The Siids: „Uzbuđeni smo oko svih svirki jer ih nije bilo dugo vremena. Lijepo je ponovo misliti o koncertima“

274
Foto: Kristijan Vučković

Uoči riječkog izdanja AntiValentinova, popričali smo sa Stanislavom Grdakovićem i Darkom Terlevićem, članovima riječkog benda The Siids, koji otvara ovaj događaj. Kada smo se sreli, Stanislav nam je rekao da nije dugo davao intervjue uživo. S dečkima iz The Siidsa prošli smo raznolike teme, od njihovih početaka, prošlosti i budućnosti, Australiji, riječkoj glazbenoj sceni pa sve do pjesmaRice na kojoj je angažiran Darko.

Iza vas su brojni poznati glazbeni projekti. Morsovo poglavlje je završilo, a otvorilo se poglavlje The Siidsa. Kako je uopće The Siids krenuo?

Stanislav: Morso je prestao raditi jer je pjevačica otišla u Njemačku. Nismo htjeli tražiti zamjenu. Odlučili smo da, ako će Morso ikada ponovo svirati, svirat će ista ekipa. Bend je bazno bio napravljen „frendovski“, a ne kao poslovni projekt. U jednom trenutku rekli smo da nećemo raditi dalje i napravili smo pauzu. S obzirom da Ivan Bojčić i Matej Zec sviraju u Letu 3, a Nikola Mesarek s Borisom Štokom, Darko i ja smo razmišljali da bi mogli također nešto pokrenuti. Otišli smo u Australiju, malo smo se maknuli od svega i tamo smo napravili idejnu bazu The Siidsa. Što se tiče Morsa, nije to priča koja je nužno završena.

Koliko dugo vas dvojica svirate zajedno?

Stanislav: Od srednje škole, ne mogu zapravo ni izbrojati sve te godine hahaha. Delusion je bio prvi školski, garažni bend u kojem smo svirali. Nakon toga je uslijedio autorski bend Tha B Inside, koji je bio i naš prvi ozbiljan bend. U Morsu smo također dugo djelovali autorski s ostatkom benda. Shvatili smo da Darko i ja jako dobro funkcioniramo u paru i eto nas ovdje sa The Siidsom.

Što označava ime benda The Siids?

Stanislav: Ima više razloga. Najbanalnije je da smo Darko i Stane. To je dosta očito. Drugi je razlog da je projekt nastao u Sydneyju. II označava duo. Nema tu velike mistike iza imena benda.

Zašto kombinacija elektronike i live instrumenata?

Stanislav: I Darko i ja volimo elektronski sound. Elektronski sound je nešto što ima svoju čvrstu bazu, definirano je i konkretno. Toga nema u ritam sekciji. Ona je u rock varijantama uvijek slobodna, često se improvizira i slično. Kada se radi elektronska glazba, sve je definirano, čvršće je i uvijek ima isti sound. U svakoj pjesmi čuje se bazni zvuk, a onda se na to dodaje ljudskost kroz gitaru, sviranje perkusija, greške uživo i tako. Ono što je finalni produkt je dobar omjer: čvrstoća baze je elektronska, matematička i robotska, a na to se nadograđuje ljudski dio, osjećaj. Osobno volim i takvu glazbu općenito slušati. To je zlatna sredina koja nam odgovara.

Kako biste opisali svoju glazbu?

Stanislav: Ne mogu odgovoriti na ovo pitanje. To je isto kao kad te pitaju kakva si osoba. Kakva sam osoba? Ne znam. Slušamo široku paletu glazbe i u tome postoji puno utjecaja: od elektronske glazbe do punka, rocka, metala, rapa… Ne znam koliko se to sve čuje, ali sve je isfiltrirano.

Stil proizlazi iz stvari koje te osobno inspiriraju i fasciniraju?

Stanislav: To je ključ. Ako nije iz te komponente, onda niti ne zvuči dobro na duže slušanje. Ti moraš nešto dugoročno slušati da bi onaj tko sluša tvoje pjesme mogao to osjetiti. Ne nužno isto, ali bitno je da pobudi neki osjećaj.

