Jan Bolić: “Mogao sam izabrati pretvoriti život u bolest ili živjeti ispunjeno i bolest učiniti kao nešto usputno”

405
jan bolić

Jan Bolić riječki je književnik za kojeg malo koji Riječanin nije čuo. Boluje od spinalne mišićne atrofije tipa 2, no unatoč bolesti Jan Bolić punim plućima živi svoj život, nadahnjuje i svojim riječima uveseljava mnoge te radi ono što najviše voli: piše knjige.

Krenuli ste pisati s 15 godina. O čemu ste tada pisali?

Prvo sam počeo pisati poeziju, jednostavno sam zapisivao svoje misli koje su željele izaći. O svemu. Ono što me činilo sretnim. Ono što me smetalo. Tako sam se lakše nosio sa stvarnim stvarima oko sebe.

Kada se uopće rodila ljubav prema književnosti i pisanju?

Veliku ljubav sam osjetio kada sam stvorio opus za prvu zbirku poezije. Tada sam shvatio da je to moj poziv. To je nešto što nisam birao, nego sam osjetio potrebu da kroz te riječi i knjige i cijeli taj moj rad, ljude inspiriram, motiviram i potaknem u njihovim životima.

Kada ste skupili hrabrosti da objavite prvu knjigu? Sjećate li se trenutka kada ste ugledali prvu objavljenu knjigu u fizičkom obliku? Kako ste se tada osjećali?

Prvu knjigu sam želio objaviti kada sam shvatio koliko je život krhak. I to uvijek kažem. Kada sam završio na respiratoru u induciranoj komi zbog respiratornog infekta, shvatio sam da nikad ne treba čekati za svoje snove i želje, nego ih treba odmah krenuti ostvarivati. Jer ako ćemo samo čekati pravi trenutak on nikada neće doći, a život će proći ili će nas opaliti.

Mislim da svi oni koji dobiju drugu šansu, trebaju osvijestiti druge koji još imaju vremena i mogućnosti da ne čekaju ni trenutak. Kada sam vidio i prvu knjigu u fizičkom obliku, osjećaj je bio ogroman. Veličanstven. Stvorio sam nešto. Mogao sam tada letjeti. I ja mislim da sam letio. U umu.

Gdje sada pronalazite inspiraciju za pisanje? Je li to stvar trenutka?

Inspiracija mi dođe nenadano, ponekad neke sasvim obične stvari me potaknu i pišem. Zaista nemam nešto posebno da me više inspirira osim života i svega onog što ga čini. To je moja inspiracija. Naš život. Zar nije to dovoljno? Život je veličanstven! Mogli bismo o njemu pisati knjige i knjige. Tako je i za fikciju. Nemam neke posebne pripreme. Moj mozak uvijek neke misli vrti i od toga se izrodi priča.

Mnogi noć doživljavaju produktivno. Kada Vi najviše volite pisati? Kako izgleda Vaš kreativni proces pisanja s obzirom na to da jednim prstom pišete svoje knjige?

Pišem uglavnom ujutro ili noći, kada imam mir i tišinu. Nekad mi prođe cijela noć na internetu i ne napišem ništa, nego mi tek ujutro dođe misao, onda brzo krenem pisati, umoran, pola toga izgubim. A svega bude!

Nekad pišem odmah, ne trebam ništa pripremati, samo pišem. Moj se mozak prebaci na pisanje, a svijet oko mene potpuno se ugasi. Ne čujem ništa. Pišem i stvaram. Predam se cijeli tome.

A kad npr. čekam da mi dođe inspiracija tako noću ili ujutro, radim druge stvari. Pripremam objave za društvene mreže, fotografije itd.

Jer i na društvenim mrežama moram objaviti postove, a sve to nije jednostavno. Treba se uhodati. Svaki dan barem jednu objavu trebam objaviti, za ljude koji me prate i čitaju.

jan bolić

Kome prvo pokažete ono što ste napisali?

Prvo mami uvijek!

