Našli smo se na morskoj strani prekrasne terase hotela Millenium, a Šajeta mi je kao dar donio divnu knjižicu o primorskim hrastovima Miljenke Šepić. Tako je zapravo i počela priča o druženjima, koncertima i čitanju poezije u Portiću, lučici koja se smjestila u zagrljaju opatijske valice, odmah blizu poznate Djevojke ili Madonine s galebom. Prvi je Portić bio posvećen predstavljanju ove knjižice koja govori o ljepoti i tradiciji liburnijskih hrastova što rastu tik do mora, u zaleđu obale, bolje rečeno, u zagrljaju Lungomara koji slavi 120 godina i kojemu je bio posvećen zadnji Portić.
Na samom početku, Dražen mi je rekao: “Ovi su hrastovi najbliže moru u cijeloj Europi i zato smo se pokrenuli kako bismo ih zaštitili – sve te divne hrastove od Voloskog do Lovrana.”
Neću te pitati o glazbi, estradi, fanovima, razgovarat ćemo o skroz ozbiljnim temama, uglavnom o turizmu i politici. Jer produžena sezona upravo je završila, a izborni su pred nama…
O, bravo! To mi je skroz najuže područje djelovanja :).
Iako smo frendovi, objektivna sam i najprije ću ti reći da me, uz tvoj iznimni talent i marljivost, najviše oduševljava tvoj lokalpatriotizam, i to lokalpatriotizam u praksi. Ne samo da voliš svoj kraj i kamik, već mijenjaš stvari, pridonosiš, dokazuješ…
Počeo sam kao neki čakavski panker, odnosno s rock-bendom koji je pjevao pjesme na čakavskom. Nastupali smo u Palachu i to mi je bilo strahovito važno. Već tada sam na taj način htio obilježiti svoj lokalpatriotizam. Zapravo, u mnogo čemu se osjećam usamljenim. Ljutim se na neke lokalpatriote s arhaičnim pristupom, koji stalno govore: “Kako je govorio moj nono…” Mislim da sam dokazao da poštujem sve tekovine, naslijeđa i sve starije, ali dođe trenutak kada se treba pokrenuti nešto novo i nakon nekog vremena vidi se da to odgovara i ljudima u Gradu. Postoji frakcija koja vuče “na domaće” – sve mora biti po starinski, ali ima i onih koji hoće nešto novo i negiraju sve što je tradicija. I sad ja kao, slobodno mogu reći, moderan domaći čovik stojim između tih dviju grupacija i pokušavam nešto učiniti jer zapravo razumijem i jedne i druge. Iznimno poštujem karneval. Moj brat, s kojim živim u istoj kući na dva kata, tipičan je domaći čovik koji toliko cijeni maškare da daje život za to, dok ja volim i techno i elektroniku. I zato dobro razumijem zašto se u Rijeci dogodio taj Carnival Party, što je zapravo spoj nečega tradicionalnog kao što je karneval, i nečega modernog kao što je suvremena glazba. Dakle, iako volim tradiciju, volim biti up to date. Kada se god nešto radi u Opatiji, svi krenu od Franje Josipa. Ja uvijek krenem od kasnijeg razdoblja. Dobro znam sve priče o tome kako je i zbog čega Opatija postala poznata, ali mislim da se uvijek zaboravlja da je Opatija bila socijalistički Monte Carlo, da je svojedobno bila pojam za Istočnu Europu, pa i čitavu Europu. Prva je imala televizijski prijenos, prvu sliku u boji. To je dio moderne povijesti, i u to se vrijeme tu dogodilo puno toga važnog pa se i to razdoblje mora uzeti u obzir.
Pogotovo danas. Evo, vidi, naočale koje imam. Stvari iz tih godina, a pogotovo od 1958. nadalje, vraćaju se u trend – u dizajnu, modi, glazbi… Sve više se voli jazz. A mi to što smo imali preskačemo i forsiramo samo jednu vrstu tradicije koja, iako značajna, nije bila i jedina.
Kako doživljavaš Opatiju?
