Prije šesnaest godina pokrenuli ste u Rijeci Poslovnu akademiju PAR, koja je do danas izrasla u prepoznatljiv nacionalni i međunarodni brend, vođen rukom za sada u Hrvatskoj jedine žene, vlasnice i dekanice ovakve privatne visokoškolske ustanove. Koliko je pomoglo ili odmoglo u poslu to što si žena?
Nakon svih tih godina rada, mogu objaviti vijest da smo postali veleučilište i upravo ovih dana izlazimo s time u javnost. I to nas neizmjerno veseli. A koliko mi je pomoglo ili odmoglo to što sam žena? Pa, nisam sigurna da je „odmoglo“ prava riječ. Ali činjenica je da mi je kao ženi trebalo puno više napora da me se percipira i krene uvažavati u dominantno muškom profesionalnom društvu. Trebalo je puno truda da se moja inicijativa doživi kao jednakovrijedna. Mislim da na to utječe niz faktora, odnosno ne samo muško-ženski odnosi, nego i kulturološka pozadina naše sredine.
Čestitam na tituli veleučilišta! Trebale su godine rada za to priznanje. Kada se dogodila točka preokreta u smislu da su struka i kolege prihvatili tvoju inicijativu i pokretanje PAR-a? Je li se to dogodilo uslijed upornosti, dosljednosti i profesionalizma?
Točka preokreta dogodila se kada sam nakon dvije tri godine upornih pokušaja da me netko posluša ili doživi, skupila snagu i prijavila se za manju radnu skupinu. U toj manjoj radnoj skupini izlagala sam određene stvari i diskutirala na neke teme. Imam osjećaj da su me kolege tek tada doživjeli i čuli. Vidjeli su kako razmišljam i da to o čemu govorim ima smisla. Malo po malo, zahvaljujući suradnji s tom radnom skupinom i rezultatima koji su proizašli iz toga, počela sam dobivati na prilici da više izlažem i da me se čuje. I to me je ohrabrilo.
Trebale su četiri godine da se od početne inicijative PAR-a osnuje Visoka poslovna škola PAR, odnosno današnje Veleučilište PAR, što je dugo razdoblje. Redovna procedura traje otprilike godinu do godinu i pol, ali nekako uvijek ostavim tu povijest iza sebe.
Kako bismo postali dio Zbora veleučilišta, trebalo je nekoliko godina dolazaka na njihove sastanke. Nekako s time došla je i promjena na razini predsjedavanja tim Zborom, što je isto tako donijelo promjene u samom radu veleučilišta, odnosno automatski više uvažavanja nas novih članova. Imam osjećaj da je do tada, dugi niz godina, Zbor veleučilišta bilo mjesto gdje su samo pojedinci imali pravo glasa.
Sada uskačemo u 2014. godinu kada su prepoznati rad i kontinuitet tvojeg djelovanja. Proglašena si hrvatskom poduzetnicom godine, što je bila inspiracija i okidač za pokretanje ženske konferencije Žene bez PARdona.
Da, to je bila jedna od prvih ženskih konferencija s ciljem promoviranja žene i njezine uloge u društvu, ali i poticanja mlađih generacija žena. Naime, kad sam dobila nagradu Poduzetnica godine, prva misao koja mi je prošla kroz glavu na samoj dodjeli nagrada bila je: „Sada imam dokaz da ono što predajem studentima pričam iz vlastitog iskustva i da to ima smisla.“ Nakon dobivanja te nagrade, imala sam potrebu napraviti nešto za zajednicu. Konferencija Žene bez PARdona nastala je spontano, a cilj je bio primjerima drugih žena potaknuti mlade generacije da i one ostvare svoje želje, da se vrijedi usuditi i da treba probati. Očito smo nazivom Žene bez PARdona i konceptom izazvali dobru reakciju i konferencija je vrlo brzo postala poznata ne samo na lokalnoj već i na nacionalnoj razini. Postala je tradicionalna, mijenjamo teme, ali fokus nam je isti – osnaživanje žena i promicanje uspješnih ženskih priča kako bi potekle nove ženske priče.
Sada smo se ujedno dotaknuli sljedećeg pitanja. Koliko je jednoj ženi potrebno hrabrosti, odnosno koje su elementarne predispozicije da uđe u poduzetništvo i afirmira se kroz svoj rad, pa i liderstvo?
Mislim da su prvo potrebne neizmjerna želja i volja. Sve je moguće ako čovjek nešto istinski voli i želi. Definitivno je potrebno malo hrabrosti i ludosti, ali sve se na kraju svodi na unutarnju motivaciju i to želiš li nešto više napraviti od onoga gdje si trenutno. Kada sam kretala u poduzetničke vode i u pokretanje PAR-a, nisam ni o čemu drugome razmišljala nego o silnoj želji da uspijem i o viziji koju sam imala. Cilj mi je bio da PAR bude kvalitetna obrazovna institucija, da dovedemo primjere dobre prakse i da jednog dana PAR postane dio europskog ili svjetskog sveučilišta. Sada smo i to postigli, postali smo dio europskog sveučilišta za dualno obrazovanje.
