Vjekoslava Jurdana i Jasna Gržinić su blizanke čiji su životi povezani i isprepleteni od prvog trenutka. Kroz djetinjstvo, odrastanje, školovanje. Obje su doktorirale književnost, Jasna je izabrala kao temu Zorana Kompanjeta, a Vjekoslava Dragu Gervaisa. Može se reći da su posvećene čakavštini i velika im je želja sačuvati naš najstariji dijalekt od zaborava, držati ga živim i valorizirati bogatstvo čakavske besede. Posao ih veže za Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, a dok putuju do tamo, a ni to im nije teško, sigurno nižu stihove ili smišljaju kako na svojim predavanjima prenijeti pravi literarni žar i, naravno, iskrice voljene čakavštine. Vjekoslava je majka devetnaestogodišnjeg sina Ivana i supruga Mišela, vodenjaka koji divno kuha, a žive u Lovranu. Jasna sa svojom obitelji, suprugom Damirom i djecom Petrom i Viktorom živi tek malo dalje, u Ičićima.
Intervju i fotosession obavile smo u Wine-baru Loza u Lovranu. U smiraj ljeta i na pragu blage, zlatne jeseni. Wine-bar Loza, njegov topli ambijent i vrhunska vinska karta pokazali su se dobitnom kombinacijom i logičnim okruženjem za ovaj razgovor. A uz vino, kao simbol jeseni, sestre su za potrebe snimanja prebirale i po lovranskim marunima.
Rodile ste se isti dan, gotovo istog trenutka, vaši životni stavovi i pogledi vjerojatno se u mnogočemu podudaraju, kako to obično i biva u blizanaca, pa vam je tako zajednička i ljubav prema čakavštini. Kada ste osjetile da je čakavština nešto čime se ozbiljno želite baviti?
Rodile smo se i odrasle na Zvonećoj. Izgovaramo to tako, s tim mekim ć, jer je samo tako pravilno.
Sasvim slučajno smo se našle na Zvonećoj, mama nam je tamo radila kao učiteljica, bila je meštrica. Rođene smo u riječkom rodilištu i bile smo do tada najdeblje blizanke, tako da ja (Jasna) nisam uopće bila u inkubatoru. Mama i tata su već otprije živjeli na Zvonećoj, točnije od 1966. kada su se vjenčali, a mi smo rođene u srpnju 1967. Tamo smo odrasle i živjele gotovo do četrnaeste godine. Nakon toga je tata, koji je radio u 3. maju, dobio stan i mi se selimo na Potok, u Ulicu Viktora Cara Emina, u blizini riječke bolnice, s nekoliko gradskih prometnica oko sebe. I tada počinje naš riječki život. Otišle smo iz naše škole Matulji i nismo više bile toliko u prirodi. Ali ostale smo vezane za taj kraj zauvijek i smatramo da tamo pripadamo.
Jeste li doma govorili čakavski?
Kod kuće smo govorili štokavski. Naš je otac iz Velike Kladuše, on je štokavac, a i dandanas, kada se svi skupa nađemo, govorimo štokavski. Počele smo se vrlo rano igrati po selu i družiti se s ljudima; svi su nas znali kao curice od meštrice. A kako smo imale jako svijetlu kosu, zvali su nas „bele glavi“. Obje smo bile jako komunikativne i brzo se sprijateljile sa svim ljudima, pa i onim starijima, tako da smo imale puno nona i nonića, teta i barba. I razgovarale smo na čakavskom.
Kako je Zvoneća obilježila Vaše djetinjstvo i život?
