Intervju: Rajka Jurdana-Šepić

1080

Rajka Jurdana-Šepić ima svoju osobnu web-stranicu http://www.phy.uniri.hr/~jurdana/
Ne samo da ima svoju mrežnu stranicu, nego ju je sama i napravila :). Doduše, ja sam amater na webu jer kao što sviram tri instrumenta iako sam svirati učila tek godinu dana, ali svejedno aktivno sviram više nego neki koji su učili svirati godinama, i to od svega srca, tako sam aktivna i na webu. Neki moji kolege i studenti naučili su me najosnovnije elemente HTML jezika i u stanju sam amaterski, ali samostalno održavati svoje stranice, dižem na njih dnevno promjene, nastavne materijale…. Pa iako je moja stranica amaterska, služi mi i ponosna sam na taj svoj informatički amaterizam. Ima puno linkova, razvedena je, mijenjam pozadine, razvijam je, iako nisam informatičarka. Međutim, nakon što sam diplomirala, radila sam godinu dana u 3. maju kao pripravnik programer-matematičar, tako da je moje obrazovanje iz informatike informalno, ne školsko, ali vrlo praktično.. Matematičari su se, naime, u to doba zapošljavali kao informatičari jer tada u Rijeci još nije bilo visokoškolskog obrazovanja za informatičare.

Na stranici je, uz profesionalni, i tvoj osobni dio s nizom prekrasnih obiteljskih fotki s raznih putovanja – Beč, Amsterdam, Firenca, London, Amerika, Bahami… Očito voliš putovati?
(Smijeh) Ima jedna tajna o tome. Moji roditelji bili su pasionirani putnici oduvijek i tako sam počela putovati u svojoj šestoj godini. Kvarner Express, Jadrolinija, pogotovo putovanja brodom po Mediteranu, pokrenuli su u meni ono: Navigare necesse est, vivere non necesse est. To su mene naučili moji roditelji, a ja svoju djecu. S druge strane vozimo se u polovnim autima, ne patimo od novih auta ni od skupe odjeće, strašno mi je žao potrošiti na odjeću, recimo, tisuću kuna…

Tisuću kuna ili eura?
Kuna, kakvih eura! Na komad robe potrošiti te novce meni je puno, ali na putovanje mi nikad nije žao potrošiti. Ni na putovanjima ne kupujem, na prvom mi je mjestu doživljaj – primjerice, kad zapne guma u nekom pijesku nekog egzotičnog otoka iako u duši nisam tip avanturistkinje. Do svoje osamnaeste godine vidjela sam puno svijeta, čak više nego što je sada prikazano na mojoj mrežnoj stranici. Službena, znanstvena putovanja su samo mali, mali dio mojih putovanja, gotovo neprimjetljiv u odnosu na ona privatna turistička. No, astrofizičari često održavaju znanstvene skupove na vrlo lijepim mjestima. Nemaju sve struke iste tipične lokacije, poznato je da su liječnički kongresi u skupim lokacijama i hotelima s puno zvjezdica, a fizičari i astrofizičari imaju ponekad znanstvene skupove na mjestima gdje je divna i očuvana priroda, jer su tamo teleskopski postavi. To su obično visoka mjesta, čiste atmosfere, kao što su naprimjer Kanarski otoci.

Kako si se odlučila za zanimanje fizičara?
Teško mi je bilo odlučiti se za jednu struku jer sam voljela sve. Kao djevojčica mislila sam da ću studirati novinarstvo i književnost, u srednjoj školi me držala povijest i arheologija, a na kraju sam se odlučila za nešto posve suprotno i otišla u prirodoslovlje. Moji kolege iz maturalnog razreda utjecali su djelomično na tu odluku, osvijestivši mi moj matematički grif kao rjeđi dar. Događalo se da sam objašnjavala matematiku u razredu pa su znali reći „..pa odi to studirati kad ti ide – to što rijetkima ide“, Tada sam nekako odlučila eliminacijom, shvatila da ću se i dalje moći baviti poezijom i književnošću kao hobijem, ali tko se može baviti astrofizikom ili matematikom kao hobijem? Pa jedva da se kao profesionalac mogu time dovoljno baviti, toliko je to složeno. Iako nikada u školi nisam imala četvorku iz matematike niti iz fizike, uvijek petice.