Puno ideja donijeli ste iz Australije. Koje su to ideje i kako vam je to pomoglo u razvoju benda The Siids? Jeste li se samo trebali maknuti iz Hrvatske da bi pronašli ono nešto ili je u pitanju neki drugi razlog?

Stanislav: Ciljno se trebalo maknuti, ne zbog glazbenih faktora, već zbog ljudskih i međuljudskih situacija. Trebali smo se maknuti da se dogodi mentalno oslobođenje. Trebali smo napraviti reset u glavama jer nismo baš ni tako mladi, a trebalo je krenuti od nule. Za to je bilo nužno „punjenje baterija“, koje zahtijeva da se prije iskopčaš iz struje. Naravno, to nije bio primarni cilj kada smo odlazili u Australiju. Dakle, nismo otišli zbog glazbe. Otišli smo odavde, a kako nam je prirodno da stvaramo glazbu, nastala je i neka nova glazba i The Siids.

Svi idu u Ameriku ostvariti svoj san, a vi u Australiju. Što ste to našli u Australiji, a što vam je ovdje nedostajalo i koliko vam je to pomoglo da nađete svoj zvuk?

Stanislav: Hahaha, da, jer je Australija dalje od Amerike. U Australiji smo obilazili klubove, išli smo na elektronske i rock koncerte i festivale i shvatili smo da su ljudi tamo puno opušteniji. Nisu zaokupljeni stilovima i industrijom. Kada ste tamo, imate osjećaj da svi koji se bave glazbom rade to prirodno i da samo to i mogu raditi. U Australiji ima svega i svi mogu pronaći nešto za sebe. Vlada osjećaj slobode što je najvažnije.

Kada govorimo o glazbi i bavljenju glazbom, koje su neke temeljne razlike između Europe i Hrvatske te Australije?

Stanislav: Nema prevelike razlike. Sve je to zapadnjačka glazba i zapravo vrlo slično glazbi koja se radi i u Europi. Možda su ljudi opušteniji pa je to po meni samo plus kod njih.

Braća ste i po motorima. Jeste li motorima išli u Australiju?

Stanislav: Dobro si nas proučila haha. Braća po motorima jesmo, ali u Australiju nismo išli motorima. Tamo smo rentali aute, a s motorima smo išli po Šri Lanci. Isto tako, išli smo jednom kroz Albaniju do Grčke. Vozimo se inače motorima u slobodno vrijeme jer nam je to opuštajuće.

Što vam je najvažnije kada stvarate glazbu? Postoji li kakva hijerarhija?

Stanislav: U glazbi kao rezultatu bitno nam je da je to pop. Kad kažem pop, mislim na to da mora biti pitko uhu i da je zvuk relativno jasan. Aranžmanski si dajemo veliku i gotovo potpunu slobodu. Uvijek volim reći da sviramo alternativni pop. Dakle, kada je pop glazba nadograđena na art moment. U konačnici, najvažnije je da glazba zvuči dobro i lijepo. Često znamo snimiti demo, pustiti ga da odstoji, a kad ga čujemo neki drugi dan i to nam je dobro, onda je to i znak da je glazba dobra.

Radite li prvo tekst ili glazbu?

Stanislav: Uglavnom glazbu radimo prije. To izgleda tako da Darko donese glazbeni moment, riff, beat, temu na gitari i slično te krenemo od toga. Na to nadograđujemo vokalne linije na koje zapravo na kraju pišemo tekstove. Tekstove potom prilagođavamo i sve to ide u tešku kuhinju. Dakle, krećemo od glazbe i atmosfere koja taj glazbeni moment radi. To nam je ključno da shvatimo da određena tema ima određeni feeling. Potom se sve nadograđuje na to. Neke pjesme radimo jako dugo i složimo vokal tek nakon pola godine, a neke ne. Primjerice, pjesma Meaningles/Weightless nastala je na jednoj probi. Nemamo zlatno pravilo, ali glazba je uvijek početak.