Na Zvonećoj smo živjele kao u nekoj bajci. Odrasle smo u tome zaštićenom, divnom svijetu pa kada smo se našle u Rijeci, osjećale smo se kao da smo tamo katapultirane. Nova škola, grad, doba puberteta koje je i inače samo po sebi vrlo krhko – ostala nam je ta velika bol koju nosimo gotovo cijeli život, bol za svojim krajem, zavičajem. I nakon toliko godina svako toliko nešto ispliva iz nas, van, na površinu. Radeći na Gervaisu, ističe Vjekoslava, vidjela sam da je i njegov život obilježen tom boli, nostalgijom, imao je to prognaničko iskustvo koje ostavlja bol u čovjeku. Teorijski dosezi o tome rekli su da je to jedna od najvećih boli i da se to ne može preboljeti. Riječ je o egzilu koji je vrlo kompleksan pojam, itekako prisutan u suvremenoj teoriji. Taj te egzil obilježava kao osobu, ali i kao stvaraoca. Unosi se u boje, ton, glazbu, riječi. Moglo bi se reći da nije svaki egzilant umjetnik, ali je svaki umjetnik egzilant. To je ta melankolija koja tjera na određeno stvaranje.
Uvijek smo bile nekako posebno motivirane da se vraćamo tom svijetu iz kojega smo potekle. Kao i tada, voljele smo puno čitati, voljele smo hrvatski jezik…
Jeste li uvijek imale peticu iz hrvatskog?
Mi smo bile odgojene tako da imamo petice. Iz hrvatskog uvijek, bile smo odlične učenice i vrlo marljive, ali nismo voljele matematiku. Drugi predmeti su bili sasvim u redu, no jako smo puno učile i radile. U trećem razredu srednje škole razdvojile smo se, i to je bilo prvo razdvajanje. Ali u glazbenu smo i dalje išle zajedno. U ljubavi prema knjizi veliku je ulogu odigrala naša mama jer je ona uvijek imala svoju malu biblioteku, a postojala je i biblioteka u učionici. Kako smo stanovale u školi, popodne smo se mogle igrati u razredu. Tamo su bile knjige, a i mama je znala lijepo pričati priče dok još nismo znale čitati. Tata je dolazio kući na ručak nakon posla pa bismo svi skupa ručali, a na stolu bi bile i novine, odnosno Novi list. I dok bi mama prala suđe, mi bismo je stalno zvale i pitale: „Mama, koje je ovo slovo?“ Tako smo već s četiri godine pomalo čitale. I, onda, na Zvoneću je dolazio bibliobus. O, to je bilo tako magično, taj čovjek koji je vozio bibliobus, pa miris tih knjiga, listanje, bilo je to kao da idete na hodočašće. Trenuci kada smo vraćale te knjige, uzimale nove, sve je to bila čarolija. Strogo je pregledavao vraćene knjige, nije ništa smjelo biti na njima, ni zarez ni uho, sve je moralo štimati. Ali koliko god smo bile odgajane i disciplinirane, djeca k’o djeca. Jednom smo se igrale u nekoj šumi, zaboravile koji je dan, a bibliobus je došao. Čekao nas je i kad je vidio da nas nema, knjižničar je zvao, onako strogo, na sav glas: “Jasna, Vjekoslava!” A mi smo se u zvonejskoj šumi ukočile kad smo ga čule, brzo se sjurile u kuću po knjige i sve mu ih vratile.
Kada smo prije razgovarale, rekle ste mi da ste kao male curice nastupale na televiziji?
Godine 1972. održan je u Zagrebu festival Djeca pjevaju i u sklopu toga održavane su audicije u svim većim gradovima. Tata je o tome čitao u novinama, a kako smo mi uvijek voljele pjevati i nastupati pred cijelim selom, pomislio je da bi to bilo dobro za nas. Obožavale smo Terezu Kesoviju, a voljele smo i opere. Naša nona Marija Maršanić znala je noću, dok smo svi spavali, pjevati narodne pjesme, čakavske i one ostale. I otišli smo tako s našim fićom na tu audiciju koja se održavala u Guvernerovoj palači. Bilo je hladno. Ušli smo u Mramornu dvoranu u kojoj je bilo strahovito puno ljudi s djecom. Bilo je tu i plača i suza i natjeravanja i vraćanja na pozornicu. Kada smo mi došle na red, pred sam kraj, već su svi bili umorni. Profesorica Egle Trošelj vodila je tu audiciju. Osjećao se određeni pritisak jer su roditelji očekivali da im djeca budu najbolja. Kada su nas prozvali, pitale smo mamu što ćemo pjevati, a ona je rekla: „Seke, samo pjevajte na sav glas, onako kako uvijek pjevate.“ Zamišljale smo da smo na Zvonećoj ispred naše škole, i kada smo zaorile, profesorica Egle je rekla ostalima da se utišaju, odmah uhvatila tonalitet i sve je oživjelo.
