Ilha Grande i brazilske slastice

281

Lopes Mendes, moraš tamo otići, definitivno. Najljepša plaža na otoku. Nakon što su mi to rekli već par puta pomislila sam da ne može biti loše. Argentinke su bile pred par dana i rekle su da je lijepo. One su išle pješke dva i pol sata kroz džunglu, a ja sam budući da sam bila sama, odlučila ići brodićem koji tamo ide svakih sat vremena i vraća se isto tako. Na prolasku kroz selo evo mog prijatelja Raste. Bok, kamo ideš? Lopes Mendes, odvratim. Uzmi hranu i vodu jer tamo nema ničega, kaže on, a i oni koji prodaju masno će ti naplatiti. Što da sad uzmem od hrane?! Rasta me već vodi do prvog dućančića sa staklenom vitrinom izvana gdje se prodaju nekakve pržene okruglice od tijesta, s jednim zašiljenim krajem. Izgledaju kao poveći kroketi. Moj otočni prijatelj me pita hoću li kokoš, govedinu ili povrće. Može Frango. Cijena nekih par kuna, nemam pojma što je, ali se nadam da će biti ukusno. Baš se stvorio u pravi trenutak. Trk na brodić. Vožnja je kao i uvijek bila opuštajuća, plovili smo uz obalu prolazeći pitome uvale, divlje pješčane plaže i palme koje su izvirivale iz gustiša. Na brodiću je svirala opuštajuća muzika i nakon pola sata ljuljuškanja izbacili su nas ovdje.

Moj san o tropskom raju postaje stvarnost, pogledaj ti te savršeno zaobljene stijene i plažu iza mola. Moj današnji dnevni boravak.


Kada dođete na plažu iza mola, skrenete putićem kroz džunglu i nakon dvadeset minuta stići ćete na Lopes Mendes na drugoj strani, upućuje nas mali s broda. Ah , pa to znači nije to. Putić je vodio kroz džunglu desetak minuta uzbrdo, pa je onda krenulo spuštanje do plaže. Preda mnom se rasprostro čaroban prizor, tri kilometra finog bijelog pijeska oplahivali su pjenušavi valovi plavo zelenkastih nijansi. Iako je bilo dosta ljudi plaža se zbog dužine činila poluprazna, a na pučini je bilo nekoliko surfera. Mislim da ću ovdje moći provesti dan. Stopala su mi propadala u topli pijesak dok nisam stigla do djelića raja samo za mene.

Rasprostrla sam ručnik, a povjetarac je bio savršen za izležavanje i promatranje okoline. Nekolicina kupača u plitkim vodama, šum valova i jedna čaplja koja mi je pravila društvo.


Ubrzo se i ja odlazim bućnuti. Unatoč valovima voda je vrlo plitka tako da se i daleko od obale može stati na čvrsto tlo. Popodne mi je proteklo u slijedovima sunčanja uz dremuckanje, skakanja kroz valove i brčkanja u oceanu. Koji užitak. Jedini problem je što nisam imala sat sa sobom, niti mobitel, a trebalo je opet pješačiti do pristaništa na drugoj strani da ulovim zadnji brodić koji ide u šest sati. Sunce je bilo još visoko, pa sam se prepustila opuštanju. Malo i previše, par sam puta i zadrijemala. Bilo je vrijeme da okusim moj misteriozni kroket, a kako sam bila gladna samo sam željela da bude ukusan i da iznutra bude jednako lijep kao i izvana.

Prvim ugrizom u mojim se ustima rastopio savršen okus izuzetno mekanog tijesta sa vrlo ukusnim punjenjem od pilećeg mesa pomiješanog sa mrkvom, kapulom, začinskim biljem, svježim mekanim sirom i još pokojom sitnicom. Kasnije sam saznala da se taj ljepotan izvrsna okusa zove Coxinha ili „mali batak“ , a takav mu je i oblik. Ako ga imate priliku probati ili sami pripremiti krenite bez oklijevanja. Preuzimam odgovornost. I javite kako je ispalo : )

Nakon što sam par put provjerila koliko je sati, uputila sam se nazad prema pristaništu. A nikako mi se nije dalo otići, na plaži mi je bilo tako lijepo i htjela sam nastaviti drijemati. Hodajući kroz džunglu naišla sam na grupu Francuza koji su stali i počeli gledati nešto na drvu. Bio je to mali simpatični majmunčić sa čupavim bijelim ušima i prugastog repa nalik rakunovom. Pokušavao je dohvatiti praznu vrećicu čipsa koja je visila na jednoj od grana. Za svaku osudu onih koji su je tu negdje ostavili.

Slatki majmunčić nas je počastio svojim prisustvom jedno par minuta, a nije ga omelo ni škljocanje fotoaparata. Dvoumila sam se da li uopće staviti sliku jer je mutna i majmunčić je dobro kamufliran u pozadinu, ali evo ga ipak.

Zadnji brodić nazad ulovila sam na vrijeme, na povratku u selo nešto gricnula za večeru i kad se vratila u hostel vidjela da je večer roštilja gdje kad platiš možeš jesti koliko želiš. Izgledalo je i mirisalo božanstveno, a ja već jela. Koji propust! Sigurna sam da ću hostelske obavijesti od sada svaki put pažljivo čitati. Malo sam se bacila u ležaljku i kasnije se opet spustila u selo. Naišla sam na malu crkvicu koja je bila otvorena, pa sam ju ušla razgledati. Tri oltara prekrivena bijelim izvezenim stolnjacima, a na svakom oko desetak buketa crveno rozog cvijeća. Iznad oltara kipovi svetaca, od kojih je onaj iznad glavnog oltara bio smješten u polukrugu obrubljenom velikim okruglim žaruljama. Nešto slično ogledalima na stolićima za šminku diva zlatnog doba Hollywooda. Sjajno. I Madonna bi uživala.

U jednoj od uličica naišla sam na vitrinu sa tortama, kolačima i ostalim slasticama. Što izabrati kad sve izgleda super. Odlučila sam se počastiti Brigadeirom popularnim brazilskim kuglicama od čokolade..na slici u sredini desno. Bio je to sladak završetak te brazilske večeri.

Nola

Sljedeći nastavak bloga pročitajte u petak, 4.11.2011.

Komentari