U Rijeci će se uskoro održati konferencija Women’s Weekend na kojoj nastupaš kao govornica.
Na koju temu ćeš govoriti i što želiš tom temom poručiti ženama?
Tema se zove „Imposter sindrom – izbaci uljeza“, a odnosi se na ulogu i osjećaj žene pripada li joj određena funkcija ili ne. To su česte dvojbe i unutarnje borbe kod nas žena bez obzira na sav uspjeh, jer nemate uvijek osjećaj kompletne satisfakcije i sreće. Taj osjećaj potpune ispunjenosti s obzirom na sve što ste napravili, a napravili ste puno više od prosjeka, bilo da ste muškarac ili žena. Mislim da se taj sindrom često javlja u našim podnebljima zato što kroz odrastanje nismo odgajane da slavimo uspjeh, da imamo dovoljno samopouzdanja, već nam se kroz odrastanje na nesvjesnoj razini neke stvari spočitavaju, u stilu „ne ističi se, ne talasaj, budi skromna, što stalno tražiš kruha preko pogače“. Ima puno takvih pokornih izreka, koje vas determiniraju za budućnost. Neka ruka stalno vas spušta na zemlju. Svojoj mami znam reći da sam je slušala da ne bih dovde stigla, ali kada joj to kažem ona se uvrijedi i to jako to osobno shvati. Iako, dala nam je svu ljubav i sve što je mogla učinila je za nas, svoju djecu. Ali mislim da je to generacijski sindrom, jer kada razgovaram sa svojim kolegicama shvatim da smo imale slično odrastanje. Zato u našim krajevima postoji imposter sindrom, jer osjećaj zadovoljstva koji bismo trebale imati kada nešto napravimo, ne živimo ili ne osjećamo u onom intenzitetu u kojem bismo trebale. Dobila sam nagradu Ženskog ekonomskog foruma za Ženu desetljeća, a to je nešto o čemu nisam mogla niti sanjati. Fascinantno je da netko na drugom kraju svijeta prepozna što ste napravili u svojem lokalnom okruženju i to nagradi. S vremena na vrijeme takve nagrade podsjete vas da vrijedite, da ste uspješni, ali i dalje nemam osjećaj da me se cijeni toliko koliko se cijene neki drugi koji su možda i manje napravili za ovo društvo, zajednicu i ovo okruženje.
To znači da bi imposter sindrom trebao suzbijati, eliminirati od vrtića i malih nogu?
Od početka treba postojati ravnopravan odgoj, a mislim da generalno u našem okruženju trebamo raditi na imposter sindromu, bilo da je riječ o djevojčicama ili dječacima. Naravno, dečki se više usude jer im se od početka više stvari podrazumijeva. Njima se podrazumijeva da će biti uspješni, a oni kad su uspješni u tome što rade, onda to i žive, jasno komuniciraju, zauzimaju stav i gard o tome, dok žene to čine znatno manje. Žene imaju čvrstinu, ne bi bile uspješne da je nemaju, ali jednostavno ne stavljaju to na prvo mjesto kao oni. Okej, to nam se dogodilo, to smo napravile… Na nama je samima, ali i okruženju da to prepozna.
Koliko je potrebno održavati ovakve konferencije koje su fokusirane na žene i njihov angažman? Koliko one doprinose? Hoće li doći do kontra efekta?
Mislim da neće doći do kontra efekta, ali trebali bismo puno više razgovarati o ravnopravnosti spolova. Činjenice su nepobitne, žene su i dalje manje plaćene i teže dolaze do vrha, postoji stakleni strop i niz faktora koji su neopravdano ograničavajući za žene. S druge strane, odgovornost je i na nama ženama. Ne volim kada se radi razliku između žene i muškarca jer ne smatram da nešto nekome treba pripadati zbog spola i odgoja, već na osnovi zasluge i vizije, znanja, sposobnosti, itd. Konferencije ovog oblika važne su da osvijeste ulogu žena u društvu, ali isto je tako neophodno da među gostima, sudionicima i govornicima budu i muškarci. Upravo različiti timovi donose poslovne uspjehe. Prije X godina radila sam jedno istraživanje u obrazovanju. Dosta šokantna bilo je saznanje da su kroz obrazovanje djevojčice, djevojke i žene uspješnije od dječaka i muškaraca, ali onda u nekim godinama, u akademskoj karijeri, taj se broj naglo počinje smanjivati, odnosno omjer se mijenja. Ono što me zaprepastilo je i činjenica da žene upravo u razdoblju od 30. do 42. godine najviše doktoriraju što znači da u godinama kada se najviše ostvaruju kao žene, supruge i majke, dolaze do najviše ljestvice obrazovanja i dostižu maksimum u akademskom svijetu. Postavlja se pitanje zašto u godinama od 42. nadalje, kada se pretpostavlja da su se ostvarile kao supruge i majke, zašto tada dolazi do pada u njihovim akademskim karijerama? Zašto ima više žena u tituli docenta, nego u tituli redovnih profesora, dekana, rektora, akademika…? Ne možemo se vaditi samo na to da se žena u jednom momentu ostvaruje kao žena i majka.