Što ste pjevale?
Mamica je kano zora, to smo glasno i složno otpjevale na opće čuđenje. Bio je tamo i profesor Nepokoj koji je vodio Koncertni ured. Svi su zašutjeli, slušali i gledali što je sad ovo. Naravno, prošle smo audiciju i odabrane smo za nastup u Zagrebu. Dobile smo tekst koji je trebalo uvježbati za nastup pa smo svaki dan popodne iz Zvoneće odlazile s mamom i tatom kod profesorice Egle probati pjesmu. I došao je dan da idemo u Zagreb. Putovali smo vlakom, na koji nas je vozio susjed jer je tata morao u vojnu rezervu. Novine su pratile sve – kako idemo na vlak, pa u Zagrebu u studiju, pa nastup. Za nastup smo imale bijele haljinice, mama je imala prijateljicu krojačicu koja nam je šivala. Svi tatini i mamini dobri prijatelji rekli su nam da će nam mahati kada dođemo na televiziju, a kada smo došle na pozornicu, tamo bio je potpuni mrak. Tražile smo očima mamu, ništa nismo vidjele, ni nju ni njezine prijatelje. Čule smo samo brojanje jer glazba je sva u brojevima, trebalo je početi, krenulo je – uglavnom oni šumom, mi drumom. I onda smo vikale jedna na drugu: „Ti si se zabunila!“ „Ne, nego ti!“ I na kraju smo se počupale, a netko je viknuo kamermanu da nastavi snimati. Onda smo ponovile i bilo je u redu. Ipak, nikada poslije nismo tako nastupale, iako su nas jako hvalili. Zvali su nas sestre Kessler. A sve smo to izdržale jer smo već prvog dana vidjele kako se donose zamotani darovi. Djevojčice su trebale dobiti lutke, dječaci kamion. A mi smo od svega najviše voljele lutke. Nije se tada moglo kupiti puno lutaka. Jedna je dobila crvenokosu, a druga crnokosu lutku. A takvi su nam bili poslije i muževi, crvenokos i crnokos.
Pjevate li i danas?
Pjevale smo u Muzičkoj, često u Guvernerovoj, tamo nam je bila sva glazbena produkcija, pa u zborovima. Mali smo prekid imale zbog obitelji i djece. Sada opet pjevamo u crkvenim zborovima. Ispunjava nas to. Pjevale smo i u duetima, ali i solo. Mi smo koloraturni soprani, naši su glasovi više za bravure nego volumen.
Vjekoslava upravo priprema zbirku pjesama!
Pišem pjesme na čakavskom. To je ljubavna poezija u kojoj je čovjek raspet između ljubavi prema Erosu i ljubavi prema Bogu, i kako to pomiriti. Inače, pišem i na standardnom jeziku. Na čakavskom mi ide lako, na standardnom jeziku malo teže. Zbirka bi trebala izići na proljeće, u travnju. Najlakše je pisati, ali onda sve to treba preurediti, napisati predgovor. Rekli su mi neki dobronamjerni ljudi da zamolim Jasnu jer će mi ona to najbolje napraviti, pa sam je vrlo usrdno i službeno zamolila J.
Jasna je svoju doktorsku disertaciju posvetila Zoranu Kompanjetu. Vjerojatno ste ga dobro upoznali kroz djelo i cjelokupni opus. Kakav je bio Zoran Kompanjet?
