Pozornica je pod reflektorima blistala kao halucinacija na lošem LSD-u. Mjesni trg se vrlo polako punio ljudima ne pretjerano zainteresiranim za pučku veselicu koja je trebala uslijediti, a Sergej je stajao na montažnoj tribini podignutoj točno nasuprot pozornice i promatrao svoje suučesnike u glazbenom zločinu kojeg su krstili Oluja, a koji je trebao zasvirati za kojih pola sata kao lokalna atrakcija. Dečki su se klatili na pozornici i natezali instrumente, a Sergej je otišao na drugu stranu trga vidjeti je li ozvučenje u redu. Mahnuo je rukama iznad glave i svirka je prestala.
“Jel’ dobro, a?”, viknuo je Marino, prateća gitara i glavni vokal.
“Gitara ti zvuči ko da si u pojačalo zatvorio zrikavca bez sluha i s probavnim smetnjama, jebote. Daj kupi više neku normalnu distorziju!”
Marino mu je pokazao srednji prst i rekao preko razglasa:
“E, s ovom distorzijom je moj bratić svirao ko predgrupa Kreatoru u Ljubljani ranih devedesetih! Ako je bila dobra njemu, ima bit dobra i tebi! Jasno?”
“Jasno mi je da je ta kanta starija od tebe, to mi je jasno. Tako i zvuči. A kad smo kod kanti, Dodo, daj majke ti, zategni malo tu kožu na dobošu! Ono, lupa ko ruzinavi izvanbrodski motor, i to onaj Tomosov!”, urlao je Sergej preko cijelog trga. Onih par zalutalih Čeha i tako ga ne razumije, a domaći mu neće zamjeriti.
Dodo je promrmljao nešto za sebe pa se uhvatio vijaka na dobošu, a Sergej se okrenuo da promotri što proizvodi taj zvonki hihot iza njegovih leđa. Na inače još praznoj tribini – jer još nikakav program nije trebao početi – tri reda narančastih sjedalica iznad njega, odmarale su dvije djevojke. Nisu bile domaće, njih je sve znao i imenom i pobliže – ipak je to jedno malo primorsko mjesto, gdje se ljudi međusobno, je li, druže. Ove cure su bile taman prava berba, negdje u ranim dvadesetima, očito došle na ljetovanje, a takvima sunce odmah udari u glavu pa popuste sve kočnice i lokalne barabe olako profitiraju. Obje su bile vitke i lijepih, osunčanih nogu, ali onu desnu je zahvatila recesija glede poprsja, a i frizuri bi dobro došao lagani rebalans. Mislim, neki vole tu kratku kosu s repovima straga, a i crna boja joj ne stoji loše, al što se njega tiče, ova prijateljica s lijeve strane koja je imala kosu boje mliječne čokolade, dugačku do pola leđa i lagano valovitu – to je ipak bilo više po njegovom guštu. A, ruku na srce, bilo je nešto i u dekolteu.
Nasmiješio im se, kimnuo glavom i rekao:”Bok”, zadržavajući, kao pravi maher, kontakt očima s onom lijevom.
“Bok”, odvratila je lijeva, dok se desna polu nasmijala, a polu promrmljala nešto kao bok. Tu mu je odmah laknulo, jer nije volio kad su strankinje, budući da mu je bilo komplicirano to sa stranim jezicima.
“Bez brige, bit će dobra svirka večeras… to je moj bend”, zadovoljno je rekao, u mislima tapšući sam sebe po ramenu, jer je općepoznato da cure padaju na muzičare pa je dobro odmah im dati do znanja kako stoje stvari.
“Ma da? A ti isto sviraš?”, pitala je lijeva. Desna je napravila neki mot s očima, nešto kao, “ne’š ti, on svira”. Ali Sergeja je za to boljela briga, njega je ionako zanimala njezina prijateljica. U dva duga koraka popeo se do njihovih sjedala i pružio ruku:
“Inače, ja sam Sergej.”
Strateški je pružio ruku najprije desnoj, koja se predstavila kao Tanja, a tek zatim lijevoj, koja je zavodljivo (ili se bar to Sergeju tako činilo) izustila:
“Dajana.”
Proračunato je pružio ruku tim redoslijedom, kako bi Dajaninu ruku zadržao u svojoj dok izgovara još i: “Drago mi je. Naravno, ostat ćete na koncertu?”, smješkajući joj se, razumljivo, čitavo vrijeme.
“Nismo baš planirale”, rekla je Tanja.
“Pa, baš bismo mogle…”, rekla je istovremeno Dajana. Kratko su se pogledale, a Tanja je ponovo zakolutala očima. Curo, ne kolutaj, nisi na ruletu!, htio joj je odbrusiti, ali se ipak suzdržao pa diplomatski rekao: “Mogu vas podmititi da ostanete? Imam neka piva iza bine…”
“O, to bi bilo super!”, rekla je Dajana, a Tanja je samo šutke slegnula ramenima. Sergej se zaletio po pivo. Kad je došao do bine, bubnjar Dodo sagnuo se prema njemu i tiho rekao: “Daj, ne budali. Sviramo za dvajs minuta, pripremi se, pusti sad cure. Ionako ti neće dat.”
“E, Dodo, frende, tu se varaš. Ova lijevo, s dugom kosom, ta trza na mene, trza ko epileptičar prikopčan na struju. Večeras ću je skinut lako ko pjesmu od tri akorda.”
