Iza Vašeg osmijeha i pogleda koji doživljavaju sugovornika te empatije koju iskazujete kroz rad i život stoji čvrsta i energična žena koja uspješno u drugom mandatu vodi riječko Sveučilište. Kako ste uspjeli povezati sve te osobine? To je prilično teško. Obično jedna strana pati.
Prije svega, hvala na tom opisu. Jako mi je važno komunicirati toplinu, susretljivost i otvorenost. Mislim da je prava riječ ljubaznost. Od ljubaznosti stranaca do ljubaznosti bliskih ljudi, to je važan moment koji svakodnevicu čini ugodnijom. Kada u autobusu ili u trgovini naiđemo na nekoga tko je ljubazan i otvoren, tko vas vidi i uvažava, to mi uljepša dan. Nekako mislim da je to vrsta pristojnosti koja nas kao građane obavezuje. Probati pomoći koliko možemo, suosjećati koliko možemo. Vjerujem da bi svijet tada bio ugodnije mjesto jer iza mračnih lica pa i neljubaznosti često stoji samo egzistencijalna briga koja se može omekšati. Da bi žena mogla uspjeti treba jako puno discipline, organizacije, upornosti i treniranog samopouzdanja, možda i inata, ali svakako želje i potrebe za javnim aktiviranjem. Srećom, negdje u sebi nalazim i optimizam i entuzijazam, što mislim da je i poseban blagoslov. Ponekad me pitaju kako mogu i kad izgleda beznadno, naći energiju da guram dalje. Smatram da to čak i nije stvar stava, već je dar koji prepoznajem i živim.
Diplomirali ste u Beogradu, magistrirali u Ljubljani, a doktorirali u Zagrebu. Koliko sada kao rektorica riječkog Sveučilišta surađujete s tim sveučilištima?
Surađujem sa svima. Moj moto je „Otvoreno sveučilište za otvoren svijetʺ, pa naravno i za onaj svijet koji poznajem i iz kojeg dolazim. Surađujem sa Sveučilištem u Beogradu, jedna sam od inicijatora i možda jedna od najaktivnijih članova Rector’s Forum for Southeast Europe and Western Balkans, dakle Foruma rektora sveučilišta zapadnog Balkana i jugoistočne Europe. Posebno dobro surađujemo sa Sveučilištem u Beogradu, riječ je o najvećem sveučilištu na prostoru jugoistočne Europe. Prepuno je vrsnih stručnjaka i intelektualaca te izvrsnih institucija. Isto tako surađujemo i s Ljubljanom, čak i znatno više i intenzivnije. Nedavno smo potpisali i tripartitne sporazume Ljubljana – Rijeka – Beograd. Iako Rijeka nije glavni grad kao Ljubljana i Beograd uspjeli smo s tako velikim sveučilištima pokrenuti inicijativu vezanu za postdoktorskom edukaciju, i općenito znanstvene projekte i suradnju mladih istraživača. Izvrsno surađujem i sa sadašnjim i prijašnjim rektorima. Vjerujem da samo kroz suradnju i zagovaranje zajedničkih interesa možemo uspješno provesti tranziciju i priključiti se europskim i svjetskim sveučilištima. Postoji neki gap, jaz, koji nam Europa stalno komunicira kroz izvješća o rezultatima između južne i istočne Europe te, s druge strane, sjeverne i zapadne Europe. Mislim da je ključno da dobro artikuliramo interese svi mi koji smo u sličnoj situaciji kako bismo bili relevantniji sugovornik i kako bi se brže u rezultatima približili zapadnoj i sjevernoj Europi. Duboko vjerujem da su znanje i suradnja rješenje. Naravno da sa Zagrebom prirodno surađujemo najviše, sa Sveučilištem, fakultetima, ali i pojedincima. Sveučilišta na kojima sam studirala su mi poznatija i samim time mi je lakše s kolegama i surađivati.
Ostaje neka zahvalnost na stečenom znanju.
I lojalnost. Što je isto važno.
Od samog početka posvećeni ste obrazovanju i nastavi. Na početku kao srednjoškolski profesor, sada kao profesor na Sveučilištu. Koliko Vas inspirira rad s mladim ljudima?