Na Sušaku je 1941. uhvaćen kao ilegalac i tada su ga internirali na otočja gdje su bili kazneni logori i gdje je zlostavljan. Odatle bježi s grupom Crnogoraca, jer Italija je internirala mnogo ljudi iz Crne Gore. Tom je prigodom bio teško ranjen u nogu i cijeli život je imao s tim problema. Neposredno nakon bijega, u talijanskoj pokrajini Marche osnovao je prvi antifašistički odred. Uzeo je tajno ime – Tenente (zapovjednik) Nicola, jer Nikola je bio njegov otac. Italija, koja nije bila sva u fašizmu, jako se njime ponosi. Tamo je on svojevrsna legenda, pogotovo u pokrajini Marche. Pred kraj rata bio je ranjen i sklonjen u bolnicu. Tada završava Pravni fakultet koji je započeo u Zagrebu i tu doktorira. Bio je u najužem krugu s Pertinijem i trebao je dobiti visoku funkciju. U tim je gudurama gdje se ilegalno borio i gdje ga je stanovništvo skrivalo u svojim kućama i stajama, upoznao Fioru Caracci. Vjenčali su se i on se sa suprugom 1946. ipak vraća u Rijeku. Bili su jedini na tadašnjoj granici koji se vraćaju u tadašnju Jugoslaviju koju su, na suprotnoj strani napuštale kolone esula.
Kompanjet nije mogao bez svoga kraja. Tu postaje jedan od utemeljitelja Pravnog fakulteta. Danas se svečana aula na Fakultetu zove Svečana aula Zorana Kompanjeta. Jedan je i od utemeljitelja Ekonomskog fakulteta, a napravio je jako puno za društvo i zajednicu te cijelo vrijeme upozoravao na pogreške i probleme tadašnjeg sustava. Zbog svog angažmana nije imao toliko vremena za pisanje, iako je napisao nekoliko pjesničkih zbirki te zbirku novela i dramu. Roman nikad. Dugo se čeka čakavski roman, čekao se i od Kompanjeta i od Gervaisa. Mi nemamo čakavski roman. Pojavio se jedan u novije vrijeme, napisao ga je čovjek iz Zvoneće, Franjo Matetić, i to 1999.
Kako se zove roman?
„Zvoneća svojni“, što znači “Zvoneća nekada”. Pročitale smo ga u izdanju iz 2001. godine. Mislim da ima još jedan čakavski roman u Istri. Naime, dotadašnja hrvatska književnost ipak ima takvih romana, odnosno samo su dijelovi romana na čakavskom dijalektu, ili samo dijalozi. Ali da je cijela radnja iskazana na čakavštini, to ne.
Dugo se smatralo, što se u našoj struci zove glotofagija, dakle, pojam koji označava neravnopravnost među jezicima, da je čakavština samo za humor, za nešto pučko. Pa čak i da pjesnici koji hoće pisati na čakavštini, biraju samo neke određene teme – majka, kamik, zavičaj. Zato sam rekla Vjekoslavi da drži radionicu Čakavskog sabora za mlade pisce. Ispada da se svi toga bojimo, te čakavštine.
Negdje u pozadini tinja taj podrugljiv odnos prema dijalektu, taj ponižavajući odnos prema čakavštini, a to je naš najstariji jezični sustav. Sve slavističke katedre u svijetu, svi vodeći slavisti najprije nauče čakavski i proučavaju čakavski.
Jasna, je li Zoran Kompanjet dovoljno u điru danas?
Kompanjeta vole, on drži vodu i dandanas. Jako sam bila zadovoljna na promociji svoje knjige i njegove glasovite komedije Šete bandiere. Kompanjet je prevodio i talijanske komedije na čakavski, recimo djelo Muškardin. Jednom mi je Mani Gotovac, dok je bila intendantica riječkog kazališta rekla da razmišlja o postavljanju Šete bandiere, i to nedugo nakon što je postavila Karolinu Riječku. To bi bio pravi hit uz dobre glumce, pogotovo za Ljetnu pozornicu, a kao novog Perdicu vidim Tarika Filipovića. Čula sam da dobro zna čakavski.
