Vaterpolo si počeo igrati s devet godina, još kao dječak. Kako je došlo do toga?
Pohvalno je što su se škole u to vrijeme trudile približiti djeci sport. Išao sam u školu Nikola Tesla i na nekom pregledu su mi rekli da bih trebao plivati. Sjećam se da su mi prvi treneri bili Đurđa Kreculj i Ferdo Hitrec, dvije godine sam išao na plivanje. U jednom trenutku sam prestao s tim, nisam bio neki plivač, i s kolegama iz razreda krenuo na nogomet. Tada sam na Korzu sreo profesora Rendića koji mi je rekao da dođem na bazen trenirati vaterpolo. I tako je krenuo moj put s vaterpolom.
Tko su ti bili uzori u sportu?
Pratio sam sve sportove – vaterpolo, nogomet… Bio sam zaljubljenik u košarku. Ali odmalena sam se najviše divio Matiji Ljubeku. On je naš najtrofejniji sportaš, a meni koji sam bio u momčadskom sportu značio je nešto posve suprotno, posebno. Poslije je došao Dražen Petrović pa Perica Bukić, Deni Lušić. A u zrelijoj dobi, kada sam počeo profesionalnije gledati na sport, uzor mi je bio i Toni Kukoč. Igrao sam u Splitu tri godine i imao sam ga prilike upoznati. Oduševljen sam njegovim ponašanjem i skromnošću. Iako je prava zvijezda, on to ne pokazuje. Zanimljiv je kada razgovara, u društvu. U svakom slučaju, posebno me se dojmio.
Trenirao si u Primorju EB i jedan od tvojih trenera bio je i Zoran Roje.
Bili smo mladići, trenirali u Primorju i taman je počeo rat u Hrvatskoj. Tada su bili vrlo teški uvjeti za trening i zbog svega toga sport je došao na najniži mogući nivo. U cijeloj toj situaciji i u ratnom kaosu Primorje je tražilo osobu koja je spremna pokrenuti mehanizam, koja će imati povjerenje u klub, ostati u klubu, raditi i boriti se za sportaše. Roje je došao 1993. godine i to je bio pun pogodak, prije svega zato što se pojavila izvrsna generacija igrača kao što su Hinić, Glavan, Burburan. Bila je to momčad na kojoj je mogao ležati temelj dobrog vaterpola i dobra osovina kluba, pa i za igrače koji su došli poslije. Ne smijemo zanemariti ni trenere koji su radili prije – od Bibanovića do Frane Nonkovića, prof. Rendića, Deana Dabovića, Nikole Pajalića, Sergija Afrića. Sve su to bili kvalitetni treneri koji su davali svoj štih klubu, a Zoran je na kraju preuzeo ekipu i dodao nešto svoje, uložio svoj rad, trenirao nas i mi smo stasali u reprezentativce. Uza sve ranije trenere, i on ima velikih zasluga što smo postali oni pravi.
Osim u Primorju EB, igrao si sedam godina za Bresciju?
Ispričat ću cijelu priču koja je prethodila mom odlasku u Bresciju. Najprije sam 1997. otišao u vaterpolo-klub Pošk u Splitu. Bilo mi je teško ostaviti klub i Rijeku, ali svaki je sportaš ambiciozan i spreman za nove izazove. Otišao sam u Split, oni su nas jednostavno kupili kao pojačanje. Te smo godine uspjeli osvojiti prvenstvo i postali smo prvaci Hrvatske.
Pošk je u tri godine dvaput mijenjao ime. Prve godine klub se zvao Slobodna Dalmacija, a dvije iduće Splitska banka – i tada smo osvojili Ligu prvaka. Bio je to nevjerojatan događaj. Na rivi nas je u Splitu dočekalo 40.000 ljudi, nosili su nas na rukama po Marmontovoj, do Sv. Duje. Bilo je fenomenalno. Tamo sam ostao još jednu godinu i osvojili smo Kup Hrvatske. Nakon te tri godine otišao sam u Mladost gdje sam igrao samo jednu godinu, a nakon toga sam bio u Bresciji gdje sam igrao sedam godina.
Kako je bilo u Bresciji?