Puno me ljudi, koji me ne poznaju, zaustavlja na ulici i pita kada sam kupio kuću u Opatiji. Odgovaram im da živim u kući svoga pradjeda. Nekako me više vežu uz Buzet pa valjda misle da sam se ovamo doselio. U Matuljima ili u manjim mjestima kao što su Rukavac i Veprinac, ljudi su jako složni. Leonardo di Bernardo Zamlić lijepo je rekao „čačanija“, a to je taj geografski čakavski prsten, što znači da će vam jedan susjed raditi na šanku, drugi će saditi orahe uz cestu, neki poravnavati parkiralište, a toga u Opatiji nema. Dosta je ljudi u međuvremenu dobro prodalo stanove i za te novce kupilo prekrasne kuće na Veprincu s tri garaže. U Voloskom je nekada u jednoj kući živjelo pet mojih prijatelja. Danas su to apartmani, i te su kuće zimi gotovo prazne. I ovdje u Opatiji smo bili složni i povezani, ali sada je moj prvi susjed Rus i to je bitna razlika u odnosu na nekad.
Na kojem jeziku razgovarate?
Na engleskom, a kako moj engleski nalikuje ruskom, on je zadovoljan. Ali ja želim uključiti i Ruse u našu tradiciju i događanja. Zajedno sa svojim prijateljima ovdje se pomalo osjećam kao posljednji Mohikanac, ali trudimo se. Kao moj prijatelj Jabuka koji radi Barufe, festival s čakavskim imenom. I to su stvarno barufe, svake je godine barufa jer se buči, jako svira itd.
Ali i sami takvi nazivi kao barufe, daju neki lokalni štih…
Da, i to svi vole. I ovdašnji ljudi i oni koji dođu, rado to prihvaćaju.
Kako se slažeš s lokalnom vlašću? S gradonačelnikom Dujmićem imaš bolji odnos nego s njegovim prethodnikom Amirom Muzurom?
Amir i ja smo dobri, ali nisam se slagao s njegovom koncepcijom.
Je li to povezano s pričom da bi se svaki put ukipio kada bi Amir prošao pored tebe?
Mi smo se zapravo malo zezali, ali ta koncepcija grada-muzeja nikako mi nije išla. Iako još uvijek nije stvorena vizija i koncepcija u kojem smjeru točno treba ići. Opatija sigurno nije Zrće i u tom smjeru zasigurno ne treba ići. Iako, kada se Opatijci počnu buniti zbog nečega što se organizira, evo, kao Barufe koje sam spomenuo, znam reći da ću jedanput dovesti najjače DJ-e da sve probudimo i istjeramo iz grada, sve iznad pedesete . Nisam protiv starijih gostiju, ali stvari će se odvijati dobrim dijelom i onako kako to hotelske kuće budu diktirale. Kada Liburnia, koja ima većinu hotela, zauzme određenu strategiju, stvari će se prema tome i mijenjati. Evo, kada se uredi jedna terasa, grad odmah postane ljepši, svjetliji.To se odmah vidi i osjeti.
Mogu li Opatijci živjeti od turizma?
Htio bih da Opatijci zarađuju u Opatiji. Kada god nešto pokreneš, svi smatraju da imaš neki interes, a ja kažem: pokreni stvar i imaj interes i super ako to funkcionira. Sa svima sam OK, ako netko nešto želi raditi, zovem ga da se uključi. Mi smo jedinstven grad koji za Novu godinu ima štandove, a vi ih morate moliti da ih uzmu besplatno i nešto naprave, ponude, pa čak nekad i pod prijetnjom oružja . A to je zato što vlada mišljenje: joooj gosti su stari, izvanpansionske potrošnje nema, Fijumani više ne dolaze…
Što misliš zašto više ne dolaze Fijumani?