Kompanjet nije pretenciozan, on polazi od običnih ljudi, od naših malih slabosti i zato je univerzalan. Malo je ironičan, ali humor je tu važan. To je ta smjehovna književnost, kako nešto pročitate, želudac i lice vam se zgrče od smijeha. Velika je stvar ako se možete nasmijati nekim situacijama, to je odlika samog čovjeka. Znanost se danas puno bavi humorom, pogotovo je Amerika u tome otišla daleko jer tamo proučavaju kako proizvesti umjetnu inteligenciju, i do krajnosti to istražuju. I kada to znate, kao i teorijske raščlambe lingvističkoga humora i književnosti, vidite da je umjetnik upravo na taj način napisao svoje djelo. Naravno, nije Zoran Kompanjet to išao istraživati, umjetnik to radi intuitivno.
Vjekoslava, izabrali ste za doktorski rad stvaralaštvo Drage Gervaisa, a rezultat toga rada je i knjiga „Povijest kao sudbina“.
Gervais uvijek dira nešto arhetipsko u čovjeku i pruža nešto žalosno, zapravo tragično-komično, jednu novu kvaliteta humora.
S ondašnje pozicije piše poeziju koju kao da je zatvorio u neku vremensku kapsulu, zaštitio je i šalje je u svemir. Da bi to nešto što je izgubio, ostalo. Jedan od svjetskih teoretičara egzilne književnosti rekao je da je pisac u egzilu uvijek okrenut prema natrag, ne prema naprijed, uvijek gleda ono što je bilo. Prošlost mu je budućnost i ono što je zamrznuo, postaje mu svevremensko, neprekidno se obnavljajući da bi preživio traumu. Nakon poezije Gervais piše pripovijetke, a kao treća faza dolazi dramski opus. Napisao je devet drama, od toga je najpoznatija Karolina Riječka koja je 1952. izvedena u riječkom kazalištu, ali je tada došlo do burnih protesta. Predstavu nisu prihvatili i nakon osme izvedbe morao ju je skinuti s repertoara, iako je tada bio direktor Drame toga istog kazališta. Isti dan su održane premijere u Ljubljani i Zagrebu. Tamo je predstava doživjela pravi uspjeh i uspješno se prikazivala. Dvije godine poslije predstava je izvedena i u Beogradu, gdje je Karolinu glumila Olivera Marković koja je doživjela velike ovacije. Gervais je za vrijeme Drugoga svjetskog rata neko vrijeme i živio u Beogradu i tamo bio prihvaćen, kao i u Zagrebu. Ali nitko nije prorok u svome zavičaju, pa tako ni Gervais, iako je ostavio maestralan opus.
