Sve što mi je bilo na pameti bila je glazba, sve ostalo bilo je potpuno nebitno. Bon Jovi imao je povratnički hit ”It’ s my life” i album ”Crush” koji nisam vadio iz playera, možda najviše zbog pjesme ”Thank you for lovin’ me”. U walkmanu su mi se i dalje izmjenjivali Deep purple i Uriah heep, a Adidas hlače na trapez bile su stalni dio mog odjevnog ”repertoara”. Mrzio sam jutra kada se moram dizati rano i gužvati na busu prepunom ljudi koji idu za grad, baš kao i ja. Znao sam je površno, ali nikada na nju nisam obraćao previše pažnje. A onda je jednog jutra izlazila iz jednog autobusa i ulazila u drugi. Nešto u meni se prelomilo jer gledao sam je nekim drugim očima. Kao da je bilo danas, znam da je nosila neke maslinaste uske tajice i bijelu majicu. Gledao sam u te punašne usne i zaključio da ih jednoga dana moram ljubiti.
Nekako sam se izvukao sa dva popravna i posvetio se onom što mi je najbolje išlo – sviranju, kupanju i izlascima. Otprije sam joj poznavao sestričnu pa mi nije bio bed ubaciti se u njihovo društvo na plaži. Sjećam se da je tog ljeta izašao prvi broj danas kultnog časopisa ”Klik” i da sam ga listao na plaži, a na naslovnici je bila Angelina Jolie. Angelinine usne podsjećale su me na Njene pa sam postao sve odlučniji da ih konačno i okusim.
I kako to obično biva – osmijeh, sprdanje, izlazak jedan, izlazak drugi, piće jedno, pa drugo i – padne pusa. Onda se dogodi ljubav. I onda imaš curu. I dalje imaš dva popravna. Jednog prođeš na prvom roku, na drugom se ni ne pojaviš i ostavljaš to za osmi mjesec. Provodiš vrijeme s Njom i živiš onu pravu ljetnu ljubav. Moliš Boga da ne padneš razred i da prođeš taj popravni pa da možeš na maturalno putovanje. Gubiš se po svim opatijskim plažicama, nemaš previše para u džepu, ali to nije ni bitno, nema nitko. O autima još ni spomena. Napamet znaš sve klupice u opatijskim parkovima i svjestan si da se ovo vrijeme više nikada neće vratiti. Izlazi film “Nestali za 60 sekundi” gdje je Angelina Jolie obojila kosu u plavo, i sada još više vidiš sličnosti između svoje cure i popularne glumice. Muški ego ti je na vrhuncu i uživaš dok ti je drugi gledaju dok šećete.
Na isti dan popravnog ispita kojeg po nekoj Božjoj milosti prolaziš, gledaš Deep purple uživo i misliš kako će život zauvijek biti ovako dobar. A onda, nakon nekog vremena, ljubav blijedi, ljeto je daleko i tvoja Angelina više nije onakva kakva je bila. Vaša tinejdžerska ljubav odlazi u povijest, ti imaš drugu, ona drugog, ali i dalje se viđate, cijenite, na neki način i volite. Pa nakon par mjeseci onog ”čudnog” osjećaja izlazite sa starim društvom kao da se nikad ništa nije dogodilo. I tako zauvijek. Da bar.
Nekoliko godina nakon, i dalje izlazite van sa istim društvom, jadate se jedno drugom i znate da ste oni pravi prijatelji, oni koji se ne nalaze tako lako. Onaj iskreni zagrljaj kada ga trebaš uvijek je tu. A onda znaš da je i jedina ženska osoba koja je dovoljno luda da glumi u spotu banda sa kojim si tek počeo svirati, jer niti jedna druga neće pristati na to. Ona hoće, jer to rade prijatelji. Ti joj javljaš sve dogodovštine sa svih gaža, a ona je ponosna što si izdao svoj prvi album u životu. I jednostavno obožava pjesmu sa njega koja se zove ”Mala, ča si mi ofraškala”.
Nakon jednog od ponajboljih nastupa do tada, u Puntu na krku, liježeš u krevet sa mislima – ”Bože, sve smo bolji. Uspjet ćemo. Događa se nešto posebno. ” A onda ujutro, budiš se i spremaš se da kreneš prema doma. Uzimaš mobitel u ruke, a tamo je hrpa neodgovorenih poziva i SMS-ova. Nažalost, svi imaju isti sadržaj – Kiki više nije sa nama, poginula je noćas u prometnoj.
Šok i nevjerica, ali jednostavno ne možeš to vjerovati niti procesirati. Ne, to se nije dogodilo. To nije ona. To je neka zabuna. Ono što ti je u glavi je sto pitanja – kako, kad , zašto? Naravno da ti prijatelji daju brze odgovore, u suzama pričajući na telefon – rano ujutro, direktno izvana, pod autobus, dok je išla na posao.
Ne plačem. Ne pričam. Suze neće van. Dolazim doma, nalazim se sa svim našim prijateljima. Pričamo o sprovodu, ali ja sam negdje drugdje. Svi oko mene plaču, ali ja ne. Ne mogu. Odlazimo u kafić gdje sam je zadnji put vidio i pričao s njom. Nazdravljamo ”lovranskim”, za nju. Tu se lomim i ne mogu više. Mrzim sudbinu, mrzim apsolutno cijeli svijet, i shvaćam da apsolutno ništa više neće biti isto. Nisam ni svjestan da se dogodila tragedija koje ću se sjećati tako često u životu, radi koje ću isplakati toliko suza i onda kada ne mogu plakati, i tragedija koja će me na kraju – očvrsnuti. Događaj koji će nam svima otvoriti oči koliko je život dragocjen i koliko moramo uživati u svakom danu.