Pišete i prozu i poeziju. Što Vam je draže?

Draže mi je pisati prozu! Nekako mi više odgovora. Mogu više emocije prenijeti u prozi, nego u poeziji. Iako i poeziju volim pisati.

Javnost Vas je prvo upoznala kroz poeziju, no onda ste objavili krimić. Odakle takav veliki skok u promjeni žanra?

A eto, bilo je to davno, više se ni ne sjećam. Počelo je s kratkom pričom koju sam nastavio pisati. I napisao sam roman. Nisam mislio da ću uspjeti tako puno razvijati priču, no uspio sam!

Kako danas vidite Rijeku i Riječane? Naime, Rijeka je u jednom trenutku postala i glavno mjesto radnje u Vašem romanu.

Mjesto radnje u novom krimiću koji uskoro izlazi! Jako se veselim i uzbuđen sam! No, da se razumijemo, Rijeka i Riječane kakve sam prikazao u romanu nisu kao u stvarnosti. Ipak, ovo je fikcija. Grad Rijeka nije kao u romanu. Možda neke sličnosti ima, ali to je slučajnost. Jer, ima škakljivih prikaza i trenutaka u romanu, ali nadam se da se neće nitko uvrijediti. Jer ponavljam, ovo je samo fikcija, roman, krimić, izmišljen, s elementima stvarnosti ipak. A što je stvarnost, a što fikcija, to neka čitatelji odluče!

Kakav je to „Život koji želiš živjeti”? Živite li takav život?

Život koji želiš živjeti je život u kojem smo ispunjeni, sretni i zahvalni. U kojem znamo koji put slijedimo i koji je smisao onog što činimo! Život u kojem imamo unutarnji mir i u kojem prihvaćamo život! Život u kojem slijedimo snove! To je život u kojem znamo što je važno i što ga čini. U kojem znamo što je bogatstvo. Ja živim takav život. Jer da ne živim, ne bih mogao napisati knjigu o tome. Zato sam želio i tom knjigom potaknuti ljude da i one tako žive svoj život!

U knjizi „Život koji želiš živjeti” pisali ste o trenucima u kojima ste shvatili koliko je život krhak. Naime, u jednom trenutku bili ste i u induciranoj komi. Na čemu ste najviše zahvalni i odakle crpite optimizam, pozitivan stav?

Da, tada sam shvatio kako može sve nestati u samo jednoj sekundi. Imamo toliko brige, problema, obaveza… a to sve ne služi ničemu. I onda kada čovjeka tako život protrese, tek tada shvati koliko je sve ono bilo nepotrebno i koliko je sve nebitno. Shvatio sam da ne trebam gubiti vrijeme života na stvari koje mi ne trebaju. Koje me ne čine sretnim. Koje mi oduzimaju energiju i snagu. Nitko mi vrijeme života neće vratiti.

Ali ću to vrijeme iskoristiti sa stvarima koje volim raditi. S ljudima koje volim. I tako dalje. Zahvalan sam na svemu što imam u životu. Najviše na mami i obitelji. Oni su moje najveće bogatstvo. Imam sve što mi treba i zato imam pozitivan stav. Naravno, imam i ja svojih loših dana… ali rijetko.

Osim što pišete knjige, aktivni ste i na društvenim mrežama gdje dijelite svoje misli, ideje, motivirajuće poruke. Možete li zamisliti život bez pisanja?

Pisanje je moj život, zadovoljstvo i strast! Ne mogu zamisliti život bez da ne pišem! To je dio mene. Mora izaći iz mene. Moram pisati!

Rođeni ste kao zdravo dijete, no dijagnosticirana Vam je spinalna mišićna atrofija tipa 2, što je progresivna bolest. Što Vam je bolest oduzela, a što donijela? Ima li kakvog pomaka po pitanju lijeka koji bi usporio progresivnost?