Jesi li vježbala?
Pa jesam, puno sam radila. Kad sam u doba srednje škole s roditeljima prvi puta išla u Rim, u autobusu do Rima i natrag sam “izderala” zbirku iz matematike. Sedam sati se putovalo. Pa neću valjda samo sjediti u autobusu i promatrati! Gledala sam Toscanu po putu i “derala” po zadacima jer je nakon povratka čekao kontrolni. Ja sam zapravo štreberica , čovjek koji hoće kontrolirati situaciju, a kontrolni iz matematike je jedna baš – situacija

Malo je žena u tvom „kvartu“ znanosti?
Manje je žena u prirodoslovnim znanostima, iako su u astrofizici žene ipak više zastupljene u odnosu na druga područja fizike, recimo fiziku gravitacije, čvrsto stanje, teorijske fizike… Na kongresima iz mojeg područja, a to je stelarna astrofizika ima nas podjednak broj muškaraca i žena, a što zapravo znači puno žena.

Predaješ dosta kolegija.
Da, no ne znači da ih istodobno sve držim, neke sam držala, neke povremeno držim, neke držim sada… Odjel za fiziku prilično je opterećen, imamo studij s puno smjerova, nastavu fizike na više sveučilišnih sastavnica. Posljednjih nas godina ima više, ali nekad je desetak ljudi držalo čitav četverogodišnji studij i bilo je puno nastave i puno kolegija za svakog profesora i asistenta. Danas smo manje opterećeni i zato što je, nažalost, zadnjih godina manje studenata iz fizike, u nas kao i u svijetu.

Ne mogu a da te ne pitam koji ti je kolegij najdraži.
Nemam najdraži kolegij. Dugo godina već predajem Elektricitet i magnetizam pa mi je taj drag na način da sam tu najduže „doma“, ali Valovi i optika mi je noviji kolegij pa je drag jer je u intenzivnom građenju. Jedan od mojih omiljenih kolegija je Povijest fizike; to je valjda vezano za moju srednjoškolsku ljubav prema povijesti. I moj nekadašnji profesor povijesti fizike je bio primijetio moju strast još kao studentice i znao mi reći da bih jednom u budućnosti trebala predavati povijest fizike.

A da bi na vrijeme zavolio prirodoslovne znanosti, moraš odmalena slušati Baltazara…
Baltazar su kratke znanstveno-popularne radioemisije s temama iz prirodoslovlja na programu Radio Rijeke nedjeljom ujutro. Emitiraju se pune tri godine. Osmišljava ih grupa mojih prijateljica i kolegica iz Udruge Zlatni rez koja postoji već devet godina.

Kako reagiraju učenici, a kako nastavnici?
Imamo najviše informacija o tome kako reagiraju nastavnici, jer su to naši prijatelji i kolege, koji se uvijek raduju kada izađe novi CD Baltazar i pitaju kad će sljedeći. Naime, CD Baltazar dijelimo školama. Županija i Grad financijski podupiru produkciju Baltazara, a zatim svaka osnovna škola dobije CD. On je namijenjen korištenju u nastavi, kao uvodni, motivacijski ili ilustrativni dio nastave, kao dodatni ili dopunski izvor znanja i na raspolaganju je svim korisnicima školske knjižnice.

Baltazar se emitira u nedjeljom jutarnjem terminu?
Da, iako moram priznati da ga ja u tom terminu nikad ne slušam. Zapravo, radio slušam isključivo u autu, no to je barem sat vremena na dan budući da živim u Rukavcu. Slušam ga i putem interneta koristeći radio na zahtjev. Kada sam bila u Bostonu, češće sam ga slušala i javljala se nostalgično svim poznatima koji su se pojavili ili bili spomenuti u eteru ili uredili radio emisije. Ponašala sam se baš kao iseljenica.

Prošle si godine bila u Bostonu, na Harvardu?
Bila sam u Bostonu na znanstvenom radu, u vrijeme najveće zime, snijega i leda. Odlazak tamo je zapravo vezan uz moju jedanaestogodišnju suradnju sa Sveučilištem u Padovi, koje je jak astrofizički centar, i preko njih sam dobila poziv za istraživanje na Harvard Observatory Collegeu. Ta je čuvena ustanova ne samo vrhunsko znanstveno mjesto za astrofiziku nego i povijesno mjesto u kojem se rađala moderna astrofizika pa se sa znanstvenim boravkom spojila i ta moja ljubav prema povijesnim događajima i otkrićima u znanosti. Uz taj povijesni razvoj astrofizike na Harvardu bile su vezane žene što je i posebni sociološki fenomen nazvan Pickeringov harem. Naime, država Massachusetts bila je u 19. st. najrazvijenija po pitanju ženskih prava, tamo su se žene prve počele akademski školovati pa je direktor Harvardskog opservatorija Edward Charles Pickering zaposlio velik broj žena, više od osamdeset žena u različitim razdobljima, i to zato što ih je kao žene trebalo manje plaćati. Bilo mu je to isplativo i ekonomično, one su pak bile vrlo marljive i strpljive jer to je jedan izniman, filigranski posao. I te su žene napravile jako puno za znanost u doba rađanja moderne astrofizike. No, to je cijela jedna posebna tema i priča.

