Od danas se svojim dragim ljudima u tridesetima više neću obraćati s dozom “respekta+”, DANAS znam da je to nezasluženo i da, prosto govoreći, i s drugačijom amabalažom – pašta ostaje ista. Nisam se, naime, jutros probudila niti zrelija, niti pametnija, niti samostalnija, niti s više para, niti s idejom da ću promijeniti svijet ili još i bolje – da sam ga uspjela promijeniti prema svojim snovima u dvadesetima, a bome niti s osjećajem da su me snašle godine o kojima pišem. Znam, znam za ovo zadnje…kažete – stići će me s vremenom, pa neka, kažem ja, ali moj duh, eto, neće. A duh je, duh je…bezvremen.
.
Znači, cijeli prošli tjedan slušala sam svoje bistre prijateljice i najbliže žene kako su naprosto zgranute time što punim 30 ( i usput se one hrabrije među njima naglas tješe što će one okruglit u 30. – tu tek za mjesec, dva ili, u najboljem slučaju za godinu dana). Ma nije ni meni bilo baš svejedno. Po nekoj prirodi stvari – malo sam zbrajala, malo oduzimala, malo zalijevala vinom, malo se radovala, a bome malčice i strahovala od toga da ću za ovoliko proživljenoga biti – nečija baba, po svoj prilici. Pa sam se sjetila kako je prije nekoliko godina bilo lako utegnuti se pred ljeto, kako svoje vrijeme ne bih baš nimalo tratila na kozmoidne, babske ako baš hoćete, člančiće o tome kako zajebati vrijeme i 100. – tu dočekati s licem maloljetnice, kako su mi analize i samoanalize bile dvije prve nepoznanice, a momci…a momaka je bilo na tisuće, svi su bili i lijepi, i pametni i imali “ono nešto”, a ja bez pameti i briga. Danas je priča malo drugačija i svi su ti “sadržaji” pronašli mjesto tu negdje oko mene, osim momaka – s njima ne znam šta to bi – jesu li se izdeformirali – pa ih više ne prepoznajem, jesu li i dalje ostali pametni samo za curetke od 20+ i – koja ili su se pak počeli depilirati, debilizirati, metroirati pa su jednostavno izašli iz mog osjetilnog ženskog rezona. Bo.
I tako te beštijetine od anticelulitnih krema, psiholoških krepova o samopomoći i suzbijanju stresa, jeftinih tv sadržaja, s jedne strane, a dubokoumnih spoznatih životnih istina, s druge strane, pa do nakešenih hobby majstora (jer mi u tridesetima baš moramo imati neki hobi), majčinski nastrojenih prijatelja i neprijatelja s pitanjima: “Kad ćeš?”, “Još nisi?” i slično…izviruju s tim svojim glavama, i moram priznati, koliko god se ja opirala i koliko god čepića nabijala u uši – jednostavno postaju sve glasniji i glasniji. I sad ih čujem kako zuje. Nabija ekipa svoj ritam, šta ćeš. A ja se našla kao samac usred svemira, kako reče jedan pjesnik. Dobro, ne baš samac, za utjehu tu je dragi Bog poslao još jednu priju s kojom sam dijelila sobu za plač tog svibanjskog dana davne 1979. godine. I baš je dobro što se znamo, što smo susjede i što, na kraju, danas, eto i radimo zajedno pa svoj križ ne moramo vući svaka za sebe. U dvoje je uvijek lakše, ali onaj opori okus – e taj moramo baš same izgutat.
Naravno, nije katastrofa, niti smo katastrofične mi. Uostalom, vrijeme stane tamo negdje oko 23. godine, barem u mom slučaju i što se mene tiče – tamo neka i ostane. To, točnije, znači da je u paketu sa mnom uvijek tek koje zrno zrelosti, ali zato gooomilaaa postpubertetskih suza, razmaženosti, tvrdoglavosti, pitanja s priglupim prizvukom, sitnih oduševljenja s tonom glasnih i razbacanih uzvika! Je! Ovaj drugi dio – dio koji pokušava proračunatošću i oprezom zreloga čovjeka ubiti to dijete – ostat će na ignore listi sve dok ne budem prokužila kako ga učiniti svojim saveznikom. To, još uvijek, priznajem – ne znam.
Nego, da ja završim, bilo što bilo – Severina, ma koliko mi šutjeli o tome, rula. Hbg., zna mačka kako biti prisutna ma baš u svakom domu, uz bok kavi, Internetu, mobitelu. Jer, danas, danas ću baš s guštom poslušati te njene Tridesete i popustiti pred znatiželjom. Za Boga miloga – pa vrijeme neumoljivo leti, a ja da propustim takvo nešto? Ni za ludu glavu. Nekad sam mogla, ma i htjela ako baš hoćete, a danas iz inata – neću. 30 mi je godina i valjda znam što radim. Svi vi, dragi moji, profinjeni prijatelji, kolege najurbanijeg radija u Rijeci i ostala ekipo – to je to – ako sam si presudila – presudila sam, ali dok bacate svoje kamenčiće na moje roza barbie starkice…razmislite dva puta – što su godine i što je iskustvo, što su naši stavovi i definirane osobnosti prema saznanju da je život jedna igra koja danas igra, danas poziva, danas vam mrsi kosu i štipa po obrazu? Nula, dragi moji, nula.
Koliko god godina nosili i što god u tom tobolcu bilo teško, nepoželjno ili neostvareno – igrajte ovaj dan! Igrajte ga…
Stojte mi dobro i hvala vam na pažnji!
Ana Marija Vizintin
Komentari