Tamo sam najbolje osjetio razliku između amaterizma i profesionalizma u sportu. Tek tada sam vidio što to znači biti profesionalac. Tri godine nisam niti pogledao bankovni račun, odnosno niti jednom nije zakasnila plaća. Svaki dan vas pitaju jeste li zadovoljni, jesu li ispunjeni svi uvjeti iz ugovora. Od vas traže da se trudite, da dobro igrate, čisto profesionalno. Uza sve to, stvorili smo dobru atmosferu u Bresciji. Sa mnom je igrao Igor Hinić, a Zoran Mustur nam je bio trener, pa smo malo izmiješali sve te mentalitete i trudili smo se. Igrali smo dobro i uspjeli smo uzeti Pro Recu prvenstvo. Nakon gotovo trideset godina jedan je kontinentalni klub uzeo prvenstvo. To je bilo fenomenalno. Povrh toga, u tih smo sedam godina osvojili četiriLena kupa. Bilo je to lijepo vrijeme, uspješno. Kroz igru sam puno naučio i o vođenju kluba, organizaciji, promociji i marketingu. Tada vam postaje koliko je važno da sve funkcionira, država i ekonomija, jer onda i sport funkcionira.
Nisi požalio što si se vratio?
Definitivno ne. Najveća mi je čast što sam osvojio zlatnu medalju na ovoj Olimpijadi kao član Primorja EB. Kada smo osvojili zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Melbourneu, bio sam član Brescije. Kao član Primorja osvojio sam brončanu medalju u Šangaju, brončanu u Rimu i zlatnu na Europskom prvenstvu u Zagrebu. Ovo je moj klub i veoma sam ponosan što sam član ovoga kluba koji postoji više od stotinu godina i sretan što se to baš meni dogodilo, što sam upravo ja taj sportaš koji će ostati zapisan u povijesti olimpizma i zlatne medalje kao igrač Primorja.
Što je po tebi u sportu i inače najvažnije?
Postoji nešto što naša hrvatska javnost ne prihvaća, a to su kriteriji. Ako ne prihvaćaš kriterije, automatski ne prihvaćaš ni zakone. Nedavno smo radili film o olimpijcima i došlo je do burnih reakcija koga uvrstiti u taj film. Ispada da u ovoj državi nitko ne može zadovoljiti nikoga, nitko ne prihvaća određene kriterije, a druga je stvar što nitko ne prihvaća ni neke nove zakone. Bio sam u Nizozemskoj kod bratića. Ako tamo netko ima plaću 2700 €, onda 150 € mjesečno izdvaja za osiguranje automobila, 200 € kredita, 200 € za stan i ono što ostane računa se kao plaća. To su neke razlike u mentalitetu.
Istina, ali na ovim se prostorima stvari brzo mijenjaju. Rekla bih da su ljudi naučili živjeti dan za danom, manje planski…
Točno, promijeniš četiri države u niti stotinu godina, a ne promijeniš adresu. Moj je pradid bio trgovac tekstilom u doba Austro-Ugarske. U njegovom dnevniku koji čuvamo, najvažnija je rečenica kojom sve počinje i sve završava: „Živite tamo gdje uzimate plaću.“ Bavio se trgovinom i kretao cijelim ovim područjem, kupovao zemlju, ali poslije su ipak svi otišli s te zemlje raditi i navigati.
Odakle su Baraći?
Profesor Rendić je jednom istraživao naše prezime i njegovo porijeklo. Uglavnom dolaze iz južne Dalmacije. Neki su u seobi otišli na sjever u ova područja, a neki u Slavoniju, kao obitelj Marice Kostelić, supruge Ante Kostelića koja je isto Barač. U toj se seobi promijenilo č i ć na kraju prezimena pa je tako moj otac upisan u krsni list s ć, a u osobnoj iskaznici s č, i tako se sve pomiješalo pa više nitko ne zna točno završava li naše prezime na č ili ć. Na kraju, pradidi je na kraju prezimena č, didi ć. Inače, s tatine strane imam veliku familiju – strica Matu i strica Stipu, od kojih sam puno naučio, pa tri tatine sestre. Kod nas u kući nikad nije bilo dosadno, uvijek nas je bilo puno i navikao sam se na dobru komunikaciju. Moja je mama iz Bosne, s njezine strane imam tri polusestre, a s tatine jednu polusestru. I još imam dvije kćeri. ϑ
Zato tako dobar odnos prema ženama, pa i onaj prijedlog na početku razgovora kada si rekao da bi žene trebale više ulaziti u politiku…
Da, mislim da su žene dosljednije. Imam osjećaj da kada žena napravi neki potez, to jače odjekne. I pozitivnije.