Baltazar je prva stepenica u popularizaciji znanosti koja dotiče upravo one najmlađe?
Baltazar je moja veza s Radio Rijekom, kamo sam došla još kao učenica u emisiju S primorske poneštrice urednice Vedrane Rudan. Poslije sam surađivala na emisiji Judi i užanci Vlaste Sušanj Kapićeve, a nakon toga sam mislila – zašto ne napraviti znanstveno-popularnu radio emisiju? Tadašnji programski urednik Eduard Kišić se složio i tako je prvi puta još prije deset godina, nastala pilot-serija Baltazara . Prije nekoliko godina ponovno smo krenuli s Baltazarima, programski urednik Alen Čemeljić također je smatrao da je to sjajna zamisao i smjestio Baltazar u vrlo slušani, jutarnji termin. Nakon toga je na Radio Rijeci krenuo i moj Puntape, jedna zgodna čakavska poetska minijatura, ja sam valjda stvorena za te minijature, male, „mikrostvari“, nije sve u kvantiteti :).

Tvoja je uloga definitivno popularizacija znanosti. Što misliš o trendovima popularnosti koji vladaju u Hrvatskoj?
Mediji furaju jedno, ali zato se valjda mora još više raditi da bi se isfuralo nešto drugo. Osnovni je problem naše zemlje što rad i sve što je vezano uz rad nažalost nije vrijednost rad nije zanimljiv i ne cijeni se kao vrijednost. Mediji isfuravaju „kruha i igara“, preplavljeni su trivijalnostima, često zaglupljujućima. I pitam se zašto ne bi više pratili druge stvari. Evo, danas se vozim i slušam na Radio Puli izvrsnu emisiju Explora s Koradom Korlevićem, vrlo zanimljive teme, i ostala sam još sjediti u autu na parkiralištu da emisiju čujem do kraja. Puno zanimljivije i korisnije nego tko se ovaj tjedan razveo ili u kakvom se outfitu pojavio. Mogu shvatiti da su teme znanosti mnogima dosadne, ali vjerujem da je to zato što im nitko u danom trenutku nije prema njima razvio ljubav.

Tvoj je entuzijazam zarazan. Zapravo, šireći svoju energiju, ti mijenjaš energiju ljudi oko sebe.
To mi ljudi često govore – da ih „dižem“. Čak i preko maila. Pošaljem prijateljici mail, a ona mi odgovori da sam ju je odmah uhvatio entuzijazam i da sam joj vratila volju za život . Moj kolega ima o tome zgodnu hiperbolu, kaže da su neki ljudi „crne rupe“ koje isisavaju energiju, „energetske pijavice“, „energetski vampiri“, a s druge strane postoje ljudi koji energetski obnavljaju, koji su „energetski izvori“. Eto, meni poznanici često kažu da sam „energetski izvor“.

Zlatni rez se sastoji od vas pet prijateljica i kolegica?
Zlatni rez je klasičan primjer tima, ima lokomotive, generatore ideja, prizemljivače, različite timske uloge. Ja funkcioniram kao lokomotiva i onda: „Ajmo!“, kao dijete. Prije nekoliko godina uhvatila me zamisao da animiramo riječke kafiće u događanja oko Festivala znanosti. Zamisli koliko bi tu još bilo posla – organizirati i osmisliti tako nešto, razgovarati sa svima njima, predložiti sadržaje… U euforiji te ideje kažem mojim zlatnorezicama: „Trebat ćemo još ljudi!“ a kolegica odgovara: „Neće nama trebati još ljudi, nego mi samo moramo tebe zaustaviti.“ To je antologijska izreka oko koje se često smijemo, citirala sam je već puno puta.

