Robert Pilepić: Negdje se izgubim na kraju i uglavnom me nema niti na jednoj fotki

Istaknuti riječki autor oko 700 pjesama, s brojnim poznatim izvođačima diljem Hrvatske, živi tu pored nas te sasvim mirno i samozatajno plovi svojih životom i umjetničkim stvaranjem. Dame i gospodo, On je Robert Pilepić!

1823

Čim smo sjeli, na početku razgovora, rekli ste da adaptirate kućicu na Krku. Imam dojam da Vas adaptacija relaksira.

Adaptacija mi je uzela jako puno vremena, ali sam to vrijeme potrošio s radošću i veseljem. Iz dana u dan vidite kako se situacija mijenja i kako ide u smjeru koji ste zamislili. No, nije uvijek lako. Na proljeće smo uz pomoć jedne gospođe koja se time bavi posadili dosta vegetacije jer smo cijelu tu parcelu morali očistiti od postojeće šikare. Bilo je prilično zapušteno, dugo godina nitko tu nije živio. Presadio sam dvije masline, a kad smo ih presađivali, jedna je pukla na pola pa sam dobio tri. Dakle, to su bila dva zasebna stabla. Jedno stablo uspjeli smo izvaditi cijelo, a kad smo drugo vadili, puklo je po osi. Posadili smo obje polovice. I na kraju, sve tri masline su se uhvatile. Još smo nešto sadili i dok smo radili, činilo mi se dobro, no sad mi se manje sviđa. Zato sam danas selio neke biljke.

O, jadne biljke. Možda ste im našli bolju poziciju pa će to prepoznati. A tko to zalijeva?

Napravio sam navodnjavanje. Sâm sam projektirao, posložio. Neke stvari čovjek može sam uz malo know-howa.

A što Vas najviše veseli od građevinskih radova? Što najviše volite raditi?

Neću se petljati u struju, u vodu nešto tu i tamo, keramika ne znam kako bi to izgledalo, s kamenom sam nešto radio, sa starim drvom isto. No, puno sam se angažirao oko nabave materijala. Recimo, imamo potkrovlje u kojem je užasno vruće ljeti, pa sam nabavio materijale iz Slovenije koji su se na staroj kući pokazali izvrsnima. Koristio sam neka drvena vlakna, koja se kod nas mogu pronaći u Zagrebu, ali se dobavljaju iz Slovenije i nabavio sam ih direktno. Kontaktirao sam i energetsku agenciju u Rijeci pa su mi rekli da su svojstva tih materijala zimi slična kao kamena vuna, ali je ljeti ovo puno bolja opcija. Jedan rođak adaptirao je kuću i stavio je klasične materijale pa kaže da od topline ne može spavati. Ja mu važno kažem da dođe k meni spavati.

Tko Vam pomaže? Možda supruga?

Supruga radi, ali vikendom odemo tamo zajedno, a pomažu mi majstori i nekoliko prijatelja. Imam sreće što punica kuha i brine se o tome da majstorima i meni ništa ne prifali. A pogotovo meni.

Kažete da supruga radi… A kako izgleda Vaš radni dan? Vi radite na valove?

Kolege znaju reći da ujutro sjednu za instrument i da odrade radno vrijeme. Ja nisam baš od tih. Ne bih mogao reći da tako funkcioniram. Treba mi se poklopiti kreativni moment jer ne mogu forsirati. Recimo, mogu sjesti za neki instrument, ali ako u tom trenu nemam nadahnuće, onda mi je to, neću reći gubljenje vremena, već mučenje. Od toga ne bude ništa. A onda, u jednom trenutku, nadahnuće dođe samo od sebe.

Koliko traje stvaralački proces?

Ne znam. Kako kad. Sada, dok radim na kući, pitaju me:„Kada pišeš?” Odgovaram im: „Kad vozim od Rijeke do Krka, stvaram i smišljam.” Taj me ambijent tijekom vožnje inspirira. Nadam se samo da neću odlutati previše.

Ali nešto zabilježite, u neki diktafon ili nešto…

Da, definitivno zabilježim. Svako malo stanem i zabilježim jer se teško vratiti. Znalo mi se dogoditi da samom sebi kažem: „Pa to je tako jednostavno, to ne možeš zaboraviti, zapisat ću kad dođem do olovke ili doma.” Ali nikako više onu istu nit povući. Zaboravim i pitam se: „Kako je ono bilo?”

Vi ste napisali gotovo sedam stotina skladbi. Znate li im točan broj?