Spinalna mišićna atrofija tip 2, koji ja imam, jer postoji nekoliko tipova, je progresivna bolest, što znači da s vremenom napreduje. Odnosno, sve sam slabiji i moji mišići propadaju. Bolest mi je gotovo fizički sve oduzela. Ne mogu puno. Trebam pomoć oko svega. Osim što mogu pisati jednim prstom tipkajući na mojem iPhone-u i tako stvarati djela! No, da nemam bolest, nikad ne bih vidio život ovako kako ga sada gledam! Nikad ne bih shvatio koliko je život veličanstven! Koliko prekrasnih stvari pruža! I nikad ne bih znao koliko je vrijedno slijediti snove! Iako je bilo zaista nevjerojatno nadati se lijeku kad sam se rodio, danas ga pijem. I to je čudo. Dugo je trebalo da ga otkriju, ali su ga pronašli i to je zaista ogromno čudo. Lijek uzimam sada već više od godinu dana i ima pomaka. Bolest se usporila. Neke pokrete mogu lakše napraviti. Neću nikad moći dizati ruke i igrati nogomet, ali to bi stvarno bilo previše za očekivati. Već je veliko čudo to što mi usporava progresiju. I to je dovoljno.

Što Vas je bolest naučila i kako je ona utjecala na Vaše poimanje života? Naime, Vaše misli mnoge inspiriraju, ohrabruju i motiviraju u svakodnevnom životu.

Shvatio sam koliko uistinu vrijedi život. Shvatio sam da ne treba gubiti vrijeme na nepotrebne stvari. U svakodnevnici ima toliko stvari koje nas čine nesretnima, a potpuno su nebitne. Živim normalno, bolest mi je nešto usputno. Radim ono što me čini sretnim. Mogao sam izabrati pretvoriti život u bolest ili živjeti ispunjeno i bolest učiniti kao nešto usputno. Izabrao sam učiniti bolest kao nešto usputno i od života uzeti sve ono najbolje što pruža. A pruža puno.

Koji su to „Trenutci” koji Vaš život ispunjavaju ljepotom, srećom i zadovoljstvom?

To su trenutci kada sam s osobama koje čine moj život. Mama i uža obitelj. Šetnje. Kava na nekom lijepom mjestu. Može biti i neko drugo piće. Trenutci s promocija. S knjigom. Sve ono što proživim. To su moji trenutci ispunjeni srećom, ljepotom i zadovoljstvom. I ovaj intervju jer sam sretan što sam dobio priliku ovo sve podijeliti s vama i vašim čitateljima! Hvala vam!

Volite li čitati knjige drugih autora? Imate li nekoga tko Vam je uzor u pisanju, tko Vas nadahnjuje?

Naravno. Volim čitati i domaće autore i strane. Domaći su mi neki i prijatelji i kolege. Volim kupiti njihove knjige i tako ih podržati. Najveći uzor mi je Jo Nesbo, ali volim i druge. Ima sjajnih autora. Nadahnjuju me priče, biografije, autobiografije…

Što najviše volite kod knjiga?

Miris. Pa sve ostalo.

Kako osobno proživljavate vrijeme pandemije koronavirusa?

Više se čuvam. Pazim s kime sam u društvu. Ne idem u velike gužve. I žao mi je što ne mogu imati promocije knjige. Moramo svi čekati proljeće i ljeto. No, nema veze, ipak je zdravlje najvažnije. Kada smo bili prvi put svi zatvoreni, meni je bilo super. Posvetio sam se sebi i radio. Pisao. Ne bih se trebao zaraziti jer sam rizičan. Ne samo koronavirusom, nego i gripom ili nekom drugom respiratornom bolesti. Zbog slabih pluća. Eto, jedino je to čega se malo bojim.

Što nam spremate u budućnosti?

Na proljeće izlazi moj novi roman, krimić, ovaj u kojem je radnja smještena u Rijeci. Jako sam uzbuđen i jedva čekam da ga objavimo.

Draga Lidija, hvala Vam na pozivu i uživao sam odgovarati na odlična pitanja. Hvala i portalu Teklić i svim vašim čitateljima!

Tekst: Lidija Balog

Komentari