Prvo je nastala trilogija Meaningless/Weightless, Lovers i Giving Myself to You. Zašto trilogija? Ima li kakve povezanosti to s filmom?

Stanislav: Vjerojatno je to neki podsvjesni motiv. To su tri dosta različite pjesme, a htjeli smo ih snimiti u “šutu” da se o nama može steći određen dojam. S obzirom na to da smo išli od nule, nismo htjeli izbaciti jednu pjesmu pa onda raditi novu i izmišljati što ćemo raditi dalje, nego smo to sve napravili u paketu. Povezali smo tri priče i snimili spotove koji tvore cjelinu. Da smo odmah izbacili jednu pjesmu, onda bi publika  nakon nekog vremena očekivala nešto slično.

Što je Brutalist za vas u smislu koncepta?

Stanislav: Osim što je jako zvučno i dobro ime, spotove i glazbu smo snimali na derutnim lokacijama brutalističke arhitekture. To se jako dobro slagalo sa zvukom koji stvaramo. Slika i video su se stopili. Logično je bilo da i završimo u tom smjeru pa smo album nazvali Brutalist.

U spotovima ste angažirali brojne vizualne umjetnike. U svakom spotu možemo ekstrahirati devastiranu arhitekturu, djevojku i mračnu atmosferu. Gotovo svaki kadar može funkcionirati za sebe i postati fotografijom. Koliko vam je bitna estetika onoga što stvarate?

Stanislav: Ljudi koji su radili na spotovima su fotografi. Kristijan Vučković je naravno i režiser i snimatelj, ali prvenstveno je fotograf. Stella Mešić koja je radila drugi dio priče je također fotografkinja. Ono što je nama bilo bitno jest ne odvojiti glazbu od videa. Htjeli smo da to tvori jednu cjelinu i da spot na kraju krajeva bude i fotografija pjesme. To se i dogodilo. Nismo htjeli raditi scenarije s pričama, koje mogu i odvratiti pozornost s pjesme. Teško je naći mjeru, ali mislim da smo mi uspjeli.

Jesu li devastirani prostori sa spotova metafora za vaša unutarnja stanja?

Stanislav: Bez daljnjega, to je uvijek metafora unutarnjih stanja. Kad si sretan, onda ne pišeš pjesme. Kad sam sretan se zabavljam. Ali naravno, bit će i veselih pjesama.

 Koji su to bendovi ili izvođači utjecali na vaš rad?

Stanislav: Slušamo svašta, a slušanje glazbe ide po fazama. Često se provlače Editorsi, Depeche Mode i sound 80-ih s modernijim aranžmanima kao i bendovi koji rade takvu glazbu. Ne volim se vezati za stil ili žanr. Nema se smisla ograničavati u tom pogledu.

DSC_4936-2
Foto: Kristijan Vučković

Album je i na vinilu. Nekako vinil ponovo postaje sve popularniji. Jeste li i sami ljubitelji vinila?

Stanislav: Rasprodali smo CD nakladu i morali smo odlučiti što dalje. Fizički smo uvijek htjeli imati vinil. Otvorila se mogućnost i to smo ostvarili. Tko kupuje fizičku stvar, kupuje uglavnom vinil. Takvo je pravilo. Vinil je poseban doživljaj: to je cover art, ispisani tekstovi, konkretnije je i ljepše na tom formatu. Za sljedeći album idemo odmah na vinil! Ipak, kod slušanja osobno više volim CD. Što se tiče slušanja glazbe, najviše glazbe sam slušao u 90-ima pa mi je slušanje CD-ova i nekako prirodno. Na CD-u je zvuk najčišći, ali vinil ima filozofiju topline. Kada slušaš glazbu na vinilu, tome se moraš posvetiti 100%. Moraš sjest, otvorit gramofon, okrenuti ploču…

Otvarate AntiValentinovo 19.3. Što očekujete?

Stanislav: Sada smo uzbuđeni oko svih svirki jer ih nije bilo dugo vremena. Zapravo, više sam globalno uzbuđen oko toga, nego isključivo oko AntiValentinova. Pripremamo se, odsvirat ćemo vam i neke nove pjesme. Lijepo je ponovo misliti o tome. Već sam i malo zaboravio.

