Marino je uzalud spuštao glavu prema tanjuru pokušavajući izbjeći poglede. Iz juhe su ga optužujuće promatrala zrna graška, kao zelene oči čitave porodice Jurić okupljene za nedjeljnim ručkom. Ispod stola, Josipina ruka pronašla je njegovo koljeno i ohrabrujuće ga stisnula. Ili je to možda samo brisala znojni dlan o njegove hlače, jer je i ona bila nervozna kao krijumčar pršuta u Afganistanu. Malko je podignuo glavu i pokušao joj se nasmiješiti, ali atmosfera je i dalje bila čemerna. Majka Ljiljana Jurić tužno je uzdahnula i srknula iz žlice, a otac Nikola Jurić zamišljeno je gladio brk. Josipina osam godina mlađa sestra Tihana bila je potpuno crvena u licu i činilo se da pokušava sama sebe hipnotizirati zureći u vrtlog graška i mrkvice, koji je proizvela manijakalno kružeći žlicom po tanjuru. Konačno, Nikola Jurić, glava obitelji, prestao je gladiti brk i progovorio:
“I tako Marino… dugo te nismo vidjeli.”
Gospođa Ljiljana zaustila je kao da će ga opomenuti, spriječiti da kaže štogod neugodno… ali on ju je umjereno mrko pogledao i ona je izgubila ono malo volje što je imala da progovori u ovoj neugodnoj situaciji.
Marino se nakašljao, čitavo vrijeme trudeći se ne gledati nikome u oči. To i nije bio poseban problem jer su svi za stolom izbjegavali svačije poglede, osim gospodina Nikole koji je gledao ravno u njega.
“Da… niste”, odgovorio je Marino.
“Ima… koliko? Jedno šest mjeseci, je l’ tako Tihana?” strogo je nastavio gospodin Nikola. Tihani je žlica ispala iz ruke, pljusnula u juhu i poprskala je po bluzi. Zgrabila je salvetu i stala se brisati, a onda je odustala, digla se od stola i užurbano otišla u sobu. Nitko nije ništa rekao. Josipa je načas otvorila usta pa ih opet zatvorila.
“Ccccc…” Nikola je odmahnuo glavom “vidiš li ti to, Marino? Devetnaest godina, a ni žlicu ne zna držati. Ti isto imaš devetnaest godina, je l’ tako?”
“Ovaj… tako je” Marino je ispod stola koljenom lupnuo Josipu, suptilno joj sugerirajući da kaže nešto i izbavi ga.
“Joj tata, ne možeš tako nešto…” pokušala je Josipa, ali tata Nikola ju je prekinuo:
“A koliko ti ono imaš, dvadeset i sedam? Tako je, je l’ da? I pred šest mjeseci, kad smo mladog gospodina zadnji put vidjeli, isto si imala dvadeset i sedam. A tvoja sestra i on imali su devetnaest”, govoreći to, postupno je podizao glas. Ljiljana mu je rekla:
“Nikola, molim te…”
“Čekaj malo, molim ja tebe! Čekaj!” podignuo je dlan, pozivajući se na prvenstvo govornika koji ima riječ. “Ja imam samo dvije kćeri, otac sam im i moje je da ih pazim! Molim! To mi nitko ne može osporiti! I ja moram reći da mi se ne sviđa to što se događa s vama.”
“Tata, mi smo odrasle žene i imamo svoje…”
“Možeš ti imati i sto godina, ali dok se ponašaš kao derište koje svojoj sestri uzima igračke, ja te ne mogu smatrati odraslom!”
“Ali, mi…” pokušao je nešto reći Marino, međutim krenuo je suviše tiho pa ga nitko nije čuo. Josipa je puno glasnije odgovarala tati:
“Marino i ja smo zajedno, mi se volimo i to nema nikakve veze s Tihanom!”
“Kako nema veze s Tihanom! Bio joj je partner na maturalnoj zabavi! Pred šest mjeseci tu je, za istim ovim stolom, sjedio i s Tihanom se pipao nogama ispod stola!”
David Šnajder