Jako. Mislim da će to reći svaki profesor. Uistinu u sebi imamo potrebu prenošenja znanja. Ako u sebi imamo akumulirano znanje, prirodno osjećamo da je naša dužnost pokušati ga prenijeti. Nakon završetka diplomskog studija u Beogradu vratila sam se u Rijeku iako su mi tamo ponudili mjesto asistenta. Bila sam jako nostalgična za Rijekom, ali nisam odmah mogla dobiti posao na Sveučilištu, tako da sam počela raditi u školama, u Ekonomskoj, u Sušačkoj gimnaziji i u Medicinskoj školi. Gledajući unazad, mislim da je to bilo jedno pravo šegrtovanje, naučila sam nastavnički zanat. Stoga mi je bilo puno lakše kada sam došla na Sveučilište. I dandanas predajem. Puno rektora ne drži više nastavu, ali ja sam zadržala svoje obavezne kolegije Epistemologiju i Modernu filozofiju od Descartesa do Kanta, odnosno povijest filozofije od 15. do 18. stoljeća. Moj je fokus Epistemologija kao temeljna filozofska disciplina. Držala sam i puno izbornih kolegija, od Filozofije seksualnosti do Bioetike i ženskog pitanja te mnoge druge. Te predmete nažalost sada nisam u mogućnosti aktivirati. Svaki semestar držim nastavu kako bih zadržala kontakt sa studentima. Jako je važno čuti ih i razumjeti jer su nove generacije drugačije u nastupu i očekivanjima. Čini mi se da što vrijeme više prolazi, u usporedbi s ostalim akademskim obvezama, osjećam da ta vrsta posla donosi posebnu vrstu ispunjenosti i smislenosti.
To su jako zanimljivi predmeti. Rekla bih da bi te predmete svatko od nas u životu trebao poslušati da bi dobio temeljna znanja za život. Sve skupa opet se vrti oko etike.
Sve se uvijek vrti se oko etike i spoznaje. Epistemologija je filozofska disciplina koja se bavi kognitivnim procesima, spoznajom i istinom, našim vjerovanjima, zašto vjerujemo u to što vjerujemo, što je racionalno, a što iracionalno, ali i što smo dužni činiti kako bi naša vjerovanja bila kvalitetna.
Kako to uopće dokazati?
Filozofija već dvije tisuće godina pokušava odgovoriti na pitanje što je istina, a što je dobar život. Danas se oslanjamo i na empirijska istraživanja poput onih iz psihologije, neuroznanosti, politologije i sociologije, koja pomažu da razumijemo kako ljudi formiraju vjerovanja, zašto su puni predrasuda, stereotipa, zašto neki vjeruju da je njihovo neznanje pravo znanje itd. U nekom trenutku shvatite da je i pitanje znanja povezano s etikom i vrlinom. Odgovorni smo za vlastita vjerovanja, odgovorni smo za to jesmo li hrabri, kritični i savjesni kada formiramo stavove i uvjerenja. Jesam li ja odgovorna biti informirani građanin? Ja vjerujem da jesam i da je to moja etička dužnost. Ne smijem sudjelovati u javnoj raspravi ili glasovati ako nisam dovoljno informirana. Moj glas može onda dovesti na vlast nekoga tko neće biti dobar donositelj odluka i tko će dovoditi u pitanje etička i politička načela. Duboko vjerujem da je neznanje najnasilniji element u društvu. To je rekla jedna poznata žena, Emma Goldman. Neznanje je ono što stoji u osnovi svakog neispravnog i nemoralnog ponašanja, pa i kod političkih i drugih kriza.
Mislim da naše predrasude i to što nosimo u sebi ima mnogo veze s djetinjstvom, odgojem, sredinom. Teško ih se rješavamo.