Nedavno sam rekao da se više nitko ne vozi autobusom, a velik je problem Opatije nedostatak parkirališta. Mladi čovjek danas izlazi sa svojom djevojkom ili društvom autom. Na sve manifestacije koje smo organizirali izvan grada, s parkiralištem, ljudi rado dolaze jer imaju gdje parkirati. To je glavni razlog zašto Riječani ne dolaze. Danas ljudi izlaze čak u shopping-centar jer je tamo osiguran parking. Sedamdesetih i osamdesetih kada su ljudi iz Rijeke dolazili u Opatiju, nije bilo toliko automobila. U mojoj su obitelji devedesetih godina bila tri auta, sada ih je osam. A promijenio se i način razmišljanja kako treba raditi u turizmu. Sve ono o čemu najviše znam i što sam najbolje vidio u turizmu, bilo je u Istri. Tamo je pristup potpuno drukčiji. UOpatiji smo još uvijek podijeljeni jer je premalo komunikacije između turističke zajednice, hotelijera, grada i možda još nekih trećih čimbenika, već od samog oglašavanja, od marketinškog obrađivanja Rijeke. Mislim da moramo više trošiti na marketing i reklamu, moramo izaći na riječki Korzo i najaviti manifestaciju. Najgore mi je kada me čovjek u Rijeci pita: “Što je ono bilo?” ili: “Čitali smo u Novom listu da ste imali neku zanimljivu manifestaciju” i slično. Tu Opatija strašno griješi.
Evo, na primjeru Teklića mogu reći da nas podržava i svoju reklamu plaća Turistička zajednica Grada Zagreba kako bi naši čitatelji saznali što se događa i došli na njihove manifestacije u Zagreb koji je sada stvarno blizu, ali nikako nismo uspjeli ostvariti suradnju s Turističkom zajednicom Opatije, a Opatija je još bliže Riječanima. Gdje je tu logika i struka?
Opatija je zaboravila da ima Rijeku kraj sebe, a opet Rijeka nikad neće imati nešto kao što ima Opatija, a mi smo tako da bez Rijeke nećemo uspjeti. Jedni drugima smo važni, zapravo smo kao jedan organizam.
Tako je bilo uvijek… U Opatiji se šetalo i odlazilo na ručak, izlazilo se navečer, a u Rijeci su se ljudi školovali, studirali, išli na liječničke preglede, kupovali namještaj…
Da, ali ljudi danas prolaze kroz Opatiju sjedeći u vrućem autu i idu na kupanje ili na ručak u Mošćeničku Dragu. A i u Rijeci se dosta toga promijenilo i organiziralo, pogotovo za mlade. U Opatiji nije, i zapravo je došlo vrijeme da Opatija kaže: mi moramo ispočetka. Imamo ime,imamo tradiciju, ali moramo iz početka, i to me jako boli. Mislim da u Istri polaze od toga, puno rade, ali su svjesni da nešto imaju i da vrijede. I mi moramo tako razmišljati.
Što to Opatija sve ima i može istaknuti?
Uz dugu i slavnu tradiciju, opatijski karneval ima šezdeset godina, za dvije godine Balinjerada će imati trideset godina. U parku je akademska slikarica Anja Ferenčić naslikala poznate osobe koje su boravile u Opatiji, prošetat ćemo se pa ćeš vidjeti, a na jednome mjestu piše: „I was in Opatija too“, gdje se svi živi žele slikati. Na tom su zidu i Mahler, Zucchero, Isadora Duncan, Einstein. Postoji apartman koji nismo izbrendirali, a u kojem je, dokazano, spavala Isadora Duncani pripremala svoju koreografi ju gledajući treperenje palmi. Nju nije potrebno predstavljati niti jednome svjetskom turistu. I danas bismo trebali imati memorijal svjetskog baleta koji bi se zvao Isadora Duncan. Što je, tu je, uvijek kažem u šali, borit ćemo se i dalje, ali stvarno tako mislim. Još se nisam umorio.
Ali događaju se nove lijepe stvari. Ti si tu svaki dan pa ti možda sve to presporo raste …
Da, događaju se, svakako. Ali ozbiljno mislim da neće biti promjena dok se više ljudi ne uključi, pogotovo mladih. Kada se netko zbog nečega buni, kažem: objavi to u novinama, stavi na portal, uključi se, jer pojavio se neki cinizam – kad napraviš nešto novo svi kažu da je staro bilo bolje, a ako ništa ne napraviš, onda pitaju: zar se ne može napraviti nešto novo? Ja se i dalje furam na mlade…
Što bi, po tebi, prije svega, trebalo napraviti u Opatiji?