Pa točan broj ne znam, ali ima ih između 600 i 700 jer se to stalno mijenja. Mislim da godišnje radim 25–30 kompozicija. Bilo glazbu i tekst ili tekst, koji zatim kolege glazbenici uglazbe…

Meni je fantastičan podatak da ste na MIK došli 2000. godine, a onda 14 godina kasnije dobili nagradu jer ste napisali najviše pjesama u povijesti tog festivala. Na MIK-u ste se pojavili relativno kasno i u tih 14 godina sve ste stigli. Nadoknadili ste sve.

Ne znam kako, ali eto tako je.

robert pilepić

Možda Vas MIK posebno inspirira.

Ne bih rekao da me inspirira više no ostalo. Na MIK-u je bilo pedesetak pjesama od 700 koje sam napisao. Doduše, evidenciju za druge skladbe niti nemam. Ta evidencija MIK-a napravljena je za 50. obljetnicu.

Radili ste s Oliverom. Kako je bilo raditi s njime?

Jesam. S Oliverom sam radio u ratno vrijeme, u proljeće 1994. godine, tako da se mi tada, kada smo radili na toj pjesmi, nismo ni vidjeli, nego samo čuli. To mi se urezalo u sjećanje jer je ta suradnja za mene bila važna. To je bila prva od tako velikih suradnji. Napravio sam tekst na glazbu Guida Minea, Oliveru se to svidjelo i snimio je pjesmu za Splitski festival. Potom sam otišao na ratište, to je bilo u vrijeme Bljeska. U Perušiću sam bio u kontaktu s Guidom Mineom, razgovarali smo iz telefonske govornice, a on kaže da je ideja da Oliver i Tony idu skupa na Splitski festival. Rekao sam mu da je pjesma bila zamišljena samo za Olivera i pitao ga kako ću ja sad iz Perušića to preraditi za duet? Kolega Dušan Lukić adaptirao je moj tekst da bi i Tony mogao izvoditi tu kompoziciju. Ali  90 posto teksta „Morski vuk” ostalo je isto.

„Morski vuk” Oliveru je postao i nadimak. Uvijek je isticao svoje priče s mora, plovidbe.

Da, a on je to i bio. Mogao si ga zvati uvijek, izuzev onih par ljetnih mjeseci kada je na moru i samo svoj. Poslije smo surađivali s još dvije pjesme, radio sam za njega duet koji su pjevali on i njegov nećak Petar Dragojević. Zove se „Istog smo roda”, to je manje poznata pjesma, a Petar je svira sada na posvetama Oliveru.

Za Tonyja Cetinskog ste također radili?

Da, u to isto vrijeme. Kad sam radio s Guidom Mineom, pisao sam kompozicije za Olivera i Tonyja. Iz tog vremena su pjesme „Prah i pepeo”, „Neka noćas dođu svi” i „Morski vuk”, koji je osvojio drugo mjesto na Melodijama hrvatskog Jadrana.

Koja Vam je glazbena faza najdraža? Toliko toga ste prošli, od mladenačkih dana do danas.

Ne mogu reći da mi je neki opus draži od drugog. Meni je jednako zadovoljstvo raditi za Tamaru Brusić „Neću kuhat, neću prat”, za Olivera „Morskog vuka”i „Prah i pepeo”za Cetinskoga, „Ti si jedina ljubav mog života” za Rišpet i Doris Dragović i „Viski” za Lidiju Bačić. To su tako različite stvari, ali ako meni nešto u mojem unutarnjem svijetu uspije i ako sam ja zadovoljan, onda mi to više znači nego ako to prođe kod publike i kritike.

Kada pišete pjesme, imate li izvođača pred očima?

Nemam uvijek. Ali nekako u nastajanju pjesme već znam tko bi tu bio dobar.

Koji su Vam najdraži izvođači? S kime je bilo lako raditi?

Gotovo da nemam loša iskustva. Neću imenovati, ali ima nekoliko ljudi s kojima je dogovoriti nešto ili snimiti nešto prava misija. Nakon Olivera, Alen Vitasović meni je jedan od najboljih emotivaca, koji tako savršeno iznese pjesmu. Kao kreativac on je sam i aranžirao neke stvari. Zajedno smo radili „Ja ne gren”, „Od subote do subote”i „Niš mi se ne da”. To nam je himna.

Jeste li u kontaktu s Alenom Vitasovićem? Spremate li neku novu pjesmu?