Apsolutno. Predrasude i stereotipi nalaze se u dubokim slojevima kolektivnih vjerovanja u tzv. kolektivnom imaginariju. Nijedna osoba nije izolirani svijet za sebe, nego je uronjena u društvo u kojem ima različite uloge i pripada različitim skupinama sa specifičnim skupovima vjerovanja, pa i stereotipima i predrasudama. Početni sloj naših vjerovanja prenosi se kroz obitelj, tijekom djetinjstva i nužno preuzimamo ono što naša obitelj, naši najbliži vjeruju. Tijekom života to nadograđujemo, mijenjamo, ali uvijek u ovisnosti od grupa kojima pripadamo i s kojima se identificiramo. Kako bismo razvili samo-refleksiju i samo-kritičnost u odnosu na naše predrasude, presudno je obrazovanje koje širi vidike, ukazuje na skrivene stavove koji mogu diskriminirati ili utjecati na tuđe živote. Ljudi često nisu svjesni predrasuda koje imaju, ali često i ne osjećaju potrebu da se propituju. Štoviše, oni koji su prepuni malignih predrasuda često misle da je to jedini pravi i ispravni stav, što imaju više predrasuda to su manje kritični prema sebi. Činjenica da nasljeđujemo neke stereotipe i predrasude ne abolira nas od odgovornosti. Sami smo odgovorni za prepoznavanje opravdanosti svojih stavova koji mogu generirati nepravdu, odgovorni smo za neznanje koje stoji u pozadini.
I lišiti se tih osjećaja. Tek tada možemo krenuti dalje. Kod sebe sam uvidjela neke stereotipe i kad sam ih prepoznala kao pogrešne, bilo me je stid.
To je pravi proces. Mi smo kontinuirano izloženi društvenim utjecajima, drugim ljudima i ono što se komunicira putem medija neminovno utječe na nas. Sadržaje kojim smo izloženi interpretiramo u skladu s našim mentalnim naočalama, pred-uvjerenjima i stereotipima. Sve stavljamo u neke ladice, prilagođavamo svojem razumijevanju svijeta, a eliminiramo sve ono što je u kognitivnoj disonanci s onime u što vjerujemo. Moramo biti svjesni da je tome tako, da je to prirodni kognitivni proces i, upravo zato, kultivirati otvorenost prema ljudima, uvažavanje tuđih perspektiva jer ćemo tako lakše prepoznati što je ispravno, a što nije. Sve dok smo otvoreni i možemo osjećati stid znači da smo samo-kritični i na dobrom putu. Tko nikad ne osjeća stid, ima problem.
U Rijeci se održava konferencija Women’s Weekend. Sudjelujete u temi o imposter sindromu. Koliko je imposter sindrom prisutan kod nas žena, na ovim prostorima općenito i kako biste ga riješili?
Sindrom uljeza ili fenomen uljeza, popularizirale su poznate žene poput Jodie Foster. Kada je dobila Oscara u konkurenciji s Meryl Streep, rekla je kako je pomislila da to ne zaslužuje i da je samo pitanje trenutka kada će netko progovoriti o pogrešci koja se dogodila. Treba reći da se radi o osjećaju koji nemaju samo žene. Mogu ga imati i muškarci, ne ovisi ni o rodu, ni o dobi, ni o stručnosti. Radi se o tome da ljudi na neki način podcjenjuju same sebe i smatraju da je njihov uspjeh nezaslužen, slučajan, sretna okolnost. Sam pojam osmislile su dvije psihologinje, Imes i Clance, koje su ga detektirale kod uspješnih žena koje su svoj uspjeh vidjele kao posljedicu eksternih razloga – sreće, slučajnosti, naklonosti ljudi, sudbine itd. Nisu naprosto otvorile mogućnost da su to postigle vlastitim zaslugama i radom. Sindrom uljeza se manifestira i kod žena koje smatraju da je njihov uspjeh posljedica metodičnosti, posvećenosti, organiziranosti, upornosti, a ne intelektualnih vrlina, ne zato što su pametne, sposobne ili kreativne. Razlog zbog kojih se sindrom uljeza u pravilu pojavljuje kod žena jesu stereotipi i predrasude koje smo spominjale ranije. Oni su pak posljedica stoljetne prakse diskriminacije, isključivanja žena iz javnog života, činjenice da žene nisu smatrane primjerenima ili prikladnima za funkcioniranje u javnom životu koji je bio rezerviran za