Sjećam se Slatine. To kakva je sada, nije njezina prava, pogođena fi zionomija. Prije svega fali pijesak, puno pijeska. Imam doma stare kartoline kada je Slatina imala samo pijesak i izgledala je kao Acapulco. U redu su i neki dodaci, zavijuci, rekviziti – ali pijesak je bitan. Mislim da će se puno toga promijeniti u Opatiji kada se Slatina malo dotjera. I svakako iza Slatine treba maknuti benzinsku pumpu. A kada nestane ta pumpa, Opatija na tome mjestu može dobiti trg na kojem će se okupljati ljudi, događati razne manifestacije. Jer Opatija je poput grada-gliste, pomalo razvučena i nema svoj trg na kojem se možeš zaustaviti. A upravo je Slatina dio grada koji vapi za uređenjem, za svojim trgom. Tek tada možemo računati na povratak mladih Fijumana koji bi plesali do tri sata kao što bi nešto stariji Fijumani dolazili s djecom na gelato.
Otkud kod tebe takvo zanimanje za turizam?
Pa ja sam svoju prvu gitaru kupio od sezonskog posla u turizmu.
Ti si znači stari turistički radnik?
U Opatiji su svi turistički radnici. Radili smo preko student-servisa i znali smo u sezoni zaraditi više od plaća naših roditelja ili gotovo toliko. Najhrabriji su nosili kašete s cugom, tu je sat stajao najviše. Danas mladi ljudi nemaju takav izbor, a i ne guraju se. Kada Jabuka nešto organizira, ne može naći nekoga tko bi za nekoliko stotina kuna posložio stolice, uredio neki prostor. U Istri mladi ljudi rade, angažiraju se i u turističkoj zajednici. A mi kao perjanica hrvatskog turizma sada otkrivamo toplu vodu. Iako, javilo mi se puno ljudi kada smo organizirali Portić, htjeli su nešto izvesti, pomoći, pa i bez naknade “kada je to za Opatiju”.
Što te, osim Slatine, najviše smeta?
Poznat sam po cinizmu, kažem: “Ne zbrajajte broj noćenja, nego mokrenja”. Što je noćenje? Pa to ne dokazuje nikakav uspjeh! Jesu li to gosti koji noće u Opatiji, a autobusom idu na Plitvice. Najlakše je noćiti, a najvažnije je kako će se gost provesti, kamo će otići, gdje će jesti, koji će muzej obići, a ne gdje je spavao. Ne donosi gost doma slike s noćenja..
Kakvo je tvoje mišljenje o Ljetnoj pozornici?
Pazi, moji su najbolji koncerti i najbolja atmosfera uvijek oni u Ljubljani na Križankama, a Križanke su natkrivene u najmanju ruku nekom željeznom konstrukcijom i nekakvim platnom koje se rasteže s jedne strane na drugu, i to funkcionira. Hoću reći, sve se može napraviti jednostavnije,previše je tu fi lozofi je oko te natkrivene pozornice. Toliko ima tehničkih rješenja, ali treba uzeti u obzir da se Opatija nije razvijala kako je trebala i da ne treba donositi prevelike proračune. Nisam za jeftina i improvizirajuća rješenja, ali ipak treba uzeti u obzir realne mogućnosti. Sada je dodatni neprijatelj i recesija. Ako pozornicu natkrijemo najnovijim laserskim čudima, za ulaznicu ćemo morati dati 390 kuna, a treba platiti i parking i cugu i sve ostalo. A ja sam socijalno osviješten i znam da to nije baš tako lako. Ni odlazak u kino nije kao nekada, ljudi imaju DVD, velike ekrane i zato treba na Ljetnoj pozornici ponuditi drukčiji odlazak u kino. Drago mi je što je došlo do obustave njezina natkrivanja jer u svakom tom novom projektu čuči neki shopping-centar.
A što ako ti netko ponudi mjesto direktora veeelikog shopping-centra? Bi li prihvatio?
Jedino ako ga pretvore u zabavni centar.