Poznat je kao vrlo svestran i društveno angažiran
Njegovom su zaslugom utemeljene mnoge kulturne ustanove, založio se pedesetih godina, kada su se iz raznoraznih, pa i ideoloških, razloga trebale zatvoriti neke institucije, kao što je Radio stanica u Rijeci ili Hrvatska drama u Kazalištu, i sve je to intenzivno proživljavao. Pronašla sam dio ostavštine iz koje se vidi da je, radeći u kazalištu, u svoje bilježnice zapisivao sve probleme koje je morao rješavati. To nisu bili stvaralački problemi, zapisao bi tko nije došao na posao te kako je nekom političaru trebalo uručiti vijenac, pa kako ga nitko nije kupio, na kraju je on to morao učiniti. Takve stvari. A on je najviše od svega htio stvarati ili napraviti neki projekt kao što je Ljetna pozornica u Opatiji i festival koji bi se ondje održavao. Opatija mu je najviše bila na srcu. Bio je moderan, u dosluhu sa svijetom, njegova korespondencija je bogata, znao je jezike, dobio je i ponude da ode raditi u inozemstvo. Ono što mu je bila rana, a to je ujedno tema i sukus moje disertacije, jest njegov odnos prema povijesti koja je ušla u njegov život kada je bio petnaestogodišnjak, dakle u najranjivijoj životnoj dobi. I ta je povijest preokrenula čitav njegov život. Izgubio je obitelj, morao se seliti i zbog svega toga doista želi bolje upoznati tu povijest – u ime čega to nastaje, zašto, kako se s time treba nositi – i čitavo se vrijeme zapravo bavi poviješću. Štoviše, napisao je zapažene i cijenjene historiografske tekstove. Završio je pravo, bio je odvjetnik, promijenio je puno poslova i bio cijenjen u struci. Bili su to zahtjevni poslovi i ne znam koliko su mu ostavljali prostora da se bavi književnošću, a zapravo je cijelo vrijeme bio i pjesnik, pisac, stvaralac. On pripada kategoriji aktivnih, marljivih ljudi, kojima je na duši bilo opće dobro svoga zavičaja. To nam u ovome trenutku nedostaje, jako nam to treba, makar će netko reći da je to staromodno, ali itekako bi nama sada u Rijeci trebao netko poput Gervaisa. Tamna strana toga je da je imao problema sa zdravljem, tu je bio i alkoholizam i sve to skupa pomalo je kumovalo tragičnom događaju, o čemu postoje svjedočanstva i pisma njegovih prijatelja – padu s balkona nakon jedne proslave u Sežani.
Ljudi su duboko žalili za njim, ostao im je u trajnoj memoriji, prepoznaju ga po djelima. A osobito ga vole ljudi koji su iz bilo kojeg razloga dislocirani i ne žive u svom zavičaju. Nedavno sam razgovarala s jednim našim uspješnim čovjekom koji živi u inozemstvu i pitala ga je li nesretan, a on meni, šćeto-neto, kaže kako mu ništa ne fali, zadovoljan je sa životom, ali isto tako mi je rekao da jako voli Gervaisa. Zna sve o njemu, sav je u njemu, ima sve simptome, ali, kao, dobro mu je tamo.
U antikvarijatu su mi rekli da se treba upisati na listu čekanja jer Gervaisovih knjiga uvijek nedostaje, a najviše ih traže iseljenici i to oni preko oceana. Nasušna je potreba objaviti sabrana djela Drage Gervaisa, a bilo je i naznaka da bi se u Opatiji napravila njegova spomen-soba.
Pazite, dok pišete doktorsku disertaciju, to je višegodišnji istraživački rad i nikad ne znate kamo će vas točno odvesti. Mene je odvelo na razna mjesta, ali gdje sam god i kod koga sam god došla, bez obzira na to jesam li te ljude otprije poznavala, sva su mi se vrata otvarala, svi su htjeli pomoći.
S njim je sve plesalo, kako bi rekla naša draga profesorica Banaš.
Koliko god bilo zahtjevno, jer tu su bile i obiteljske i poslovne obaveze, ipak je to bilo lijepo razdoblje života i posebno iskustvo. U tome veliku ulogu ima naša mentorica profesorica Katica Ivanišević. Na temelju svojih disertacija napisale smo i svaka svoju knjigu, a njihove promocije bile su u opatijskoj vili Angiolini što su opširno popratili mediji.
Dvije sestre, dvije sudbine i dvije priče…
Da, upravo tako. Ali odavno nismo više djevojke, živimo svojim obiteljskim životima, majke smo i supruge, a uz sve to i ovi angažmani o kojima smo govorile. Ta višestrukost, ta složenost… Odricanje i težina kako bi se pomirilo sve to. Mislimo da je upravo to bitna dimenzija naših života i naših priča. Istovremeno tako sličnih, a tako različitih.
Razgovarala Dunja Pavešić
Foto: FotoFlash