muškarce. Prepoznajem sindrom kod mnogih žena koje nemaju samopouzdanja i vrlo se često oslanjaju na muške kolege i zahvalne su im zato što su ih postavili na ta mjesta, zato što su im to omogućili, izabrali ih. Pritom ne vide da su izabrane zato što stvarno bile izvrsne u svom poslu. Zanimljivo je kako se sada razgovor o imposter sindromu počeo predstavljati kao neka vrsta ženske histerije. Ispada kao da se žene pretjeruju, predstavljaju se žrtvama, sugeriraju da se radi o psihološkoj slabosti i patologiji. Osvješćivanje sindroma uljeza ima za cilj osnaživanje žena, razumijevanja da je njihova nesigurnost gotovo neizbježna posljedica stoljeća socijalnog isključivanja. Neke nove, mlade žene trebaju shvatiti da je ispravno i dobro da same sebi pripišu zasluge za postignuća. To je tim važnije danas kada su sve glasniji anti-civilizacijski pokreti za smanjivanje sloboda i prava žena. Spomenula bih jedan divan film, koji je trenutačno u nominacijama za Oscara za adaptirani originalni scenarij. Riječ je o filmu Women Talking. Film govori o zajednici žena koje razgovaraju kako se oduprijeti nasilju muškaraca i posvemašnjoj neslobodi upravljanja vlastitim životima. Temeljen je na istinitoj priči o koloniji, vrlo religioznoj zajednici gdje su muškarci uspostavili ono što bi vjerojatno željeli oni koji kleče i mole na javnim mjestima. Ženama je u potpunosti onemogućeno obrazovanje, izolirane su, svedene na mašine za rad i rađanje, izložene su nasilju i silovanjima. Film je stvarno potresan utoliko što pokazuje mogući svijet koji neki suvremeni anti-ženski pokreti priželjkuju.
Strašna su to previranja, prosto ne vjerujete da se u jednom modernom svijetu vraćamo na takve pomišljaje.
Neki ljudi misle da takve pokrete treba prihvatiti kao dio demokratske komunikacije. Zagovornica sam pluralizma i različitosti, ali naprosto postoje granice tolerancije, postoje vrijednosti koje se ne može relativizirati. Nasilje i kršenja prava i dostojanstva žena nije nešto o čemu se pregovara.
Gledali ste seriju „Sluškinjina pričaʺ? To se može dogoditi u nekom trenutku, gotovo neosjetno.
Da, i gledala i čitala knjigu. Nitko ne vjeruje da se može dogoditi, dok se ne dogodi.
Koliko je podrška koju imamo u svojem privatnom okruženju važna za žene u odnosu na njihov posao, želju da uspiju u tome što rade?
Svima nam treba podrška, prepoznavanje, osjećaj da netko cijeni rad, da je nekome stalo da budete zadovoljni i živite svoj životni eksperiment. Već je i ta činjenica važna, a onda je važno da se to i transformira u svakodnevnu životnu i organizacijsku podršku koja omogućuje da se ostvarite u poslu, hobiju ili nekoj drugoj akciji. Podrška je jako važna, ali različita je podrška koju žene danas imaju i trebaju od one koju muškarci imaju. Često čujemo da muškarci govore da žena drži tri kuta u kući, a onda muškarac valjda jedan. Uspješni muškarci uvijek iza sebe imaju žene koje se brinu, strukturiraju im život, na kraju krajeva obiteljski život, ali i onaj emocionalni. Na taj način omogućuju im da se posvete poslu i karijeri, i da budu na njega koncentrirani. Kod žena to nije tako zato što imamo naslijeđene socijalne uloge, a to znači i brigu o djeci, o kućanstvu i roditeljima. Drugim riječima, žene najčešće ne dobivaju istu vrstu podrške. Zato je jako važno da žene osjećaju da ih njihova obitelj podržava i prihvaća, da ih ne osuđuje jer su posvećene karijeri ili, još gore, da ih proziva da žrtvuju obitelj sebičnim interesima. To su opet oni stereotipi. Podrška nam je već kada se takve stvari ne događaju. Kada muškarac uspije, nitko ne pomišlja je li zbog toga zanemario obitelj. Kada žena uspije, odmah se spočitava da je negdje obitelj patila. To nas dodatno čini nesigurnima, stalno se propitujemo i često mnoge na kraju i odustaju.
