Bez celofana

74

Tko se još sjeća velikog Vlade Gotovca i njegovih zanosnih govora? Ima li nešto što nam može osigurati stabilnu budućnost osim jasnog pogleda na prošlost – na pobjednike i gubitnike, na prosjake i kraljeve, na istinu i laž? Ima li smilsla promišljati sadašnjost ako ne poznajemo prošlost i tko nam garantira da je sve ono što mislimo ispravno i jedino moguće?

Na pitanja zaista ne treba odgovarati. O njima se može raspravljati i naravno – oko njih se može sporiti, ali ono što je moja trenutna okupacija je kontaminiranost politikom svakog javnog prostora. Ponajprije mislim na medijski. Možda ne primjećujemo dovoljno, ali politika je zaista prešla u sferu estrade u kojoj je najvažnije tko kakav broš nosi, tko je trenutno „na tapetu“, tko se s kime gotovo potukao, tko će bolje i PR-ovski moćnije pobiti protivnika, tko će kome izvući više prljavštine na sunce…Daleko od toga da se treba znati kome je gdje mjesto, da javnost ima pravo suditi svoje političare i da se granice pristojnoga već jednom moraju početi poštivati. Međutim – u cijeloj političkoj zbrci naše zemlje, čiji je vrhunac započeo prije nekoliko mjeseci – dodatni elementi kaosa nastaju zbog neupućenosti, zbog paušalnih ispada, ocjena i procjena. Cijela se ta otužna saga svodi na zakrcavanje određenim korpusom tema, određenim retorikama, već ižvakanim frazama i lažnim gestikulacijama – naučenim vjerojatno na brzom tečaju NLP-a. Političari sve više pohode premijere i trendy mjesta, a sve manje vremena, što možemo vidjeti i sami, provode u Saboru. Sve su glasniji kada treba analizirati, ukazati, prozvati, a sve su onemoćaliji kada treba i poduzeti, krenuti i nešto zaista promijeniti.

I to je današnja nam politika – to je slika dame na čijim bi zdravim nogama trebala počivati Hrvatska. Međutim – parlamentarni sustav – ne ispunjava svoju svrhu. Razlike su su sve suženije – osim pred kakve izbore kada te naše stranke koliko-toliko počnu ličiti na sebe, što je najpoštenije zapravo. Demokracija kod nas tako sve više sliči na tor u kojem se miješa rika, roktanje i njakanje, a sve manje izgleda kao ono što bi trebala biti – ponos i nada jednog društva.

A društvo jest tu. Pomalo izgubljeno u vremenu, iznervirano kojekakvim izdajama i pomalo tužno zbog svega. Ima optimizma, ima u nekih. Međutim, uglavnom su to tek iskrice koje plamte, ali ne gore u svojoj punoj snazi. Ne u snazi galame, ironije, jeftinih novinskih naslova i još jeftinijih objašenjenja i argumentacija. Nego u snazi istine, odlučnosti, potpunosti. Kao nekoć Vlado Gotovac.

Ana Marija Vizintin

Komentari