Kod te fontane sjetih se davnog talijanskog filma „Due soldi di speranza“ (Dva novčića nade“, 1952.). Oradostih se kad vidjeh da i u Rijeku dolaze ljudi (turisti) i baš se u našoj kvarnerskoj ljepotici nadaju potvrdi sretnog trenutka. Svi mi koji volimo našu Rijeku, u njoj smo sretni i bez bacanja novčića u spomenutu fontanu.
Vrijeme je bilo ugodno, prvi sati noći bez vjetra. Sretah brojne dokone šetače i one prolaznike – trkače (koji vječito žure, a nikada ne stižu obaviti do kraja ono što žele), ali ne vidjeh nikoga poznatoga. Nije mi bila namjera bilo što kupovati, ali nismo, Nikon i ja, propustili razgledati sve izloge u kazališnom dekoru – osvijetljene i izvedene rukom spretnih dizajnera.
Idemo, tako, moj prijatelj Nikon i ja, a iz riječkih izloga cvrkuće proljeće. Gledamo domišljata dizajnerska rješenja, znalačku rasvjetu i zanimljivu scenografiju. Ima izloga koji su uređeni minimalističkim elementima po poznatom zakonu – manje je više, ali i onih pretrpanih artiklima – sve po pravilu – što imamo u trgovini – imamo i u izlogu. Mlađi moderni dizajneri više su skloni korištenju manje elemenata, a postižu bolje rezultate, bar što se privlačnosti tiče.
I lutke – manekenke različite su izvedbe – samo glava ili cijela figura. Gledajući odjeću na tim lutkama – manekenkama zaključujem da će djevojke ili žene (svejedno) visoke najmanje 18o centimetara i težine nešto veće od 50-ak kilograma naći za sebe odjeću za koju mogu reći da je krojena i šivana baš po njihovoj figuri i mjeri. Gdje će odjeću kupovati niži ljepši spol, a uz to i debeljuškast, ne bih mogao znati. Žene izlogske, u hlačama pokazuju da je uniseks odjeća neuništiva, a uz to i praktična. Dužina ovoproljetnih sukanja što se nude u riječkim izlozima govori da je sada u modi pokrivenost koljena iako se na Korzu, na prolazećim mlađim djevojkama, to baš i ne vidi.
U priloženim fotografijama željeli smo pokazati što – preko izloga – nude riječke trgovine – od šešira i marama, do kompletne odjeće i obuće. Naravno, tu je i nakit, od onog skupocjenog do jeftinije bižuterije koja – kad se znalački upotrijebi – također djeluje efektno.
Posebno bih napisao koju rečenicu više uz izlog obuće koju krasi veliki zeleni natpis KOPITARNA. Bolji poznavatelji (dakako, i stariji) tvornica obuće u bivšoj Jugoslaviji znaju da je „kopitarna“ – slovenska tvornica obuće i cipelarskih kalupa. Spomenuti naziv u jednom riječkom izlogu – na zelenoj podlozi ((boji Slovenije) govori da slovenska „kopitarna“ i dalje radi iako joj korijeni sežu u daleku povijest (kraj XIX. stoljeća) i, naravno, ima svoju prodavaonicu i u Rijeci (uz drugu slovensku prodavaonicu obuće – „Peko“). Riječ „kopito“ na slovenskom jeziku znači „kalup za obuću“, pa odatle i „kopitarna“ – tvornica obuće i cipelarskih kalupa.
A sada slijedi ono najbitnije što sam želio reći. Na otoku Susku i danas se kaže „kopito“ za kalup koji je ženama (u prošlosti) služio za šivanje papuča. U našoj kući na Susku imamo dva takva „kopita“ (jedan za dječju, a drugi za obuću odraslih). Danas na Susku nitko ne šiva obuću (u kombinaciji platna i ovčije kože), ali svima starijima (a nekima i mlađima) poznata je stara riječ „kopito“. Da je kakvog domišljatog proizvođača, susačko „kopito“ (u minijaturnoj izvedbi) moglo bi biti izvorni suvenir. Slovensko i istovjetno susačko „kopito“ svjedoče da izvor te riječi valja potražiti u staroslavenskom jeziku.
Ulični zabavljač (gitarist i pjevač), prodavač cvijeća koji – iz petnih žila – vuče dim cigarete, vesela djevojka koja je u virtualnoj vezi sa subesjednikom te malo večernje atmosfere poznatih gradskih vizura, čak i oznaka na gradskoj digitalnoj uri koja svjedoči trenutak snimljene fotografije – sve su to detalji koji čine zaokruženost sinoćnje foto-priče – moga prijatelja Nikona i moje malenkosti – njegova asistenta.
Borislav Ostojić
Komentari