Kada ste bili djevojčica, jeste li imali podršku roditelja? Jeste li rasli slobodno i jesu li se već tada razvile neke sposobnosti koje Vas vode kroz život?
Ja sam jedinica i uživala sam bezuvjetnu ljubav mojih roditelja, nikada strogost. Bili su uzorni roditelji, kakva ja danas sigurno nisam. S druge strane usađivali su mi jednu snažnu ideju, a to je da je da su znanje i obrazovanje ključ svega. Što god sam zamislila, a da je za cilj imalo znanje i obrazovanje, uvijek sam mogla računati na svaku vrstu logistike. Kada sam izabrala studij filozofije u Beogradu, a prije toga sam planirala da ću studirati medicinu u Rijeci, moji roditelji bili su zapanjeni. Zašto, otkud i kako sad filozofija? Ali je podrška bila bezuvjetna, ako si ti izabrala, tako će biti. Bili su svjesni da znanje predstavlja moć u najboljem smislu. Prva sam u obitelji s visokim obrazovanjem i s doktoratom. I zato jer sami nisu imali priliku studirati, imala sam još veću podršku. Prirodno je očekivati da djeca naprave korak dalje od svojih roditelja. Ako je ljestvica već jako visoko postavljena, onda je stvarno velik zadatak pred djecom, koji mnoge i paralizira. Baš u tom smislu mojoj je kćeri puno teže nego što je bilo meni.
Osvrnula bih se na Vaš mandat rektora, gdje ste uveli nove studije važne za Sveučilište, ali i za tržište radu i zajednicu. Pokrenuli ste studij farmacije i logopedije, ali svakako bih spomenula i Urbani studiji, koji se automatski povezuje sa zelenom tranzicijom Kampusa. Prva generacija studenata aktivno će sudjelovati u razvoju tog projekta.
Drago mi je da ste i taj studij spomenuli. Obično spominjemo Farmaciju i Logopediju koje su češće u javnom fokusu. Urbani studiji jesu poslijediplomski specijalistički studiji i dugo se „kuhalaʺ ta ideja, generirana je kroz DeltaLab koji i izvodi Urbane studije, a koji je nasljeđe projekta Europske prijestolnice kulture. Povezali smo temat prve generacije studenata s promišljanjem prostora Kampusa. Uskoro dolazi sedamdesetak studenta arhitekture iz Graza i Milana, već su bili u posjeti studenti arhitekture iz Chicaga koje je doveo Vedran Mimica. Svi zajednički istražuju u svojim sredinama temu planiranja prostora Kampusa. Najveća izložba EPK bila je fantastična „Fiume Fantastikaʺ, a kolege sada nastavljaju baviti se fantastičnom zonom Kampusa kroz projekt koji od milja zovemo „Žilavi Kampusʺ. Zapravo je riječ o projektu osmišljavanja Kampusa kao living-lab-a zelene i digitalne tranzicije, ali i nekog novog načina programiranja prostora. Projekt vodi sjajna i energična Ida Križaj Leko sa skupinom izvrsnih stručnjaka. Smatramo da treba strateški drugačije pristupati samom prostoru, urbanističkim rješenjima, kroz interdisciplinarni pristup koji uključuje različite segmente života. Istražuje se uloga Kampusa u dimenziji zelenog, energetskog, ali i u dimenziji integriranja u prostor grada, ljudi, nove kvalitete života. Kampusi prestaju biti neka ograđena, izolirana mjesta unutar kojih se studira i istražuje, kakvi su u izvornoj američkoj tradiciji. Kampusi postaju prostori intenzivne intelektualne, znanstvene i umjetničke aktivnosti, postaju nova središta gradova. Do kraja godine, zahvaljujući tom projektu, vizura Kampusa trebala bi biti vidljivo izmijenjena, u planu su i novi infrastrukturni projekti.
Pokretanjem studija Logopedija i Farmacije nadovezujete se na tržište rada i njegove potrebe.