Što Zlatni rez najviše može postići u kontekstu Baltazara i Festivala znanosti?
Nije namjera Festivala i popularizacije znanosti općenito, kao što se ponekad misli, da ljudi koji dođu na predavanja i tribine postanu studenti, profesionalci znanstvenici. Namjera je puno šira i jednostavnija, da čuju nešto što još nisu čuli i znali, da ih to zainteresira, da danas budu bolji nego što su bili jučer, da im se ponudi neki vrijedan sadržaj, neki odgovori pa i pitanja, ono što mnogima nedostaje. Neki od tih ljudi otvorit će horizonte, drugi će biti važni za društvo i zajednicu, neki od njih bit će možda sutra direktori, župani, gradonačelnici, suci – i ja želim da njihovo mišljenje o znanosti bude pozitivno, da razlikuju znanost od neznanosti.

Koja je zadaća popularizacije znanosti u budućem obrazovanju djece i mladih?
Obrazovanje je velik problem u svijetu danas, posebno metode obrazovanja. Sve brzo napreduje, znanja, dostupne tehnologije i naša su djeca izložena eksploziji dinamičnih i zanimljivih, interaktivnih tehnologija, koje se svaki dan unaprijeđuju. I ako pred njih izađeš s kredom i pločom, naravno da je veliki problem zainteresirati ih. To su ljudi novog doba i treba im dati nove načine obrazovanja. Nije isto zainteresirati danas moju kćer petnaestogodišnjakinju i moju mamu kada je bila petnaestogodišnjakinja, to su dva različita svemira. Kada je moja mama imala petnaest godina televizija nije postojala, a moja kći više i ne gleda televiziju. Ona hoće sama kreirati svoje sadržaje, ona kao i svi njezini vršnjaciima 1.500 prijatelja na faceu i dostupan joj je njihov status i dok se vozi u autu i dok leti avionom.. To su tzv. digital natives, digitalni urođenici, za razliku od nas starijih generacija koji smo digital immigrants, dakle useljenici u digitalni svijet. I kako sada kreirati nastavne programe i načine sticanja znanja za ljude vrlo dolazeće budućnosti? Zato škola postaje omražena, mjesto dosadno i nezanimljivo. To je i najveća opasnost današnjice, ako učenje većina bude doživljavala kao mučenje. A popularizacija znanosti u tome može puno pomoći i uputiti i na nove pristupe u obrazovanju u pristupu, ne samo mladima nego i svima, popularizacija je informalno i cjeloživotno obrazovanje.

Na redu je 10. Festival znanosti. I, kako je zapravo sve počelo?
Počelo je mailom jedne Riječanke s adrese Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta. Inicijativa da se u Hrvatskoj pokrene Festival znanosti je stigla iz British Councila. Ja sam u nekim stručnim upitnicima jednom iskazala da me zanima popularizacija znanosti i taj je klik nekako stigao do gospođe Loredane Maravić iz Ministarstva pa mi se obratila mailom i pitanjem bih li se u Rijeci prihvatila organizacije Festivala znanosti. I tako je sve počelo. Do sada smo u 9 riječkih festivala imali preko 500 programskih događaja i preko 50 000 posjetitelja. U pet dana trajanja festivala zadnjih godina bilježimo oko 5.000 posjetitelja. Više od tog limita nije ni moguće realizirati za grad ove veličine i za manifestaciju ovog budžeta i ovakvog tipa organizacije koja nije profesionalna, u smislu da je posvećena samo organizaciji FZ. Prije četiri godine dogodilo se da smo po prvi puta u jednom danu dosegnuli tisuću posjetitelja. Taj je dan bila jedna srijeda i slučajno je bila utakmica na Kantridi koja nije bila jako posjećena Tako je je prvi put došlo do neke poredbe i ustanovili smo da nismo loši, iako je nogomet u tom trenutku bio down, dogodio se dan u Rijeci kad je na Festivalu znanosti ukupno bilo više posjetitelja nego na utakmici. Nevjerojatno da je tako nešto uopće bilo komparabilno, s jedne strane nogomet koji je toliko prihvaćen i s druge znanost koja je nekako omražena. U Zagrebu se npr Festival događa pretežno na jednoj lokaciji, u Tehničkom muzeju, i koliko god se ispočetka činilo da je zato njima organizacijski lakše i da je to jako dobro, zapravo se u konačnici pokaže da nije je ograničavajuće. U Rijeci se Festival zbiva uvijek na puno lokacija i to pruža više mogućnosti, iako je puno napornije za odraditi i treba puno više jako vrijednih ljudi.