Koliko je energija Ratka Rudića zaslužna za uspjeh na Olimpijadi?
Ratko Rudić kao trener apsolutno je broj jedan. Vrlo je inteligentan, nadasve poštuje sport i automatski poštuje i sportaša. Lako je s njim surađivati, veliki je psiholog, iako to neće priznati. Od igrača traži da budu spremni i svjesni toga jer onda može sve svoje zahtjeve implementirati među nas. Kada se to ispuni, dolaze i rezultati. Nije nas morao puno motivirati, svi smo bili motivirani. Ali je veliki stručnjak u tome da nas smiri kada krene taj veliki val energije, te skine s nas pritisak rezultata. Tu je on najbolji. Što prvenstvo ide dalje, to je sve mirniji, što je jako važno. Poznajem trenera koji je usred finala miran, u polufinalu lud, a u finalu posve izgubljen. Zato što je takav, cijelo vrijeme prenosi nervozu. Ali Ratko je drugačiji. To je jasno svakome tko ga je gledao kako se ponaša dok radi
Može li se to naučiti?
Pa može, ali iza toga stoji talent i veliko iskustvo. Ovo mu je četrdeseta medalja.
Kada ste dobivali utakmice na Olimpijadi, jesi imao osjećaj da biste mogli osvojiti zlatnu medalju?
Mi čak nismo razmišljali ni protiv koga igramo kada smo ušli u čevrtfinale, polufinale i finale. Kada smo prošli polufinale, otišli smo na polufinale rukometa. Na početku utakmice taman je završilo drugo poluvrijeme vaterpola između Srbije i Italije, i nakon jedno tri sata netko se sjetio s kim igramo.
Igrali ste s Italijom.
Tako je, igrali smo s Italijom i pobijedili, ali bili smo tako opušteni i nekako puni samopouzdanja da je to bilo presudno. Moral, samopouzdanje, disciplina – sve je bilo na nivou.
Jeste imali poseban režim prehrane?
Ma, nismo. U Olimpijskom selu imate zajednički restoran s različitim kuhinjama. Trenirali smo dvaput na dan, što se tiče prehrane, nismo previše jeli, ulazili smo u mediteransku kuhinju, a što s tiče mesa, ostali smo na engleskoj kuhinji, uglavnom je to bio steak. To su sve dečki preko dva metra i mislim da su prvaci i u tome koliko puno mogu pojesti, ali kad već nismo mogli puno jesti, nije bio trenutak za to, onda se tražila kvaliteta.
Što je najviše pridonijelo tome velikom uspjehu?
Ratko sa svojom karizmom. Zapravo, on je promijenio dvije stvari u odnosu na Europsko prvenstvo u Eindhovenu. Doveo je Hinića i Bićana, koji su stari reprezentativci, i novog kondicijskog trenera Peru Kuterovca, velikoga stručnjaka, koji nam je bio iznimno važan. Nama u vaterpolu najteži dio treninga je ta fizikala. Međutim, on je uložio toliko znanja i energije u te pripreme da niti jedna sekunda nije bila potrošena uzalud. On je kondicijski trener za teretanu i za vodu. Ratko Rudić je izvrstan trener, ali i dobar psiholog koji nas je na pozitivan način stalno držao aktivnima i nije nam dao da se opustimo.
Bismo li Ratka Rudića mogli postaviti u neke tvrtke da nas izvuče iz krize?
Pa, rado bih ga vidio u politici, sigurno bi u mnogo čemu bio dobar.
Je li, osim po vašem zlatu, ova Olimpijada bila još po nečemu drugačija?
Meni su ovo bile četvrte olimpijske igre i već sam znao što nas očekuje – kakva vrsta priprema, protokola, osiguranja, režima, ponašanja, spavanja – sve smo to znali, ali nisam očekivao da će London prestići Peking u organizaciji. Smještaj je bio odličan, nekako topao, homely, bilo je sve uređeno. Pogotovo zelene površine, to više što su Englezi sebe proglasili najboljim vrtlarima na svijetu, pa su to i pokazali u Olimpijskom selu. Smještaj je bio izvrstan, higijena je bila na visokom nivou, a sama atmosfera jako dobra. Iako napeta. Jer sve je to super, ideš na ručak, viđamo se, pozdravljamo, zaustavljamo, popričamo, slikaš se s poznatim sportašima, ali svima je samo jedno najvažnije. Svi su toliko fokusirani na natjecanje da kada ono počne nakon otvaranja Olimpijskih igara, toliko su koncentrirani da nema više tolike opuštenosti. Jednostavno, svi žele dati sve od sebe. Takva atmosfera vlada u Olimpijskom selu.