Je li teže ili lakše svirati na domaćem terenu?

Stanislav: Meni je teže jer su na domaćem terenu ljudi koje znaš. Na stageu ti nisi The Siids, nego si Stane. To je kao da pred obitelji moraš prezentirati svoju neku drugu ulogu. Izazovno je, drugačije.

Kako je došlo do suradnje s Dallas Recordsom?

Stanislav: Dallas Records je konstanta riječke scene. U 90% slučajeva, sve što je izdano u Rijeci, izdano je u Dallasu. Dallas Records ima sluha za ono što se događa u Rijeci. To je ujedno bio i logičan slijed nakon Morsa. I Morso je isto tako bio na Dallasovoj etiketi.

Darko, radio si produkciju, aranžmane i miks pjesama na pjesmaRici.  A na pozornicu će u subotu stati i akteri pjesmaRice. Kakvo vam je bilo iskustvo rada na pjesmaRici?

Darko: Iako u početku malo skeptično kako će to sve skupa ispasti, čim sam snimio prvu pjesmu vidio sam da će to biti jedno zanimljivo i osvježavajuće iskustvo. Radi se o riječkoj rock baštini te sukladno s tim dolazi i do odgovornosti prema tim pjesmama koje ljudi znaju i pjevaju desetljećima. Mladi su definitivno udahnuli jednu novu, svježu energiju.

Pjesmaricom se mladim Riječanima želi vratiti interes za ono riječko, rock glazbu i kvalitetnu glazbu. Koliko je to danas zapravo moguće? Je li pjesmaRica uspjela u tome?

Darko: Mladi su jako dobro prihvatili pjesme i stekli neka nova iskustva putem samog snimanja, sudjelovanja i općenito rada na projektu. Pjesme su ponovo dokazale svoju bezvremensku vrijednost. Na „PjesmaRIci Vol.2“ na kojoj upravo radim, djeca „OŠ Sveti Matej“ iz Viškova od liste RiRock klasika odabrali su ni više ni manje nego pjesmu naše i naših prijatelja bivše grupe „Tha B Inside – Sami“ koje smo autori Stanislav, Matej Zec i ja. To je stvarno bilo ekstra ugodno iznenađenje kad neiskvarena i iskrena bića neznajući ni tko je Tha B Inside kažu da im je ta pjesma najbolja i još je pritom odlično izvedu. Po tom primjeru rekao bih da smo uvelike uspjeli u načelnom planu projekta. Uvjerio sam se u više navrata da uz potrebno obrazovanje, otkrivanjem novih vidika te općenito usmjeravanjem mladih možemo uvelike utjecati na odgoj nekih novih rock generacija.

U Rijeka je grad koji se uvijek veže za dobru glazbu. Kakva je po Vašem mišljenju riječka glazbena scena danas?

Stanislav: Čini mi se da stvari ponovo idu na dobro. Nekoliko riječkih bendova popelo se na državni nivo. Što bi mi rekli „prebacili su Tuhobić i Učku“. Dolaze nove generacije i nadam se da će pomaknuti glazbu negdje gdje ni sam ne razumijem. Vidjet ćemo što dolazi nakon pandemije, sada pričam o stvarima otprije dvije godine. Izdanja su jedno, a live glazba je drugo. Smatram da ima budućnosti. U jednom trenutku bojao sam se hoće li tim „novim klincima“ glazba uopće biti faktor. No, shvatio sam da je glazba u ljudskoj prirodi. Može se smanjiti ili krenuti u drugom smjeru, ali u konačnici glazba je potreba.

Što The Siids planira u budućnosti?

Stanislav: Svašta. Trenutno smo u fazi završetka drugog albuma, koji će izaći na jesen. Prije nekoliko dana snimili smo i novi video, imat ćemo jednu suradnju, nadam se daljnjim svirkama… Događa se nešto pa sam sretan.

Tekst: Lidija Balog

Komentari