U šest ujutro su po mene došli iz hostela iz kojeg je kretala tura na Fraser Island, a usput smo pokupili i dvije Engleskinje iz jednog drugog hostela. Dočekala nas je grupa od sedam ljudi i kad smo se svi skupili morali smo pogledati obavezan filmić o Fraserovom otoku i onome što nas tamo čeka. Fraser Island najveći je pješčani otok na svijetu i stanište je dinga, australijskog divljeg psa.
Zbog izoliranosti otoka ovi divlji psi koji žive na Fraser Islandu smatraju se nasličnijima originalnom dingu u njegovom najčistijem obliku koji nije ugrožen križanjem sa domaćim psima. Zbog očuvanja rase dinga na Fraser Island je zabranjen pristup psima.
Vodič nam je bio 38-godišnji Australijanac koji nam se predstavio kao Cherry, macho muškarac pun sam sebe i kako se kasnije pokazalo potpuno lud. Trebali smo ispuniti neki formular i Cherry me je pitao ako imam vozačku i da li namjeravam voziti na otoku. Na Fraser se može samo vozilima s pogonom na svačetiri kotača jer većinom nema cesti i vozi se po pješčanim plažama ili neravnom šumskom terenu. Imali smo dva džipa, jedan je vozio Cherry, a drugi mi tj. tko je god htio. Nisam uopće znala za to, ali kad me pitao da li bi vozila rekla sam da vjerojatno da, iako vozačku sa sobom nisam imala, ali Cherry me to nije ni pitao. Nikad nisam vozila džip, niti na lijevoj strani, a pogotovo ne po pješčanoj plaži koja se na istočnoj strani proteže cijelom dužinom otoka od 120km, a voziti se može 90km. Otok je širok oko 24km. Iako je otok pješčan, u unutrašnjosti se nalazi preko sto slatkovodnih jezera koja su među najčistijima na svijetu. Zbog obilja vode unutrašnjost je prekrivena bujnom vegetacijom, a na otoku se nalaze prašume, šume eukaliptusa i mangrova, močvare i pješčane dine.
Cherry je rekao Austrijanki Alex, Irkinji Julie i meni da idemo s njim u auto, a ostali idu u drugi džip. Prva se za vožnju javila Engleskinja Hayley. Hrabro od nje. Vani je bilo sivo, kišno i hladno i još uvijek nisam očekivala da će mi se na otoku svidjeti.
Pješčane dine na Fraserovom otoku
Vožnja trajektom je bila kratka i uskoro smo započeli vožnju po Fraseru. Vozili smo se kroz šumu u unutrašnjosti, a prednost vožnje u džipu sa Cherry-em je bila ta što nam je on dok je vozio objašnjavao o svemu na otoku, o biljkama i stablima kraj kojih smo prolazili, a par puta je čak i stao da nam izbliza pokaže neku biljku i upozna nas sa njenim zanimljivostima.Unatoč prvom dojmu, Cherry je bio strastven u vezi otoka i jako ga je volio te se trudio da tu strast prenese i na nas, u čemi je i uspijevao. Kad nam nije objašnjavao o otoku, zabavljao nas je drugim pričama ili bi nabio muziku do daske i tražio da mu se pridružimo u pjevanju iz sveg glasa. Alex i Julie su bile simpatične cure i brzo smo se svi sprijateljili.
Jezero Birrabeenbila je našaprvastanicana Fraser Islandu. Jezero je nasuncuintenzivnetirkizneboje, aliiovakonakišidjelovalo je zanimljivoi pomalo mistično.
Na putu do kampa stali smo kod jezera Birrabeen, a Cherry je rekao da se idemo kupati! Još uvijek je padala kiša i bilo je hladno, a kako je mene taman počela loviti nekakva prehlada odlučila sam taj dan preskočiti kupanje. Za druga dva dana su najavili sunce, a plivanja u 
jezerima nas je još čekalo dosta. Do plaže na koju smo išli trebalo je propješačiti kroz jezero, a Cherry je rekao da će me prenijeti preko na leđima. Što je i učinio! S lakoćom me je podigao na leđa i prenio preko vode kako se ne bih smočila. Dok su se drugi kupali u jezeru, ja sam ih promatrala ispod kišobrana koje mi je posudila jedna cura i još sam se sklonila ispod stabla. Čak mi je i u jakni bilo prohladno, a kako je tek njima bilo…Vjerojatno su se ugrijali u vodi, a Cherry je imao i loptu. Nazad me je Cherry opet nosio na leđima, a ja sam ponovo preuzela ulogu Jane u rukama australijskog Tarzana : ) .
Kad smo stigli u kamp na istočnoj obali tik do 120 kilometara duge pješčane plaže svatko je izabrao svoj šator i s kim će ga dijeliti. Ja sam uzela šator s Alex, počistile smo ga od pijeska koji se nakupio na podu i postavile podmetače od spužve na pod da nam ne bude pretvrdo spavati u vrećama. Čim smo se smjestili krenuli smo u popodnevni obilazak otoka. Iako je još bilo oblačno kiša je prestala. Odvezli smo se u unutrašnjost i ostavili džipove, nakon čega smo krenuli u šetnju kroz šumu eukaliptusa i spustili se do jezera Wabby.
Scribbly gum, vrsta je eukaliptusa ispod čije kore posebni moljci hraneći se piskaraju različite linije i tako nastaju ove zanimljive škrabotine.
Zeleno jezero Wabby najdublje je jezero na otoku sa svojih 12m dubine, a nakupina pijeska koja se sve više nad njim uzdiže postepeno će ga prekriti.
Cherry sa s Larsom in Njemačke vratio po džipove, a mi ostali smo se spustili do plaže gdje smo čekali da nas dođu pokupiti. Lars je inače bio isti Goran Ivanišević, samo malo snažniji i sa tetovažama na ruci. Jedan od rijetkih koji nije znao tko je Ivanišević, ali ideja da liči na poznatog hrvatskog tenisača ga je zabavljala.
U čekanju prijevoza…
Navečer smo u kampu pripremili roštilj, a privučen hranom došetao je i jedan dingo kojeg smo uspjeli otjerati. Morali smo paziti da poslije večere počistimo sve ostatke hrane i da kante za smeće budu čvrsto zatvorene. Naići na dinga u mrklom mraku nije bilo baš ugodno, a mogu biti i opasni. Nakon večere smo do kasnih sati imali party uz jeftino australijsko vino pakirano u srebrne vrećice s plastičnom pipom koje u Australiji zovu goon, glasnu muziku iz Cherry-evog džipa i milijun zvijezda nad 120km dugačkom pješčanom plažom.
Tekst i foto: Nola