Čujemo se. U principu kad imam dobru pjesmu, pokažem mu je i onda on kaže je li to dobro za njega ili nije. Pjesme „Ja ne gren”, „Od subote do subote” i „Niš mi se ne da” nastale su u periodu od godine i pol. Kad je trebala doći četvrta, rekao je da ne želi više. Rekao je: „Me ne više te oštarije! U svakoj pjesmi su oštarije…” Ali kad izvođač nađe svoju publiku, to je takav blagoslov. Ti si onaj kakvim te publika stvorila, kakvim te doživljavaju. To je tako u svakom javnom poslu. Onakav si kakvim te doživljavaju.

Moram spomenuti„Kada žene tulumare”. Ta pjesma kao da kod žena osvješćuje njihovu ravnopravnost. Odakle inspiracija za tu pjesmu? Tulumari li ponekad Vaša žena?

Pa ne znam. Moja žena ne tulumari. Pjesma ima neku pozitivnu vibraciju. Nije ništa loše u tome. Za Joleta sam napravio nekoliko pjesama, no ova mu je jedan od hitova. To mi na neki način imponira.

Puno mojih pjesama nema veze s mojim stvarnim doživljajima, a gdje ja to pokupim, odakle to dođe, to ne znam… Recimo, za Vitasovića i njegovu pjesmu „Ja ne gren”, pa ja nikad nisam bio u situaciji da su me tjerali iz gostionice. Ne znam ni jesam li uopće imao njega u glavi kad sam to radio, ali poklopilo se.

Moram primijetiti da ste vrlo samozatajni. Ima li to neke veze s mentalitetom, kućnim odgojem, karakterom? Kako je to biti talentiran, uspješan i produktivan, a ostati tih, u sjeni, samo svoj?

Ne znam. Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Vjerujem da je to stvar kućnog odgoja, možda i mentaliteta. Možda je „samozatajan” prava riječ, no meni ta svjetla pozornice nisu baš privlačna. Možda bi to trebalo zbog moje profesije, no ipak nisam taj…

Nekome nije lako reći da to zna i da može, bojite se samohvale, ali tada u pravilu dođe netko tko to kaže i pokupi vrhnje ispred nosa, iako je manje dobar.

Ima primjera kod pjevača, vrhunskih interpretatora, koji ne žele isticati to svoje umijeće, dok netko tko je falš sebe ističe. On ili to ne čuje ili ne zna, ali grabi naprijed, ne bih rekao da može s takvim deficitom osvajati, ali ipak prodire. Kako se ono kaže – nema vrhunski proizvod, ali se zna prodati. Ne smatram da sam umišljen i da sam neka veličina, ali kad gledam svoj minuli rad, nešto je ostalo. Pjesme se pjevaju na feštama, sviraju, dobivale su nagrade.

robert pilepić

Gdje nalazite inspiraciju? Je li to stvar trenutka?

Ona mene nalazi.

Glazbene uspomene iz mladosti? Uzori?

Prvi doticaji s glazbom jesu Zdravko Čolić, „Novi fosili“… I danas držim da je Rajko Dujmić naš najveći glazbenik. Od stranih tu su „The Doors”, „Pink Floyd”, više nego „The Beatles”, pa onda „The Rolling Stones”, „Creedence” i ta priča, pa Roy Orbinson. „Grafiti” su bili moj prvi bend, bili smo rockabilly.

Viđate li se još s članovima benda „Grafiti”? Svirate li zajedno?

Viđamo se, ali ne sviramo. No, mogli bismo. Ostavio sam se sviranja u bendu i više okrenuo autorstvu jer od ranog djetinjstva čujem samo na jedno uho, a svirao sam bubnjeve. Rekao sam sebi:„Ako tako nastaviš, nećeš čuti ni na drugo uho.” U jednom trenutku odrastanja došao sam pameti.

To je bila posljedica neke bolesti?

Zakompliciralo se nešto u vezi sa zaušnjacima. Moram reći da mi je ovo drugo uho stabilno već duže vrijeme, a nadam se da će tako biti i dalje.

Je li Rijeka još uvijek rokerski grad ili se tome vraćaju samo rokeri kad se prisjećaju minulih dana? U zadnje vrijeme diže se mnogo polemike oko toga, ali i oko cajki.