A sada je na redu politika…
A politika… pa bio sam s Ninom Jakovčićem kada je tek počinjao. Pazi, ja ne mislim da je politika gnusna, već da je to doktrina potrebna kao i sve drugo, kao ekonomija, medicina. I s poštovanjem gledam na politiku, i žao mi je što se kod nas uvriježilo mišljenje da je politika kurva. Zato kažem mladim ljudima da idu u politiku, da se angažiraju. Svojim prijateljima hip-hoperima kažem da se, osim što pišu, malo i angažiraju. Najlakše je, i najlošije, ne raditi ništa. Žalosno je što nema mladih, i žalosno je što su mladi postali cinici. Kažem im: “Dajte zahtjev za neki projekt, proći će.” Ako samo sjediš na zidu s pivom i kritiziraš, nisi ništa napravio. Ne slažem se sa svime u čemu se zateknem, ali ako sam već tamo, založim se za to. To je moj princip, možda je i to razlog zašto sam ove godine u Kukuriku.
U Kukuriku?
Nisam se baš politički aktivirao, ali vodim program na stagevima. I to kroz stand-up nastupe.
Bi li ušao u neku novu političku stranku?
Ja sam odavno ušao u IDS, ali mi je već godinama iskaznica zaleđena u nekoj ladici.
Zašto zaleđena?
Pobornik sam stare škole. Mislim da umjetnik mora biti kritičar vremena u kojem živi. Stao sam uza svaku svoju političku opciju. Za mene je Mesić bio bolja opcija od Budiše. Moramo nekada stati uz neke ljude, uz njihove programe. Politika je gora od rock and rolla, znaš ono – ako si popularan, curice jure za tobom pa misliš da si najveći na svijetu. Politika zna biti još gora, ponese ljude, a zašto netko nakon dvadeset godina ne bi bio zreo za odlazak. Često kažem: “Ako ćeš rušiti vlast, ja ću ti prvi posuditi razglas.” Javna osoba, ma svaka osoba, ali i mlada osoba, mora iskazivati svoj stav.
Ali u kampanjama se obično pjeva i nastupa za one koji su ti kompatibilni. Bez obzira što si plaćen, jel’ tako?
Pa uglavnom je tako, apsolutno. Kada je u pitanju kampanja i kada za nekoga nastupaš, novac ne smije biti jedini razlog.
I zato ti nastupaš za Kukuriku…
Ja sam regionalist politički i na tom području ne postoje velike opcije. Susreo sam se s politikom 1991. i regionalizam mi se uvijek sviđao kao opcija. I smatrao sam da Opatija mora napredovati u nekom drugom smjeru od Rijeke. Kada netko kaže da sam Riječanin, ispravljam ga, ali to je tehnički tako jer sam u Rijeci rođen. U tome se najbolje vidi sličnost i različitost, odnosno povezanost tih dvaju gradova. Iako SDPu nedostaje elastičnost, ipak sam ponosan na Rijeku i Istru zbog onoga što su napravile u proteklom razdoblju, a vezano uz to kako se tu čovjek osjeća. Mi smo ovdje uvijek bili nacionalno osviješteni, uopće ne dovodim u pitanje hrvatstvo Istre i Rijeke. Pa moj je pradjed kod Talijana pio ricinusovo ulje zbog svog hrvatstva, ali nikad se nismo busali u prsa, nismo nikad baš mahali zastavama. Mi smo više light Hrvati.
Light Hrvati?
Da, light Hrvati.
– Stiže fotograf, pozdravljaju se. Dražen kaže: „Uf, teška su pitanja“ i nastavlja:
Mislim da je po pitanju nacionalnosti i regionalne pripadnosti IDS proteklih godina učinio jako puno. A i to Jakovčićevo šminkerstvo s tim vinima! Zapravo mi je zadovoljstvo doći negdje i ponosan sam kada u restoranu u Beogradu vidim sva istarska vina. Inače, IDS je stalni komitent mojih usluga. Radio sam na svim njihovim kampanjama. A najveća je prednost te suradnje što sam već na samom početku upoznao Francija Blaškovića. Mi smo i dalje veliki prijatelji, i on je moj najveći mentor. I mogu se pohvaliti da mi je njegova supruga Arinka napisala pjesmu. Ja sam pak u vođenju tih kampanja ubacio totalni stand-up i, kao i uvijek, znao sam malo i pretjerati. Još uvijek uzimam provizije kroz pršute iz konoba zahvaljujući tim danima ili znaš ono – CD za pršut .