Prepoznajemo da je budućnost Sveučilišta u puno većoj suradnji s poslovnim sektorom i taj segment stvaranja inovacijskih ekosustava nam je jako važan. Farmacija je nastala kao posljedica suradnje s JGL-om i misionarskom misijom i vizijom gospodina Iva Usmianija i njegova tima. To je jedna od najsnažnijih industrija koje trenutačno imamo u regiji i nacionalno. Logopedija je nastala iz želje da odgovorimo na deficit logopeda u Primorsko-goranskoj županiji, a za tim studijem postoji općenito velik interes. I tu imamo sreće da okupljamo divne ljude pod vodstvom uistinu posvećenog kolege Zdravka Kolunđića. Kada govorimo o odgovaranju na potreba društva i tržišta rada, moram spomenuti i suradnju u području maritimne industrije s grupacijom Lurssenom i dvije nevjerojatno snažne žene, Teutom Duletić i Anom Odak. Pritom mislim i na Sjeverno-jadransku dolinu vodika gdje smo fokusirani na stvaranje regionalnog edukativnog centra koji povezuje Italiju, Sloveniju i Hrvatsku na temi zajedničkih programa u području novih izvora energije. Tu nećemo ići na klasične studijske programe, nego na mikro-kvalifikacije, ili mikro-specijalizacije koje bi brzo reagirale na potrebe tržišta i industrije. Definitivno vidimo da Sveučilište mora odgovarati na potrebe, ali treba biti pokretač promjena. U mjesecu travnju s partnerima organizirat ćemo Europski forum, gdje će doći važni partneri iz poslovnog svijeta i iznijeti svoja mišljenja i iskustva o budućnosti sveučilišta i ove vrste suradnje.
Inspirira li Vas nekadašnja Rijeke i njena slavna industrijska prošlost?
Rijeka me generalno i dubinski inspirira, iako mnogi ne razumiju ljubav Riječana prema Rijeci. Rijeka nije grad u koji se zaljubiš jer ima prekrasne spomenike, antičke ili renesansne vizure. Ona ima industrijsko naslijeđe, tradiciju radništva, otvorenosti i multikulturalnosti koja opčinjava na drugi način. Znam puno Riječana koji ne mogu bez Rijeke. Ja sam jedna od njih. Cijela ta povijest Rijeke, stvaranje grada oko stvaranja infrastrukture, naša turbulentna povijest, činjenica da smo bili sjecište različitih političkih i ekonomskih interesa. Ne znam gdje na svijetu ste mogli živeći na jednom mjestu, promijeniti 5 ili 6 država. To je jedinstveno. Vjerujem da povijest Rijeke i komplicirani mentalitet koji baštinimo, donosi jednu posebnu kvalitetu. Slažem se s Johannesom Beckom, strancem koji je poslom došao u Rijeku i zavolio ovaj kraj, a koji je rekao da je Kvarner generalno jedan od najviše podcijenjenih prostora u Europi.
To ima veze s mentalitetom, sa skromnošću i talasanjem.
I našom kritičnošću, samokritičnošću, imposter sindromom cijele regije. Ali mi je volimo na svoj način i nije naše rješenje da budemo kao ostali, da se brendiramo na način na koji to radi Split. Mi nikad nećemo biti kao Split i niti trebamo biti. Imamo svoje osebujne vrline i mane, mi smo jedna posebna mješavina srednjoeuropskog, mediteranskog i balkanskog nasljeđa.
Dodijeljene su Vam brojne nagrade, lani ste proglašeni za Ženu godine. Zadnja nagrada Odličje viteza časti za nacionalne zasluge vrlo je značajna i dobili ste je od predsjednika Macrona. Kako ste se osjećali u trenutku kada ste dobili nagradu?