Digla se polemika oko cajki. Ako gledate hrvatsku glazbu, izađite navečer u grad i zapitajte se hoćete li igdje čuti hrvatsku pjesmu aktualne produkcije. OK, postoje Grašo i slični, ali to nije neki novi izvođač uz kojeg se ljudi mogu zabaviti, kao što sam se ja u vrijeme mladosti znao zabavio uz „Film”, „Idole”, „Prljavce”, „Parni valjak”… Možda su mi to i dandanas najbolji bendovi za koncert. Zatim „Jinx”, Dino Dvornik… Zadnja takva mlada zvijezda bio je Toše Proeski. Danas ne vidim mlade zvijezde. Zbog toga su cajke došle u prvi plan. I u vrijeme moje mladosti postojale su cajke. Sjetite se samo Lepe Brene i „Mile voli disko”. Ali bilo je i ovog drugog na stolu, danas tog drugog nema. Ima, pod navodnicima, kvalitetne urbane glazbe, okrenute zapadnjačkim uzorima. Ili je nema dovoljno ili je ta glazba hermetična. Slažem se da trebamo imati kvalitetnu glazbu za slušanje, za uživanje u glazbi na jedan drugi način, ali mladim ljudima moraš ponuditi nešto uz što će se oni zabaviti taj petak i subotu kad izađu van. Ako to nije dobra domaća glazba, onda će to biti cajka.

Što volite u slobodno vrijeme?

Što sam stariji, to više volim more. Volio sam, a i dalje volim planine. Obožavam skijanje, planinarenje. More mi je bilo onako. Sada ga prigrlim, divim mu se.

Hoće li onda biti više kompozicija na temu mora?

Tko to zna? Nema nijedna o planinama.

Pogledajte film „Murina. Toliko je mora unutra, da se sami osjećate prožeti morem kad izađete s projekcije. Uz izvrsne glumce, more je glavni lik u filmu.

Čitao sam nešto o filmu, ali pogledat ću.

Pomažete li supruzi u kućanskim poslovima, a ona Vama dok nastaju kompozicije?

Pomažem joj, a moja supruga Deni je moja muza.

Kako to ide? Odsvirate joj kad nešto napišete ili…?

Ne. Ja nikome ništa ne pokazujem dok nije potpuno gotovo.

Tko prvi sazna za kompoziciju?

Nema pravila. Ali možda sam i tu samozatajan i ne želim to pokazati. Meni je moja kritika najvažnija i zato po tome pilim i peglam dok mi nije tip-top. Makar nešto može izaći u tri minute. Po tom sam pitanju perfekcionist i puno radim na tome da zadovoljim svoju unutarnju ljestvicu, a pjesmu nikome ne pokazujem dok je u procesu nastajanja. Nema ono:„što misliš o tome ili kako ti se sviđa?”

Možda griješim. Moja kći Lara, puno je glazbeno talentiranija od mene, izvrsno svira klavir i osjeća glazbu iako su je interesi odveli u drugom smjeru. Završila je Logopediju, zaposlila se, upisala doktorat iz Neuroznanosti.  Jako sam ponosan na nju. Ali i dalje ostajem tvrdoglav. Tako da ni njoj ne puštam na slušanje pjesmu u nastajanju.

S druge strane, kad napravim pjesmu i nekome pošaljem i ta osoba pita možemo li nešto sugerirati, promijeniti, meni to nikad nije bio problem. Nekoliko se puta znalo dogoditi da iz toga izvučem još bolju ideju. Dok nije snimljeno, dok nije na traci ili na CD-u, dotad je pjesma podložna promjeni. Ponekad netko zna zapiliti pa kažem: „Možemo, ali…” No gledam da i onaj koji pjeva mora biti zadovoljan. Ne možemo mu nametati. Sve je stvar kompromisa. Nemam problem s egom.

Kako vidite Rijeku jučer, danas i sutra?

Svi bi htjeli da je ta Rijeka nešto više, nešto bolje, a opet kad odem drugdje i kad joj se vratim… (neopisiva sreća na licu). Naravno, Rijeka nije savršena, daleko od toga. Toliko ima bolje organiziranih, čistijih, ljepših gradova. Što možeš, taj grad ti je pod kožom. Htio bih da je bolje posložen, organiziran, uredniji, ali grad je prekrasan sam po sebi. Kad dođem u Kostrenu i vidim Učku, srce zaigra. Teško je to opisati. Tu ratio ne igra nikakvu ulogu. A da bi grad stanovnicima mogao pružiti više, vjerojatno bi. Mogao je u prošlosti, može sada ili bi barem trebao u budućnosti. Nadajmo se da hoće.

DSC_0282

Imate li neki jubilej? Jeste li razmišljali o proslavi na kojoj bi nastupali brojni izvođači ili o tome da barem objavite sve svoje hitove?

