično.
Uživao sam u svakoj svojoj fori kojoj se nasmijala, u svakoj pjesmi kojoj sam pjevao pratio sam njenu reakciju i bio uvjeren da je i ona osjetila ” ono nešto”. Nisam napomenuo jednu bitnu stavku. Bila je starija. Mislim, dvije godine. Sad, zamislite mene, klinca koji brije bradu svaki dan samo da bi mu što brže rasla, ona kozja bradica mjesecima uzgajana nikako ne daje rezultata, i nju, razvijenu seks-bombu koja gleda frajere od 20 plus. Ali ne. Ja uvjeren da je to to. Znam da sam spavao u predšatoru ne sluteći koliko mi je piva udarila u glavu i da me oko 7 ujutro probudilo sunce i da nisam nikako mogao doći k sebi. Tek ujutro vidiš kako ljudi u samo jednu noć mogu napraviti svinjac.
Slijedio je pravi spektakl jer je u to vrijeme Tomi trenirao borilačku vještinu AIKIDO pa nam je to, zajedno sa svojim bratićem, odlučio demonstrirati. Važno nam je pričao kako se mora skinuti bos na travi, da nam to što vjernije dočara. Kada sam vidio da se skinuo bos, rekao sam mu: ”daj odi samo 3 metra dalje, nemoj mi tu gazit, baš sam se lijepo smjestio”, a nije znao da sam ga poslao na dio trave gdje smo jučer svi živi pišali. On i bratić valjali su se po toj travi i pokazivali razne trikove, dok smo mi oduševljeno pljeskali i plakali od smijeha…
Sigurno vas više zanima kako je prošla situacija nakon što smo se vratili doma… evo kako…skoro sam pao razred, nisam razmišljao o ničemu, osim o mojoj prvomajskoj kraljici, s kojom bi se ponekad čuo telefonom i uživao u svakoj sekundi razgovora, a vrhunac svega bio je kad mi je rekla: ”ti si tako šarmantan”. Osjećao sam se tako ozbiljno, zrelo i staro, jer znao sam da taj izraz koristi moja mama kada govori: ”Richard Gere mi je tako šarmantan”. Znao sam da se dotična mulja s nekim starijim tipom koji odavno vozi auto, vjerojatno i ima nešto love ( to i nije bio neki problem kada sam ja imao 15-20kn dnevno za marendu), a ja sam samo mislio- ma neka i Porsche vozi, ne može joj on pružiti ljubavi kao ja.
Sam vrhunac bio je kada sam u nekim novinama vidio oglas ” Saznajte svoju sudbinu” i naravno, nazvao taj čudnovati broj koji je počinjao sa 060. Odmah sam se na tom automatu skompao sa nekom Sandrom koja mi je proricala budućnost, i naravno, ma nećete vjerovati, vidjela vezu između mene i prvomajske kraljice… Nije završilo na tom razgovoru, već bih ja svakih par dana kada bih naletio na neki problem malo cimnuo Sandru, čisto da vidim, zašto se ne događa ono kako je u početku rekla, na što bi mi ona rekla da se sve odvija prema planu i programu. Simpatično. Sve dok stara nije vidjela telefonski račun, uletjela mi u sobu i derala se:
– Nisi valjda zvao seksi telefon!
– Nisam, nisam, mama, kunem se!
… u to vrijeme još nije bilo ispisa poziva, pa je mama od ljubazne tete u pošti saznala što sam zvao. Taman je došao kraj školske godine, i veliko HVALA mojim roditeljima koji su mi zadnjih 15 dana zabranili sve izlaske, telefon i sve ostalo, a isto tako još veće HVALA mojoj tadašnjoj razrednici koja je imala razumijevanja za moja bježanja iz škole i uvijek bila na mojoj strani. Dan- danas mislim da nikad ne bi završio tako ”lišo” da nije bilo te žene.
Ishod? Prvi srednje prošao sam sa uspjehom ”dovoljan” (kaže razrednica da je to jedinstven slučaj u povijesti škole), jer sam sve žive predmete imao ”dovoljan” i kategorički sam odbijao moliti profesora iz tjelesnog da mi da 3 jer ”nisam zaslužio”. Naravno da nisam kad sam se na igralištu dok su drugi trčali 5 krugova okolo, sakrio iza kućice, zapalio cigaretu i sjedio kao neki trut, a otrčao samo posljednji krug tada se priključivši već umornim kolegama iz razreda. Barem sam malo bio fer.
Ishod sa kraljicom prvomajskog ludila? Nikad ništa. Ni poljubili se nismo. Bio sam lud za njom sigurno pola godine. Toliko se puta osramotio. Ali da me pitate da li bih išta mijenjao, ne bih. Naučio sam tako puno toga. Saznao što je ljubav na prvi pogled i koliko je jaka. Dan danas stvari kupujem kada se u njih zaljubim na prvi pogled. Curu koju ugledam da mi na na prvu ima ”ono nešto” sigurno ću poželjeti bolje upoznati. I što sam još naučio ? Daj drugima da sviraju gitaru i pjevaju balade, a ti pokupi najboljeg komada i bježi što dalje od društva i logorske vatrice!
Živili vi meni, i sretan vam praznik rada, 1. Maj!
Mauro