Nestvarno. Nisam uistinu sigurna jesam li je zaslužila. Opet se vraćamo na imposter sindrom, ali uistinu tako mislim. Meni je doduše bilo jako važno povezivati Rijeku i riječko Sveučilište s francuskim institucijama, puno smo učinili, ali nekako mi se čini da se tu može puno više i puno bolje. Tek smo počeli. Mislim da je sretna okolnost prepoznavanje sjajnih ljudi u Francuskom institutu i u Veleposlanstvu Republike Francuske koji su me nominirali. U šali kažem da sam cijeli svoj život bila stvarno frankofil, strašno zaljubljena u francuski jezik, kulturu, glazbu i filozofiju i da me sustigla svemirska pravda. Dugogodišnja zaljubljenost u francusku kulturu i jezik, u francuske spisateljice, pisce, filmove, glazbu i sve je to snažno na mene utjecalo, kao i njihovi gradovi. Prvi moj samostalni put bio je onaj u Pariz, kada smo dobili nagradu u osnovnoj školi za časopis koji se zvao „Miʺ. Za nagradu smo proveli dva tjedna u Parizu. To je bilo nevjerojatno. Otada ta moja čudnovata zaljubljenost u Francusku i želja da kroz suradnju proširimo horizonte. Velika mi je to čast, i osjećam da me ovo priznanje i dodatno obvezuje. Na moje veselje.
Svoje struku, zvanje i zanimanje provodite tako da sudjelujete u brojnim inicijativama, uz rad sa studentima tu su i brojne društveno odgovorne akcije. Često opravdano morate braniti ono što poduzimate. Kako vidite naše društvo? Gdje smo? Pogotovo u odnosu na žensku ravnopravnost?
Jako mi je dragocjeno ovo pitanje. Vjerujem u važnost javnog rada intelektualaca i znanstvenika. Kada ste na poziciji rektorice, još je i lakše jer ste vidljiviji. Javni intelektualci ne rade samo svoja istraživanja i ne rade samo za svoju instituciju, već se podrazumijeva da imaju obvezu biti angažiranima i aktivnima. Mislim da općenito sveučilišta trebaju biti puno aktivnija jer je to mjesto velike kolektivne inteligencije koje mora rezonirati s potrebama društva. Prošli tjedan bili smo na jednoj konferenciji u Kopenhagenu, vezano uz projekt SPEAR, koji se bavi rodnom ravnopravnošću. Na toj završnoj konferenciji bilo je jako puno ljudi iz cijelog svijeta. I ne mogu reći da je bilo puno optimizma. Puno se govorilo o anti-gender movements, pokretima protiv rodne ravnopravnosti. Na neki su način i oni koji su dolazili iz europskih tijela komunicirali nekakvu bojazan da su ti pokreti sve snažniji, jači, brojniji i da su ušli i u prostor civilnog društva i angažmana. Jedna poznata američka filozofkinja, Julia Annas davno je rekla da će nam trebati onoliko godina borbe, koliko je bilo godina diskriminacije da bismo postigle punu ravnopravnost. Stereotipi i predrasude su toliko duboko ukorijenjeni da ljudi misle da je rodna neravnopravnost prirodno stanje. Vidim pomake, ali nije ravnopravnost samo pitanje brojeva, postavljanja kvota i prisutnosti žena. Moramo biti svjesni da borba za rodnu ravnopravnost neće biti jednostavna i pravocrtna.
Problem je da su oni koji su u kontri, zapravo vrlo agresivni.
I jako spretni i snažno financijski podržani. Ključ je obrazovanje, kvalitetna edukacija od početka, od vrtića. I sustavna komunikacija. Jedno od ključnih pitanja te konferencija bilo je kako se suprotstaviti takvim pokretima i njihovoj novoj metodologiji. Upravo zato je važno razvijati otvorenosti i kritičko mišljenje u mladim ljudima. Ljudi koji se bave pitanjem rodne ravnopravnosti nikada ne ostaju samo na pitanjima ženskih prava ili roda, uvijek se radi o kultiviranju inkluzivnosti i otvorenosti. Međutim, često se u posljednje vrijeme sjetim riječi filozofa Slavoja Žižeka, koji je u jednom intervjuu govorio o ograničenjima liberalne demokracije. Otvorenost i inkluzivnost se paradoksalno pokazuju savršenima za lakši prodor fanatizama i fundamentalizma. U pitanju su, dakle, naša temeljna uvjerenja o tome da uvijek treba biti otvoren i inkluzivan jer na taj način omogućujemo da se brže i lakše šire ideologije koje ograničavaju slobode i ljudska prava. Na tragu toga treba dobro promisliti što je pravi odgovor na narastajuće prijetnje.
Tekst: Dunja Pavešić
Komentari