Bilo je tih jubileja, ali nikad ih nisam proslavljao. Ploče više ne postoje, vraćaju se kao kolekcionarski predmet, ali na koji format staviti te hitove? Možda na web-stranicu ili YouTube kanal, to bi bilo dobro. Iako to zahtijeva posla, truda i vremena da se napravi kako treba.

Jeste li ljubitelj dobre kuhinje? Koje Vam je jelo najdraže?

Od ribe mi je najdraži kovač na žaru. S njime se ne mogu mjeriti ni brancin ni zubatac. Od mesnih jela janjetina mi je vrh. U krčkom mjestašcu Brzac, odakle je moja žena, ima još prave domaće janjetine. A budući da moja žena ne voli janjetinu, onda je bude još više za mene. Kolače jako volim. Od tradicionalnih jela sarme. Ali kod nas se sarme rade s pohanim.  Kad sam bio klinac, majka je spremala sarme, a ja sam rekao da mi napravi i pohano meso. Od ranog djetinjstva uvijek su se paralelno spremale sarme i pohano. Prvi dan jeo bih onaj kupus od sarme s pohanim, a drugi dan sarme. Kad sam došao u familiju svoje žene, punici je to bilo nepojmljivo i nije to htjela raditi. Ali nakon što je probala, oduševila se. I moja kći je to isto kasnije preuzela.

Znate li engleski naziv za ribu kovača? John Dory.

A da? Nisam to znao…

Najdraža knjiga? Film?

To je teško pitanje jer je toliko toga… ne znam. Sienkiewiczev „Quo vadis“. Renato Baretić mi je izvrstan i u filmskoj adaptaciji. Dosta dugo vremena nakon knjige pogledao sam film. Recimo „Gladijator” mi je zbog neke atmosfere dobar. Čak cijeli film ne moram gledati, ali onu bitku na početku gledao bih 100 puta. Ne znam zašto, ne mogu to objasniti.

Ana Rendić koja nas je povezala, spomenula mi je Ruby.

Da, volim pse. To je došlo od Aninog nonota. On je bio lovac i imao je njemačkog ovčara. Ana i njezina sestra bile su još male, a kad su nonići umrli, imali su mačku. Iznenadili su se kad je Ana dovela psa doma.  A što se tiče Ruby, kamo god da odem, volim je povesti sa sobom. Uzmem je i sa sobom na Krk.

Ajmo još malo o ovogodišnjem MIK-u. Pobijedili ste s kompozicijom „Da bimo i k letu. Niste bili niti na jednoj fotki, a ipak ste autor glazbe i teksta.

Bio sam u Crikvenici kad je bilo proglašenje pobjednika. Ne znam gdje sam se izgubio, ali na kraju me stvarno nije bilo niti na jednoj fotki. Kao neki duh… Slavili smo zajedno. Meni je to sedma ili osma pobjeda na MIK-u, ali prvi put da sam autor i glazbe i teksta, a svima njima je prvi put da su pobijedili. Dule je bio 20-ak puta na MIK-u i uvijek je bio dobar. No, redovito je bio jako loše plasiran što ne mogu razumjeti. Meni je „Beli, Cres i Lubenice” vrh , zatim „Neverin”, „Kupil sam motorku“. Ali kada sam slagao ovu pjesmu, Dule mi je odmah bio na pameti. Znam sam da on piše, uvijek imam taj nekakav respekt prema njemu kao autoru i cijenim ga. Za ženski dio odmah sam znao da će pjevati Tamara, a Nevia mi je bila poveznica sa starim MIK-om i htio sam dobiti taj nekakav zajednički zvuk. Za muške nisam bio siguran, Dule mi je bio najbolji, ali kako ću ja njega pitati, što će mi on reći, pa on sam piše, pa sam rekao Tamari da ga pita. Kad smo dobili Duleta, onda je za Maura bilo lako jer smo imali tri asa. Super da je Mauro došao jer je on odlično odradio PR, napravio je izvrstan aranžman, dobar je na sceni. Složili smo ekipu koja je pokrila sve i baš mi je drago što smo uspjeli. Dule kaže da mu svi čestitaju, zovu ga, trube mu po cesti. Vjerujem da smo napravili još jednu pjesmu koja će ostati među ljudima, pjevati se na feštama i uveseljavati ljude. To je velika stvar, mada je meni to pod normalno. Jedna psihologica rekla mi je da sam ja u zen fazi, ne znam se ni jako veseliti ni jako tugovati. U balansu sam. Svi skupa smo sretni.

Autor teksta i fotografija: Dunja Pavešić

Komentari