Može li se pristojno zaraditi na kampanjama?
Na kampanjama se uvijek nešto zaradi. Prije se za Novu godinu zarađivalo toliko da množiš s 10, a ako je kampanja onda barem s 5. Sada je drukčije i mnogi će ljudi pokleknuti pred politikom kako bi imali bilo kakav posao. A to će se dogoditi s glazbenicima, javnim osobama, pa i svima ostalima koji rade u sklopu kampanje jer znaš ono – dolazi zima, moram platiti grijanje, možda skijanje ili nešto drugo. Ali tu smo di smo. Inače volim te kampanje, izgaram dok to radim, vjerujem u ono što radim. U Sinju sam nastupao za SDP, i u nekim drugim “tvrđim” krajevima, a s druge strane vidiš neke u crnom koji ti mašu. Ili ti kažu: “Ti si napisao Nisam znao Franju generala? Kako nisi znao tog čovika?!”
Bi li mogao promijeniti politički stav ili stranku za koju glasaš?
Ako bih osjetio da se pojavilo nešto novo i drugo, mislim da bih to mogao napraviti. Čak sam išao čitati neke Lesarove intervjue. Neki su moji prijatelji veliki Hrvati i krasno se razumijemo. Ali nam hrvatstvo nije nad svim ostalim vrijednostima. Ja sam Hrvat kada skija Janica Kostelić.
Jesu li tvoje pjesme autobiografske?
Bilo bi doista teško da su sve doživljene i proživljene do kraja. Često me pitaju za pjesmu Moji koraki. Napisao sam je nakon što mi je sestra moje bivše djevojke ispričala svoju životnu storiju, pa sam njoj posvetio tu pjesmu. Svi pitaju kada ću napisati pjesmu za novog predsjednika. Mogao bih ih napisati za svakog predsjednika i onda jednom izdati CD sa svima njima.
A Đive iz Dubrovnika?
Đive mi je rekla da je sa svime mogla računati, ali ne i na pjesmu sa svojim imenom. Ali to mi se dubrovačko ime jako svidjelo. I kod drugih volim lokalne stvari i zapravo sam veliki lokalpatriot kada dođem u goste, postajem poput njih. Ne volim one koji dođu kod nekoga i onda nameću svoje. U Slavoniji odmah jedem kulen, idem na tambure i tamo sam odmah najveći bećar koji postoji. Totalno se uklopim. Hrvatska bi trebala biti raj regionalizma jer je puna takvih prekrasnih različitosti. Evo, bilo bi super da Opatija ima restoran u kojem bi se stalno izmjenjivala originalna hrvatska regionalna kuhinja.
Jesi napisao pjesmu svojoj supruzi Nataši?
Nataši kažem: “Tebe ima pomalo u svakoj pjesmi”, ali ni jednu još nisam napisao cijelu za nju. To je nekako najteže, a tako je i kod drugih kantautora. Nataša je najzastupljenija u prozi, ona je moja velika inspiracija, a ja ne bih htio da ta pjesma bude patetična. A ne može biti ni stvarna, jer što kada me pita: “Jesi li oprao suđe?” Ma, nikad nisam bio u fazi da nekoga jeftino zavodim pjesmom. Gibonni mi kaže: “Ti si ona ruska škola, pjevaš svoje pripovijetke: bila jednom jedna sestra pa imala muža itd.” Ja sam ti više kao Mile Kekin, a Gibonni kaže da on ima ekspresiju i trenutak. Još nisam došao do toga da mi nedostaje inspiracije pa da je tražim. Neki put čak napišeš pjesmu zbog nekih riječi. Čujem prekrasnu riječ koja mi lijepo zvuči i želim u vezi s njom napraviti pjesmu.
Kako je tebe odgajao tvoj tata, a kako ti odgajaš Zvaneta?
