Maša Lavić stajala je na petom katu stare, lijepe peterokatnice. Iza masivnih crnih vrata krio se njen novi stan. Vraćala se u svoj grad nakon dvadeset godina provedenih od kuće, a ime koje se bjelasalo na crnoj pločici činilo joj se poznatim: David Šnajder. Gledala je u Dražena kako prtlja po svojoj malenoj torbi obješenoj preko ramena pokušavajući jednom rukom dohvatiti ključeve dok je drugom držao njenu veću putnu torbu. Uzela mu je šutke torbu iz ruke i dalje gledajući u tog Davida Šnajdera. Nije imala blage veze zašto joj ime zvuči poznato. Osim toga, Dražen joj je rekao da je stan od njegovog frenda kojeg ona ne poznaje… a tko će ga znati… toliko imena i ljudi koji ti protutnje životom… valjda svaka kombinacija djeluje poznato. Dražen je u međuvremenu pogodio ključ i otvorio vrata. Ušli su u stan visokih stropova i velikih prozora s kojih se vidio dio zaljeva, a ispod kojih je ulica živjela mrmorom automobila i dalekim odjekom glasova. Stan je bio, kao što je Dražen i rekao dok su se vozili s kolodvora, ugodno namješten. Za Mašin gušt malo premoderno… no dobro. Za sada će se samo pokušati priviknuti na novi prostor.
„Ćeš se javiti svojima?“ pitao je Dražen.
„Rekla sam im da dolazim sutra. Samo ti znaš da sam tu. Htjela bih današnji dan provesti bez ičeg. I bez ikog.“ rekla je spuštajući pogled s malim osjećajem krivice.
„Današnji dan“ bio je prvi dan njenog definitivnog povratka iz grada na kontinentu. Ostavila je tamo i bivšu, solidnu karijeru marketinškog stručnjaka, i nedotupave veze od kojih je zadnja, s Velikim, nestala u dimu i plamenu prije malo više od pola godine. Stajavši u novom prostoru začudila se kako joj nije nimalo žao. I to je bila dobra vijest. I dobar osjećaj. Dražen je brzim korakom proletio po sobama, očito je dobro poznavao raspored stana. Palio je svjetla kako bi se uvjerio da sva rade, uključio bojler, stao nasred malog hodnika i kimnuo glavom prema Maši.
„Evo, to bi bilo to. Sve ti radi. Broj fiksnog ti je tu pored telefona… Čuj, znaš gdje sam. Javi ako što trebaš, do ponedjeljka si free što se mene i posla tiče, a onda… što je znam… dođi malo da se upoznaš i vidiš što i kako ide kod nas… čisto ono informativno. A i da ne umreš od dosade na tom godišnjem!“ nasmijao se još jednom, mahnuo joj ključevima ispred nosa i ostavio ih na komodi do vrata. Palac u zraku bio je stari pozdrav. Vrata su se zatvorila, a Maša je ostala sama u svom novom stanu. Njen Dražen. Čekao ju je posao u njegovoj maloj agenciji, našao joj je stan u roku od par mjeseci. Uvijek tu, na raspolaganju, a sve samo na konto studentskog prijateljstva. Njen Dražen. Nadala se jedino da će kad se bude trebalo odužiti, to i moći učiniti. Ostavila je svoju malu putnu torbu koju je držala na ramenu pored veće, nasred hodnika. Još uvijek s jaknom prebačenom preko ruke, zakoraknula je u, za nju nakon jednosobnog stančića, ogromnih sedamdesetak kvadrata nove jazbinice, zavirujući u prostorije. Spavaća. Veliki krevet… ormar preko cijelog zida… otvorila je vrata… prazan. Samo je jedan smotani jastuk bio poguran na najvišoj polici koju sa svojih metar i šezdeset nije mogla dohvatiti s poda. Ostavila je jaknu na golom madracu i prišla prozorima. Odgurnula je duge, bijele zavjese i raskrilila poluzaklopljene škure, a u sobu je uletjelo proljetno sunce pršteći po zidovima i parketu. Naslonila se na prozorsku dasku uživajući u toplom vjetru. Uživati. U svakom trenutku ovih nekoliko. Bez „moram“ ili „kasnim“. Zaobišla je torbe, otvorila vrata kupaone