Mislim da je jedan od ključnih razloga taj što su muškarci jako dobro umreženi.
Zato što se to njihovo umrežavanje podrazumijeva.
Žene se očito tek uče tome, a u povezivanju i umrežavanju pomažu im skupovi i konferencije.
To bi trebao i biti cilj konferencija. Što se tiče umrežavanja muškaraca, to jasno vidim i u našim krugovima. Bila sam u Finskoj prošli tjedan na rektorskom sastanku za europsko sveučilište. Nas je devet sveučilišta i prema spolu smo pola-pola. Bila je predsjednica najvećega njemačkog sveučilišta za dualno obrazovanje i ona ispod sebe ima devetoricu rektora. Uz mene, prisustvovale su rektorice finskog, poljskog, mađarskog sveučilišta. Rektori dolaze iz Francuske, Španjolske, Malte i Austrije. Dakle, čak 5:4 u korist žena. Nedavno sam bila u Kosovu gdje su među ministrima pretežno žene – od obrazovanja, gospodarstva, europskih integracija. U Crnoj Gori je ista situacija. Činjenica je da mi u Hrvatskoj po tom pitanju imamo još puno toga za odraditi.
Koliko je za Rijeku važno da ugošćuje jednu ovakvu konferenciju?
Mislim da je za Rijeku generalno važno da počinje biti ono što je, a to je grad koji je najveća hrvatska luka, grad koji je treći po veličini u Hrvatskoj i grad koji ima bezbroj mogućnosti koje ne konzumira. Svaki je event koristan i dobrodošao. Mislim da nam nedostaje sustavni plan i jasna strategija, i to nas koji tu živimo, kamo ovaj grad ide i kamo želi. Riječani ili Primorci vole svoj kraj, imaju ideja i želja, ali ne i potpore koje i koliko bi trebali, a onda se i volja za inicijativama gubi.
Dobitnica si niza nagrada i priznanja, zadnja značajna nagrada bila je ona u Indiji.
Dobila sam nagradu na Ženskom ekonomskom forumu, a nagrada se zove „Žena desetljeća“ i dodjeljuje se ženama diljem svijeta koje rade na brojnim projektima i inicijativama i koje su napravile određene promjene i ostavile trag u društvu u kojem žive. Nagradu sam dobila zbog konstantnog promicanja poduzetništva kod žena i pokretanja prve privatne visokoobrazovne institucije u našem kraju. Tom prilikom dobila sam i počasni doktorat jednog od njihovih većih sveučilišta. Moram priznati da me to priznanje doista ostavilo bez teksta, a nisam osoba koja lako ostaje bez teksta. Usred New Delhija, na skupu od preko 2.000 ljudi čitali su podatke o meni, a neki od njih, shvatila sam, bili su iz intervjua na hrvatskom jeziku. Toliko su se potrudili i dubiozno svaku od nas proučili. Netko je morao sabrati i proučiti sve što je ikada izašlo o svakoj dobitnici i to ne samo o nama koje smo dobile nagradu, već i o svim drugih kandidatkinjama. To je ono što me ostavilo bez teksta. Nominacija i prijedlog za mene došli su od doktorice Harbine Aurore, koju sam prije toga vidjela dva puta u životu: kada sam dobila nagradu 2018. godine za Ženu izvrsnosti i zatim 2022. godine, kada sam unutar HUP-a organizirala konferenciju. Tom prilikom prišla mi je i rekla da prati moj rad već godinama te da zna koliko je truda u tome što radim. Napomenula je da će me predložiti za počasni doktorat sveučilišta, koje je jedno od desetak najboljih sveučilišta u Indiji. Ostala sam zapanjena. Kada sam išla u Indiju, znala sam da ću dobiti počasni doktorat, ali nisam znala da će mi dodijeliti i nagradu za Ženu desetljeća. To su ti trenuci kad vas mnogo nepoznatih ljudi podsjeti na to tko ste i kad shvatite da vam se oni dive i prepoznaju nešto u što ste uložili izuzetan trud, energiju i volju.
S jedne strane, osnažuje činjenica kada vas netko drugi prepozna, ali s druge strane pomalo i boli jer nemate osjećaj da lokalno dobivate dovoljno.