Posjećenost je očito posljedica dobre organizacije.
Svakako, ali jako su nam važni i mediji, Novi list, Radio Rijeka, Kanal Ri, svi mediji koji nas prate. Na državnu TV nije tako lako doći, primjerice u Dobro jutro Hrvatska smo prvi puta gostovali kada nam je u gradu bio tada aktualni nobelovac iz fizike George Smoot. Dvaput je bio u Rijeci, odnosno Opatiji, prvi put na kongresu u Opatiji 2007. kojem sam imala čast predsjedavati. Tada ga je rektor našeg sveučilišta akademik Rukavina pozvao u ponovni posjet Rijeci i to se ostvarilo nakon nekoliko mjeseci. Tom prigodom je primio počasni doktorat Riječkog sveučilišta i otvorio Festival znanosti 2008. Definitivno najveća znanstvena zvijezda koju smo imali.

Za što je dobio Nobelovu nagradu?
Za područje kozmologije, za istraživanja tzv. pozadinskog mikrovalnog zračenja koja otkrivaju razvoj vrlo ranog svemira, njegovih prvih trenutaka, nastanak galaksija… Iza tog istraživanja stajalo je četrdeset godina rada i golem tim koji je vodio.

Ovogodišnja je tema Festivala znanosti desetka?
Deset je tema kojom se želi istaknuti deseta godišnjica održavanja Festivala, a deset je i zgodan broj, dakle jedan matematički objekt . Ideja je da se teme naglase kroz broj 10. Primjerice – deset najvažnijih otkrića, a 100 najinvanzivnijih vrsta u Jadranu možeš prikazati kao 10 na kvadrat ili 10 puta 10, tako da je program raznolik, a veže ga ta desetka. Tu je npr. predavanje iz kemije Deset najznačajnijih molekula 20. stoljeća koje će održati Riječanin Robert Vianello, znanstvenik s instituta Ruđer Bošković u Zagrebu, pa predavanje Branke Ivančan Picek iz meteorologije Kako je živjeti na dnu 10 kilometara dubokog zračnog oceana?, a ocean je zrak iznad nas. Suradnja s British Councilom nam je dragocjena, zbog činjenice da je Velika Britanija zemlja s golemom tradicijom obrazovanja i popularizacije znanosti. Ove godine kao gost Britanskog savjeta u Rijeku dolazi Alex Bellos, oxfordski matematičar, s temom zanimljivom i prikladnom za učenika i odrasle: Adventures in Numberland (Avanture u zemlji brojeva). Predavanje je na engleskom. Bit će i još inozemnih gostiju koji će izvesti atrakcije na Korzu, dakle vani, na ulici, pa tko se zaustavi – zaustavi. Zdenek Sabatka sa Sveučilišta u Pragu izvodit će pokuse iz elektriciteta, a dolazi i mladi Francuz Didier Achille Laval, profesionalni popularizator znanosti, koji će na Korzu prirediti znanstveni fizičko-kemijski show pod nazivom „Francuska salata“. Dakle, ako je i zabavno, ako je i show, ima znanstvenu potku, vjerujem da će biti zanimljivo. I, zadnji dan festivala na Korzu se sprema finalna festivalska atrakcija. Znanstveni centar Hiša eksperimentov iz Ljubljane predstavit će fantastičnu atrakciju hodanje po vodi. U plitkom bazenu duljine 4 m moći će svi koji to žele probati hodati po tekućini koja je tzv. nenjutnovski fluid. Dok se gibamo, hodamo, trčimo.. ostajemo na površini takve tekućine, a ako stanemo, zaustavimo se, onda potonemo.

To ti je život , ne smiješ stati…
Da :), upravo tako, ali u svakom slučaju bit će zanimljivo to probati, naravno, bosi, izuvat će se cipele. Kažu kolege iz Ljubljane da su, gdje god bi izvodili tu demonstraciju ljudi, a posebno najmlađi naravno, uvijek stajali u redu da probaju i po više puta. Neki su čak prelazili rolama ili biciklom… U svakom slučaju, bit će zanimljivo.

Rajka, tebi, tvojim curama u Zlatnom rezu i suradnicima na 10. Festivalu znanosti želim puno uspjeha, uostalom kao i do sada. I da dalje prenosiš tu svoju energiju, molim te…
A eto, u životu imamo ona dva drivea – Eros – nagon, strast prema životu i Thanatos – nagon prema smrti. U svakom su od nas, u nekoj mjeri. Uvijek kada zanjurgaš, kad si destruktivan, to je Thanatos u tebi, a kada pozitivno gledaš na sve, kada stvaraš, voliš život, ljude.. to je Eros. Kažu da sam ja Eros, a generička osobina tog Erosa je i njegov prijenos.

Razgovarala Dunja Pavešić
Foto: Mario Lesić

Komentari