Kako je reagirao Zdravko Ćiro Kovačić kada je vidio vašu zlatnu medalju?
Bio je sretan i istinski dirnut. Imao sam tu sreću da je Ćiro tijekom cijele moje karijere uvijek bio tu negdje, uz bazen. Uvijek je imao dobar savjet, uvijek bio pozitivan. Ali od svega je najvažnije to što pokušavam ljudima objasniti, jer puno me njih to pitalo. Ćiro Kovačić je legenda hrvatskoga sporta i čovjek koji živi olimpizam. To je vrlo teško objasniti zato što je on toliko uživljen u olimpijski način života, u olimpijske ideale, u toleranciju, u druženje, u fair play. On kroz svaki susret riječkih olimpijaca maksimalno pokušava pokazati što je olimpijac i koliko je to važno za čovjeka, za njegov karakter; to Ćiro prenosi u svakodnevni život i komunikaciju.
Kad te čovjek sretne na Korzu ili te vidi u društvu obitelji ili prijatelja, izgledaš beskrajno opušteno, dobrica, čisti zen, a u bazenu tvoja se fizionomija mijenja i izgledaš nekako opasno. Postaješ li u bazenu neki drugi čovjek?
Mnogi mi to kažu. Ali sport ne trpi kompromise, morate dati sve od sebe. I kada dajete sve od sebe, dolaze rezultati koji potiču te reakcije.
Znači da se tvoja snaga i energija mijenjaju dok si u bazenu?
Definitivno, mislim da bi tako trebalo biti. Svakodnevni život ima neke veze sa sportom, ali opet i nema, važno je napraviti razliku. Kada bi se svi ponašali tako grubo u životu kao u bazenu, ne bi bilo dobro. Pokušavam to odvojiti. I nisam od onih koji stavljaju medalje na zidove ili u vitrine svoga doma. Znam reći da bi se ljudi koji su mi dali sve te pohvale i medalje nemalo iznenadili da znaju da ih držim u kutiji u garaži. Sada je moja starija kći odlučila malo posložiti medalje, pa ako to ona ne napravi, vjerojatno nitko i neće.
Rezultati, dobro druženje, to je ono što ostaje trajno, a ovo je samo materijalni dio toga. Kada me pitaju gdje mi je medalja, pokažem im da mi je tu (pokazuje na srce).
Jesi li ispunio svoj san?
Jesam, na sportskom planu jesam, ovo sa zlatnom medaljom zaokružilo je sve – tu sportsku bajku.
Uz sportsku snagu, imaš nježnu dušu za svoju obitelj, prijatelje, ali i ljude kojima treba pomoći. Tako si se ovih dana uključio u rad Socijalne samoposluge i poticao Riječane da i oni pomognu koliko mogu….
Vaterpolo nije baš profitabilan sport, ali to ne znači da se ne može dati ruka, pomoći i učiniti nešto za opće dobro, za zajednicu. U životu sam svašta iskusio, bilo je vrlo teških dana, znalo je faliti i osnovnih stvari. Kada se sjetim tih dana, teško mi je proći gradom i vidjeti bilo koga tko je u takvoj situaciji. Jednostavno, kada bih mogao, pomogao bih svima, ali to je vrlo teško.
Nije davanje novaca jedina pomoć…
Upravo sam to htio reći, postoji puno mogućnosti i aktivnosti da se razvije humanitarna akcija. A uza sve to treba pružiti i neku pozitivu koja može biti okidač da se krene nabolje. A u takvim se situacijama treba okrenuti i najbližima. Tu su prijatelji i familija.
Supruga ti je sve ove godine bila podrška i sve to izdržala.