Kako osnažiti ulogu žene u društvu, ulogu liderice te kako pokrenuti ravnopravnost u poslovnom svijetu?
Edukacijom. Edukacija je ključ i polazna točka svega. Osnaživanje kroz različite radionice, predavanja, spremnost na promjene kroz promicanje žene i poštovanje žene kao bića, ali generalno i među ženama i muškarcima u društvu. Na suptilan način odavanje priznanja za to što neka žena napravi, ali ujedno i pružanje prilika svakoj ženi učeći ih da svaka od nas ima izbor. Sve je moguće ako ima dovoljno želje i volje.
Kakvi su planovi za dalje? Pretpostavljam postoji lista želja koju želiš ostvariti u poslovnom i životnom okruženju?
Lista želja uvijek postoji, a jedna od želja definitivno je jačanje PAR-a na međunarodnoj sceni, naročito sada nakon što smo postali europsko sveučilište za dualno obrazovanje. Ispred nas je velika prilika, pred nama je i europski Digitalni inovacijski hub, odnosno projekt koji će nam u narednom razdoblju otvoriti nove mogućnosti. I dalje ćemo raditi na jačanju svih mladih generacija, osobito mladih djevojaka kroz event Žene bez PARdona, koji će ove godine imati fokus na žene u biznisu i obrazovanju. Dolazi nam i predsjednica Svjetskog udruženja Woman in Business Education, asocijacija koja okuplja preko 200-tinjak dekanica i rektorica poslovnih studija u svijetu. Ove smo godine na Ženama bez PARdona njihovi domaćini, a event će trajati dva dana. Sljedeće godine planiramo Woman Economic Forum dovesti u Hrvatsku i napraviti veliki event na kojem ćemo okupiti žene iz različitih gospodarskih sektora iz cijele svijeta. Budućnost je ženskog roda, što tema i nit vodilja naših nadolazećih događanja koji uz edukaciju, pružaju mogućnosti ženama da se međusobno povezuju i osnažuju.
Jedno tipično žensko pitanje o modi. Ne bojiš se boja, rado nosiš štikle i njeguješ svoj stil. Koliko odjeća i modni izričaj utječu na raspoloženje, samopouzdanje i motivaciju?
Pa sigurno utječu. Često se znam našaliti da što mi je teži period u životu, to „bolje izgledam“ jer tako nastojim kompenzirati, odnosno nastojim se osnažiti i prikriti težak trenutak u kojem se nalazim. Mislim da svaka žena mora imati svoj stil. Naš stil je naše obilježje. Nikad nisam bila rob marki i stilova, a s godinama sam razvila svoj stil koji bih definirala kao business – casual. Smatram da sam ista bez obzira na to što odijevam, jer odjeća ne čini čovjeka, ali mnogo govori o njemu. Ne bojim se kombinirati odjeću. I naravno, stil se mijenja s godinama. Nekad ste si mogli dopustiti neke odjevne predmete, ali više ne. Razvila sam stil koji je komotan, ležeran, a opet dosta specifičan i poslovan. I dosta svoj. Iako sam najslobodnija kad zavežem pareo ljeti, kad sam na brodu i nitko me ne vidi.
Da ne živite u Rijeci, gdje bi voljela živjeti? Ili nikada ne bi mijenjala riječku adresu?
Velik sam lokalpatriot, moram to priznati. Ne mogu zamisliti da živim negdje drugdje. Nekada davno u životu, s obzirom na to da sam provela godinu dana u Londonu, htjela sam se vratiti i ostati živjeti tamo neko vrijeme. No nisam to napravila, ali sam stvorila sam u sebi globalnog građanina. Imam tu sreću što mi posao omogućuje različita putovanja. Volim putovati i upoznavati nove krajeve i ljude, doživjeti nešto novo, ali se najviše volim vratiti doma. Mislim da živimo u predivnom dijelu svijeta, koji često uzimamo zdravo za gotovo. Ne znam na koje mjesto bih mogla otići i doživjeti ga kao dom , ali ne vidim ni razlog za to. Naš kraj je predivan, ima toliko mogućnosti, ali mislim da bi nam kvaliteta života mogla biti bolja i život puno zanimljiviji kada bismo se malo više probudili. Govorimo o otvorenosti grada i multikulturalnosti, ali radimo malo i zagubimo se u vlastitim borbama svakodnevice.
Koji je tvoj životni moto?
Postoje različite uzrečice i različite poruke koje me motiviraju, ali uvijek u podsvijesti imam moto da moj uspjeh ovisi o meni, koliko se potrudim i koliko sam otvorena, znatiželjna i uporna, koliko ću vjerovati u sebe, toliko ću i uspjeti.
Tekst: Dunja Pavešić
Komentari