I Marino im se približio, prelazeći prstima preko vrata gitare, utvrđujući gradivo pred ispit. Odmahnuo je glavom i samo rekao:”Nemaš šanse.”
“Vidjet ćete vi.” Nije se dao Sergej, uzeo je dvije boce i odnio ih svojim gošćama. Preplanule djevojke u kratkim hlačicama i majicama bez rukava stvarale su nesklad u savršenom nizu narančastih, plastičnih ploha na tribini. Kao dvije crne perle na jantarnom polju… Pala mu je na pamet usporedba, koju je odlučio zapisati i prodati kao stih Gibonniju kad ga jednom sretne.
“Evo cuge”, uručio im je boce, “ja ne smijem prije svirke, nije profesionalno.” Nasmijao se i namignuo Dajani. Učinilo mu se kao da se ova možda mrvicu zarumenjela. Sjeo je na sjedalicu do nje, smišljajući na brzinu spiku:
“Nego, Dajana… Čuj, htio sam te nešto pitati…”
“Pitaj”, rekla je.
“Čuj, ti imaš jako lijepu kosu…”
“Hvala.”
“Molim… ma mislim, nisam to sad rekao da te hvalim, nego… nikako da si nađem dobar šampon, pa me zanimalo što ti koristiš?”
“Fructis, od Garniera. Meni je super.”
“Aha. Nisam taj probao. Mogu pomirisati? Samo da vidim kakav je…”
“Da, da… možeš”, rekla je Dajana, a Tanja je otpuhnula kako mora do toaleta pa je ustala i demonstrativno se uputila prema obližnjoj slastičarnici, ostavljajući ih same na tribini. Sergej je nježno provukao prste kroz zavjesu kose, približavajući svoje lice njenom ramenu i vratu. Osjetio je neodređeni miris šampona, ali također i puno izraženiji miris kreme za sunčanje s aromom kokosa, s njene osunčane kože kroz koju je zračila toplina. Prišao joj je sasvim blizu, dodirujući uškom njezin obraz i dišući joj u vrat.
“Jako lijepo miriše… i kosa ti je divno mekana.” Prošao je prstima niz dlaku, koristeći zapravo priliku da bridom dlana pomiluje njeno golo rame. Bilo je glatko i poželjno, klizio je njenom kožom sve do lakta, a onda je pustio da mu ruka padne i susretne se s njenim prstima. Spustila je glavu kao da joj je neugodno, ali vidio je kako se smiješi i osjetio je kako se njeni prsti zapliću oko njegovih. A onda se trgom razlila mikrofonija i Marinov glas:
“‘Ajmo Sergej, vrijeme je, dolazi na binu!”
“Ovo ću svirati za tebe”, namignuo joj je, malo čvršće stisnuo njenu šaku pa veselo odskakutao do pozornice; nije bilo dileme, mala je bila kuhana. Zamišljao je njen pohotni pogled na svom zatiljku. Popeo se na binu, uzeo svoju gitaru i pustio da mu se oči priviknu na rasvjetu. Na trgu su se počeli okupljati ljudi, mlađi pred pozornicom, stariji na tribini. Uglavnom mještani koji su došli poslušati lokalne dečke, ali bilo je i nešto turista. Sergej ih nije gledao, vidio je samo narančaste sjedalice i na njima Dajanu. I Tanju koja se vratila iz toaleta i sad su nešto raspravljale, uzrujano mašući rukama. Glazba je počela svirati, Sergej se uključio, briljirajući na gitari. Na tribini je Tanja bila vrlo uzbuđena, a Dajana ju je pokušavala smiriti. To nije bilo poželjno, jer je za zavođenje cure uvijek loše kad te njena frendica ne voli. Na trenutak se zabrinuo, ali onda je vidio da se gestikulacija malo primirila. Dajana je prijateljski zagrlila Tanju, uživale su u koncertu. Oluja je svirala laganicu, a Sergej se pomaknuo skroz na rub pozornice, kako bi bio što više naprijed, isturen, veća faca čak i od pjevača. Ušao je u solo, posebno dirljiv i profinjeno virtuozan, rasipajući note kao latice ruža… koja bi mu djevojka odoljela? Bacio je pogled na tribinu, da vidi rastapa li se njegova večerašnja lovina od ljubavi prema njemu… i ugledao je Dajanu kako se ljubi s Tanjom! Nije to bio mali, prijateljski poljubac, nego onaj pravi, strastveni. Ispao je iz ritma i tonaliteta. Zar je ovo moguće? Zatim se u njemu javio mali, optimistični glasić: Super, biseksualne su, vodit ćeš ih obje u krevet! Taj je međutim istog časa ispario, jer su se djevojke uhvatile za ruke, ustale i napustile tribinu. Sergejeva donja vilica objesila se bespomoćno, u potpunosti je ispao iz pjesme. Marino ga je zbunjeno gledao, a onda je opazio djevojke koje odlaze držeći se za ruke i sve mu je bilo jasno. Prasnuo je u smijeh. Tanja se još jednom okrenula i pogled joj se susreo sa Sergejevim. Pobjednički se osmjehnula i produžila dalje.
Najtanja žica na gitari pukla je pod Sergejevim prstima.
David Šnajder