Ma tu nema sličnosti iako imam krasne uspomene iz djetinjstva. Moj tata se stalno natječe sa mnom i misli da je to strašno dobro. Zaključao je sve i tražio da završim školu barem s vrlo dobrim, ali sam ja našao ključ i školu završio s dobrim uspjehom. Onda me zaposlio u 3. maju, prije svega zbog K15 i te priče. Mi smo uvijek u nekoj svađi tako da moja zadaćnica iz četvrtog koja se zove Moji ideali počinje: “Ja nikada neću biti kao moj tata.” Ali imam jedan problem – čini mi se da polako postajem moj tata i neke su nam fore gotovo iste. Moj je otac iz Kraljevice, a ja sam veliki Opatijac pa kada se naljutim u šali kažem kako ove koji nisu iz Opatije treba potjerati odakle su došli. Onda mi kažu: “Pa tvoj tata nije odavde”, a ja im odgovaram: “Njega prvog.” Često ga zadirkujem. Moja je mama prava Opatijka, a Opatijci su vrlo plahi i fini. Tata pak voli kontrirati tako da je to prava dobitna kombinacija. Moram priznati da je moj tata uvijek u nekom buntu – u ekološkim je udrugama, leži ispod vlakova, baca se s balkona, užasno je pošten i onda se posvađamo jer misli da je uvijek u pravu. A ja mislim: “Što ovaj Nikola meni nikad ne da za pravo, ja ću svome sinu sve dopustiti.” Živimo u istoj kući i kažem da mi je dan upropašten ako se barem jedanput kvalitetno ne posvađam sa svojim ocem.
Jel’ vičeš onda?
Da, i ljudi ne mogu vjerovati kako obojica, inače tako super i dobri, toliko vičemo. Ali ni s kim na svijetu ne mogu se toliko svađati i tako brzo pomiriti kao sa svojim ocem. Jer me vrlo brzo pita kako se nešto radi na kompjutoru, a ja mu odmah pokazujem i pomažem. Cijela kuća ne razgovara s nama dvojicom zbog onoga što je izrečeno, ali mi smo i dalje super prijatelji. Najviše se plašim toga što kužim da smo u mnogo čemu slični. Moj manjak glazbene naobrazbe nije me sprečavao da napravim neke korake. Mislim da je njegova glavna crta hrabrost i da je mnogo toga učinio protiv bespravne gradnje, kupališta, zagađenja. I jedan i drugi smo aktivisti, stalno moramo nešto poduzimati. Ja sam dosad petnaestak puta dao krv, i neki dan me ponovno potjerao, a on je dao 128 puta, još malo pa će mu to zabraniti. Dobio je nedavno županijsku nagradu. Potpuni je idealist. Objašnjavam mu da mora postojati neki mali interes potkopan nečim, kažem mu: “Tata više nije drug Tito, sada je Todorić”, ali on i dalje drži do svojih principa s Brčko Banovića. Spremam se napisati pripovijetku i knjigu o njemu i tom odnosu sa svojim ocem, mislim da će to biti sjajna satira. Moja pjesma Otac i sin, u kojoj jedan drugome prigovaramo, već govori o tom našem odnosu. To je obrada poznate pjesme Mire Ungara Tata, ti me voliš.
Što se događa u tvome glazbenom svijetu?
Radio sam himnu Ruku mi daj za Festival djece s posebnim potrebama, napisao sam je u nadahnuću. Taj će se festival održati 2. prosinca na Svjetski dan invalida. Tete su me nazvale i rekle da je djeca pjevaju držeći se za ruke. Ako bih trebao napisati himnu za PGŽ, mogu jedino napisati pjesmu o svom sinu kojemu je mama iz Delnica, a tata iz Opatije, pa da to bude himna za Primorsko-goransku županiju. Napisao sam puno pjesama, ali to nisu pjesme tipa lijepi naš kraj. Ja moram najaviti tko sudjeluje u pjesmi, kako su se upoznali, jesu li se vjenčali, pa refren… I kada pišem pjesme na čakavskom, ne volim one suhoparne kovanice “Javorika diši, vetar puše”, želim imati pomalo drukčiji pristup. Do sada sam objavio sedam albuma, a radim samo kada imam inspiraciju, kao što kaže Annie Lennox, kada imam istinsku potrebu. Mislim da više od tri pjesme godišnje nema smisla plasirati… Pa dokazano je da je to to. I klinci s YouTuba ne skidaju albume, već pjesmu.
• Razgovarala: Dunja Pavešić
Komentari