Bez celofana

116

Ovih su nas dana zapljuskivali s Valentinovom, sa srcima, s porukama ljubavi, s ugostiteljskim ponudama, sa svime što zapravo i nema veze s Valentinovom, a posebno ne sa zaštitnikom zaljubljenih – sv. Valentinom. Ovaj je svetac, naime bio rimski svećenik s početka nove ere, sredina 3. stoljeća, a prema dostupnim zapisima – poštovali su ga i voljeli i kršćani i pogani, a svecem je proglašen jer je umro mučeničkom smrću. Naime, Car Klaudije II. Pozvao ga je k sebi da ga upozna, piše se da je Valentin već u tom trenutku znao što mu se sprema pa se za susret s Klaudijem i sa svojom smrću pripremio molitvom. Kada je izašao pred Klaudijeve suce oni su ga upitali – što misli o rimskim bogovima. Valentin je svoju vjeru u Krista (koja je tada bila proganjana i zabranjena) odgovorio da su – to demoni. Skupština je skočila na noge i zatražila njegovu smrt. Sv. Valentin umro je tako što su mu nakon šibanja iodrubili glavu. Uglavnom, sigurno je jedno, sv. Valentin je umro radi svojeg uvjerenja. Možemo li samo zamisliti koliko je ono moralo biti jako kada je izraslo iz ničega – crkve kakvu danas poznajemo tada nije bilo, vjera se širila spontano, u katakombama, poprilično neugledno, rekli bismo danas. Kršćani nisu bili religijski organizirani i time je, sigurno, i njihva vjera bila autentičnija. No, ostavimo sada vjeru na stranu. Neosporno je da Valentin pred sucima nije htio (a mogao je!) zanijekati ono što je nosio u svome srcu. Bila je to ljubav, prije svega. A ljubav je i istina, i sloboda i kada postoji kao takva – ona se prirodno ne može zanijekati. Tako i Valenitn – nije zanijekao i to ga je koštalo glave.

Koliko se često ne samo na Valentinovo, nego i ostalih dana u svome životu uopće upitamo volimo li? Volimo li toliko da smo za ljubav u stanju umrijeti svojim sebičnostima, uvjerenjima, stavovima? Jesmo li uopće upoznali pravu ljubav? Mnoge majke će reći da jesu tek kada su rodile to svoje biće za koje bi osim vremena, žrtve, živaca, pažnje, truda, strpljenja i ostaloga dale i život. Iza toga stoji samo može stajati samo – ljubav. Ljubav jednostavno prelazi granice našeg razuma kada joj dopustimo. Ona univerzalna ljubav onda ne gleda tko je kakav, tko nam je što dužan, tko se na koji način obračunava sa životom. A ako je negdje i nema – onda ne laže. Jer to je ljubav i ona to ne može. Ostavlja istinu.

I zato bi u fokusu i ovih valentinovskih dana i inače trebala biti – ljubav. O njoj nas svi ti sustavi koje moramo proći za života ne uče. A jedan se njezin dio svakako može naučiti. Sve oko nas nas, također, rijetko potiče da tragamo za njom, da joj se nadamo u svakom susretu, u svakom poslu, u nama, u drugima oko nas. O ljubavi će iskreno rijetko tko i govoriti. Možda na nekoj muško-ženskoj razini kada se jadamo prijateljicama ili je izjavljujemo voljenoj osobi. Ali, više od toga, stvarno rijetko, a toliko je ima da može ispuniti apsolutno sve pore našeg bića, naših života, interesa, reakcija, nastojanja…pa i poteškoća. Ljubav – ona nikada ne prestaje, napisao je sv. Pavao.

A mi je za početak – potražimo.

Ana Marija Vizintin

Komentari