i naježila se – kupaona je sva bila u svjetloplavim nijansama! Svijetlo plavo! Veliki je uvijek oblačio na sebe te neke pastelne metroseksualac-sam-od-glave-do-pete bijesne gliste i hoćeš, nećeš, to polufeminizirano ponašanje joj je sve žešće išlo na živce. Isplahnula je ruke samo pod vodom i otresla kapljice na plavetni pod i plavetni lavandin… Nasmijala se svom namrštenom licu u ogledalu. Plavo je ok. Još je jednom zirnula po besprijekorno čistoj kupaonici… Morat će već danas u nabavu… Bez svega se može, ali bez sapuna i toaletnog papira ne bi išlo. Obrisala je mokre ruke u traperice i ušla u veliki dnevni boravak. Niske smeđe sjedalice ravnih linija. Veliki čupavac na podu. Možeeeee! Voli čupavce! I tu je otvorila škure i prozore pa se zabacila na trosjed. Veliki televizor. Ukrasi, suveniri, male kutijice u koje ništa ne stane – sve što je u njenom stanu na kontinentu gruvala po svakoj slobodnoj površini – tu ničeg nije bilo. Muški stan. Zapravo je željela da takav i ostane. Sjedila je i zirkala po ovom prostoru razmišljajući što će joj sve trebati za „personalizaciju“ stana. A onda, ispod police za televizor bljesnulo je nešto. Spustila se na koljena pokušavajući dohvatiti predmet i uspjela je. Vršcima prstiju malo pomalo vukla je prema sebi jedan CD. Sjela je na čupavac i vrtila tanki disk među prstima… Nije na njemu bilo nikakve oznake, ali očito nije bio prazan. Odložila ga je na mali radni stol. Nepristojno je dirati. Dat će ga Draženu pa nek’ ga nosi tom Davidu, valjda je njegov. U stanu je bila još jedna manja soba, s foteljom i dvije zalijepljene kartonske kutije, malim stolićem za terasu i nekakvim naslaganim knjigama. Super. Bar će biti što za čitati večeras. Uzela je novčanik iz torbe, nabila sunčane naočale na nos. 
Trebalo je naći kvartovski dućan i kupiti par sitnica… i kavu. Dan je prošao u raspremanju stvari koje je dovukla sa sobom i snalaženju u novom prostoru. Predvečer, kad je zapad zarumenio kako to samo na moru čini, sjedila je sa šalicom kave i cigaretom u maloj kuhinji. Mogla bi sad uštekati i laptop. U boravku na onaj radni stolić… Maša je izvukla prijenosno računalo – zadnje što je bilo u torbi i stavila ga na stolić. Pored onog CD-a. Znala je da je neumjesno, ali vrag joj nije dao mira. Dovukla je kavu i pepeljaru i ubacila CD u kompjuter. Otvaralo se nešto u wordu… ma što! Ljubavna priča broj dvadeset…. zadnje je bilo Ljubavna priča broj dvadeset i devet. Boo! Bit će ovaj Šnajder neka lujka… pomisli i otvori dokument. „ David Šnajder sjedio je za radnim stolom i pokušavao se usredotočiti na pisanje priče. Nije mu išlo.“ Maša je gledala u tekst… počelo joj je bljeskati. David Šnajder i njegove Ljubavne priče broj… Pa da. Čitala je te Ljubavne priče u onom mjesečniku na zadnjim stranicama i s guštom se znala nasmijati. Otvarala je jednu po jednu, kafenisala i čitala, i baš joj je pasalo. Vani je debelo pala noć kad je Maša iz ove zadnje, broj 29., doznala tko se u koga i kako zaljubio i na koji se način oslobodio stan kojeg će, bar za neko vrijeme, upravo ona zvati svojim domom. Sjedila je ispred kompjutera, držeći još uvijek sada već praznu šalicu pred ustima i razmišljala. Možda je to znak? Svoj prvi i jedini dnevnik zbuksala je u svojoj sobi kod staraca iza jedne daske na zidu prije tisuću godina i nikad joj nije palo na pamet da ga nađe i ponovo prolista. Možda bi opet trebalo početi zapisivati… pisati. Maša je otvorila novu stranicu i na vrhu napisala – „Život je ljubavna priča“.
Leona Bilbak