Dogodilo se to samo nekoliko dana prije mog rođendana. Sprovod sam još dobro podnio. U trenutku kada sam htio pročitati pripremljen govor, počela je takva kiša da je sve završilo u dvije minute. Da, i nebo je plakalo. Koliko god sam dobro podnio sprovod, toliko nisam staru i doček Nove godine. Bio je to jedini nastup u mome životu na kojem sam nastupio pijan. Ljudi to možda nisu primijetili, ali ja jesam.
Pio sam od popodne do drugi dan ujutro. Znam da sam se osjećao najgroznije u životu i da nakon svega toga nisam satima mogao zaspati. Tek sada sam počeo shvaćati.
Koliko li sam je se puta sjetio u nekim trenucima života kada sam želio podijeliti taj trenutak s njom, kada je netko od nas diplomirao, kada se ženio prvi iz našeg društva, dobio klinca. Htio sam joj pričati kako sam zaljubljen ili povrijeđen, svoje uspjehe i neuspjehe, svoje misli u tom trenutku. Sve sam joj to ”prenosio” u našim razgovorima koje sam uvijek volio imati sa njom, zamišljajući da je tu. Nisam ljubitelj odlazaka na groblje da bih imao osjećaj da komuniciram sa tim ljudima, smatram da su svi dragi pokojni ljudi sa nama u svakom trenutku kada mi to poželimo. Nekih dvije godine poslije svega, počeo sam raditi na pjesmi, pokušavajući staviti u nju sve ono bitno, samo da to na neki način izbacim iz sebe. Snimio sam je. I još uvijek je u ladici, jer jednostavno nisam bio zadovoljan misleći da nisam rekao sve što sam htio, i da nije dovoljno dobra da priča o našoj Kiki.
I tako je to bilo godinama. Sve do ovog proljeća, kada je nešto u meni jednostavno ”sazrilo” i reklo da hoće van. Znao sam da imam tekst i glazbu koji su dostojni Nje, i da je jedini način da to izbacim iz sebe , izvedem pjesmu pred ljudima. I tada sam demo snimak poslao na natječaj za ovogodišnji Čansonfest. Lani sam pobijedio pjesmom o svom nonotu, i imao sam ogromni pritisak pred publikom da li je ovogodišnja pjesma dorasla onoj prošlogodišnjoj. Teško se natjecati sa drugima, ali još teže sa samim sobom. Na početak pjesme stavio sam kišu. I melodiju koja mi je tako dugo u uhu, tako jednostavnu, a svirao bih je satima i samo ponavljao. Sjetnu melodiju sa kišom- Da, baš onakvom kakva je pala na dan kada smo se posljednji put opraštali od Nje. A negdje na sredinu pjesme morao sam staviti grom – grom, koji je u meni bjesnio kada bih sve najradije poslao u 3pm, jer život ne možeš gledati sa logične strane i neka objašnjenja nikada nećeš dobiti.
[youtube K2o6reoWw_0]
Dan festivala – ne znam kada sam bio nervozniji, ne pamtim. Koliko god sam želio izaći pred ljude i sjesti za klavir pred prepunom Crekvinom, samo sam molio Boga da se ne slomim za vrijeme izvedbe, da ne fulam nigdje, ne zaboravim tekst, jer znao sam gdje će mi misli biti. Htio sam da sve bude savršeno, zbog Nje, jer ako sam do tuda dogurao, izdržati ću još tih 4 minute. Trenutak kada sam sjeo za klavir i kada sam stao pred sve te ljude, znao sam da će sve biti u redu. Čak sam bio nevjerojatno opušten. I pjevao sam. Ne njima. Njoj.
Kraj pjesme, posljednji akordi, orkestar staje zajedno sa mnom. Trebam samo odsvirati zadnji akord i izgovoriti zadnju rečenicu. Ali uživam u onome što nikada do sada nisam doživio – potpunoj tišini, ne čuje se apsolutno ništa. Stišćem najdublju i najvišu notu na klaviru i završavam nastup. Imam knedlu u grlu, ustajem, naklonim se. I publika me opet zove. Dođe mi da nekako zaplačem, ali neću. Ne mogu.
Sat vremena poslije, čestitaju mi i kažu mi da je publika opet odabrala moju pjesmu kao najbolju. Ne vjerujem svojim ušima, jer nisam očekivao da drugu godinu za redom mogu polučiti takav uspjeh. Daju mi i nagradu za najvrćeniju pjesmu sa lanjskog festivala. Srce mi je veliko k’o kuća. Ali nije ovo bila pobjeda za mene. Ovo je bila pobjeda za Nju. Zaslužila ju je. Sada cijeli svijet može znati priču o jednom mladom životu i osmijehu koji nas je svakodnevno pratio i prerano prestao. Svijet sada zna priču o Kiki.
A vama hvala što ste ovu životnu priču prepoznali i nagradili i od mene ponovno napravili pobjednika.
Do sljedećeg četvrtka,
Voli vas vaš Mauro!
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