Da, mi smo počeli vrlo rano, rano smo dobili djecu, rano smo otišli iz rodnoga grada, a u jednom smo se trenutku našli pred velikom životnom odlukom. U prvoj godini mog boravka u Bresciji starija je kći trebala krenuti u školu, a supruga je ostala trudna. I onda smo morali odlučiti gdje ćemo živjeti, hoćemo li zajedno ostati u Italiji ili će starija kći krenuti u našu školu. Na kraju je prevladao taj rodoljubni štih. Supruga se vratila živjeti u Kastav, Sara je tu krenula u školu, a ja sam još šest godina ostao u Italiji i “trčao” autom svako toliko 740 kilometara tamo i nazad. Stvarno teško razdoblje, ali to nas je još više povezalo kao obitelj. Moja supruga Hayam i ja živjeli smo nekad u Starom gradu i oboje smo jako vezani za Rijeku.
Bio si na četiri Olimpijade. Je li u planu i peta?
Ovo je bila zadnja. Godine čine svoje ϑ.
Što nakon vaterpola?
Vlasnik sam građevinske tvrtke, iako znamo da sada nije za to povoljna situacija pa to možda i nije dobra tema. Ali pored svih ovih medalja, u desetom mjesecu dogodit će mi se važan životni uspjeh – diplomirat ću na Poslovnoj akademiji Rijeka. To je jedna od mojih velikih pobjeda, imao sam veliku želju za tim. Sve ove godine za vrijeme vaterpola i aktivne sportske karijere nisam se mogao baviti i time. Na kraju sam sve to nadoknadio i u ovim poznim godinama završavam studij, a razmišljam čak i o daljnjem studiranju. A što se tiče planova i želja, dao sam se na raspolaganje VK Primorje EB, jako me zanima rad s djecom. Mislim da bih bio koristan u nekoj sportskoj logistici u gradu – spojio bih ekonomiju koju završavam sa svojim sportskim iskustvom i organizacijom sporta pa i njegovom promocijom koja je toliko važna, pogotovo kod mladih.
Godinama me ne napušta osjećaj odgovornosti. Jer meni je sport toliko dao da mu moram toliko i vratiti. Zato bih volio biti trener kako bih svoje znanje mogao prenijeti na sljedeće generacije. Osjećam se obveznim to napraviti.
Sigurna sam da ćeš u tome uspjeti, sve drugo ne bi bilo pravilno. Jesu li tvoje kćeri pokušale igrati vaterpolo?
Sara je već sedam godina u odbojci i toliko je zaljubljena u taj sport da uza sve školske obveze, redovito trenira. Inače, supruga i ja nismo roditelji koji bi nametali sport kao obvezu i vršili pritisak na djecu. Ali osjetili smo koliko naša djeca vole sport. Mlađa je kći prije škole krenula na gimnastiku, u školi na plivanje, a sada je i ona u odbojci. Jako je važno kada znate da vam djeca vrijeme provode u sportu i uživaju u tome.
Pa jeste li igrali kada zajedno vaterpolo?
Sara me već godinama pokušava potopiti, ali mora još malo narasti ϑ.
Znači ipak igrate malo u obiteljskom krugu. Kakav si privatno i što voli Samir Barač kad nije u bazenu?
Pa tko me poznaje, zna da se volim družiti, volim pozitivu, komunikaciju među ljudima. Jedno od većih zadovoljstava mi je kada supruga i ja odemo na Korzo, šećemo i pijemo kavu u nekom kafiću. U slobodno vrijeme često odemo tamo, nekako smo vezani za centar i Korzo, tamo smo odrasli i to nam baš nedostaje. Bavim se i maketama brodova, slažem brodove.
To zahtijeva strpljivost…
Da, ali u zadnje su me vrijeme poklopile obveze – vaterpolo, posao u tvrtki, fakultet, pa me i supruga pita kada ću početi raditi svoje brodove. To kaže indirektno, da me malo smiri jer vidi da sam razapet na sve strane. Čovjek teži mirnom životu, međutim, živimo u teško vrijeme. Ne mogu ništa ne raditi, nakon tri dana doma, ne mogu sjediti i biti bez posla.
Vrtlariš li?
Evo, sada smo počeli! Uređivali smo okoliš i napravili malo vrta. To je nešto novo. Želja mi je posaditi malo pomidora, malo rige, ne znam hoću li uspjeti to zalijevati pa bi moglo pasti na suprugu, ali nismo ni svjesni koliko je važno zdravo jesti i živjeti prirodno.
Razgovarala Dunja Pavešić
Foto: Vivi @ FotoFlash
