Razgovor s Vedranom Spadoni odvijao se na Trsatskoj kuli. Bio je to ugodan, iskren razgovor s najljepšim pogledom na Rijeku, u zlaćanom odsjaju zalazećeg sunca.
Kako bi ti sebe opisala?
Ponekad za sebe znam reći sam parni lonac. To je voda i vatra. Osoba sam koja uvijek promišlja i pokušava živjeti život malih koraka i malih promjena. Ali uglavnom stalno sam u nekim akcijama, žena sam od adrenalina, čovjek promjena. Ne pašu mi rutine, definitivno volim pomake. Uvijek mislim što mogu napraviti kako bi nešto popravila, pogotovo volim obnavljati. Bili to zaboravljeni običaji, stvari ili događaji. Smatram da živimo u gradu u kojem običaji nisu preživjeli. To se može povezati s onom starom narodnom „Bolje da umre selo, nego običaji“. Kod nas su umrli običaji, a selo je ostalo. Mi smo grad memoricida, kulturocida, aristocida. Imamo puno lažnih umišljaja. Poput onoga da smo jako tolerantan grad. Tolerira se sporadično. Drugim riječima ako igraš kako vlast kaže, onda je to dobro, ako ne – marginaliziran si. To sad pokušavamo malo olabaviti, senzibilizirati i omekšati.
Tvoji stavovi često puta su takvi da ne odgovaraju nekim ljudima, čak mnogim ljudima. Kako se nosiš s time? Jesi li voljna raspravljati ili samo mahneš rukom i odeš dalje?
Ovisi s kime pričaš. Volim raspravljati, volim i jake emocije, svađe ako su konstruktivne. Razgovaram s bilo kime i bilo kada ako je prigoda. Pogotovo volim iskreno razgovarati. Imala sam niz dosta loših iskustava, ali ne uzimam to za zlo. Ako čovjek shvati što krivo radi, onda će se pokajati i promijeniti. Najvažnije je biti čist sa sobom i željeti dobro. Ako meni netko napravi nešto loše, ja ću ga najprije doživjeti kao čovjeka i pomoći ću mu kao čovjek. Ostalo je periferno. Kao prvo, volim čovjeka, a dalje ćemo lako.
Veliki si lokal patriota, zar ne?
Uvjereni. I mamin i tatin pradjed su bili osnivači Hrvatske čitaonice na Trsatu. Jedan od njih i dioničar. U vrijeme talijanske okupacije svi u familiji bili su partizani, neki i komunisti, kao mamini bratići braća Pavlinić. Neki su bili osuđeni kao moj tata. Moj djed je jedini koji je izveo akciju za vrijeme talijanske okupacije Sušaka od 1918. do 1923. i srušio talijanskog soldata zajedno sa stražarskom kućicom pred Čitaonicom zbog čega je skoro platio glavom. Volim si umisliti da su bili uz one koji su se borili za slobodu. Sad je paradoks da na primjer mene napadaju unuci talijanskih crnokošuljaša koji sad zastupaju neomarksiste. Bude mi ponekad smiješno jer često znam tko je tko, što je dio starotrsačke tradicije u kojoj se prvo pita „Čigov si?“. Postoji s razlogom ona famozna uzrečica „Nitko nije dovoljno bogat da kupi svoju povijest“.
Tvoji preci dolaze iz Italije, tvoje prezime je talijanskog podrijetla.
Jako dobro znam svoje korijene. Preci od kojih baštinim prezime su došli u Rijeku oko 1750. iz Papinske države, iz Senigallie kod Ancone gdje je blizu i Loreto, što je povezano s Trsatom. Čukundjed je financirao Hrvatsko kazalište na Gornjem gradu. Pradjed je kupovao Hrvatsko kolo. Spadoni su se davno pohrvatili, a rano prelaze most i zabilježeni su među prvih desetak kuća na Sušaku i vlasnici Tvornice konopa Sušak. To je dio mog naslijeđa i volim se boriti za nešto što smatram da je pravedno i moje.
Kako vidiš Rijeku?
Mi smo ovdje došli do stadija koji zovem stil: „riječki fušeraj”. Štogod da se napravi, nešto nije dobro napravljeno. Krov pušta. Dvorana je prekratka. Pristanište preplitko. Plažu odnese prva nevera. Odvodnja ne štima, dodatni radovi premašuju očekivanja. Nema odgovornosti, nema sankcija. Povjerenje je davno izgubljeno.
A kako Europsku uniju?
Europska unija pokušava napraviti uniju država koja će biti novovjeka replika Sovjetskog saveza. To je Europska unija. Gubimo mehanizme kontrole vlasti, a svakako smatram da se želi ukinuti nacionalni suverenitet.
Koga to briga ako nam je dobro? Ako nema ratova, ako živimo normalno?
Što znači da nam je dobro? Koji je kriterij dobrog života? Izostanak svake nezavisnosti k? Gubitak prava na tradicionalni identitet? Kao primjer navest ću da je Rijeka bila jedini veći grad u Hrvatskoj bez hrvatskog folklora. Nije li to bilo indikativno?
Imali smo ga nekada.
Ne. Imali smo jugoslavenski folklor. Sve nacije u Rijeci osim hrvatske nastavile su plesati.
Pa zašto se ne osnuje?
Pa osnovali smo ga. Kad kažem mi, mislim na udrugu Primorski Hrvat! Pokrenuli smo folklor. Sam Andrija Ivančan, tad umjetnički voditelj ansambla Lado rekao je da je skandalozno da Rijeka nema hrvatski folklor. No – evo nas! Voditeljica je Sanja Čaval koja ima više od 35 godina plesnog iskustva. Mogu se prijaviti svi, no sada nam je zbog epidemioloških mjera plesanje privremeno obustavljeno. Plešu se lokalni plesovi i to nam je prioritet. Od potresuljke nadalje, šetepaš, tanci, polke, valceri. Uskoro ćemo imati prvu prezentaciju riječkih nošnji tj. kostima koje smo nazvali „Ričko ruho“. Uz pomoć umjetničkih djela koje su predstavile Riječane oko polovice 19. st. kostimografkinja Sandra Dekanić dočarala je ribare, žene iz naroda, patricijke, obrtnike okupljene na plesu. U to je doba, prema popisu iz 1851. godine u Rijeci je živjelo 12. 667 stanovnika, od toga oko 9.904 Hrvata. Na neki način je to autentična hrvatska nošnja tog doba kad su Hrvati bili većina u Rijeci.
Nedavno smo kao Udruga Primorski hrvat organizirali da se popravi ploča Nikole Tesle. Devet godina je stajala oštećena. Taj reljef je radio naš predsjednik Zvonimir Kamenar. Popravili su cijelu fasadu, a Teslinu ploču ostavili da stoji oštećena bez natpisa. A to nije bilo tko. To je Nikola Tesla.
Kako se snalazite za sredstva?
Animirali smo donatore, a puno je pomogao Zlatko Šakić, koji je kao najtalentiraniji inovator dobio godišnju nagradu Nikola Tesla pa ga je to dodatno potaknulo. Srebrenko Dišković je donirao staklo. Ivica Brusić je donirao slova. Vrijednost obnove je oko 14.000 kuna.
Vedrana, kako je nastalo i krenulo tvoje sada već legendarno „Da se ne pozabi“? Što te motiviralo da pokreneš taj ciklus povijesnih spominjanja?
Laval Nugent bio je moja motivacija za pokretanje „Da se ne pozabi“. Nekoliko osoba mi je stvarno važno u životu, a jedna od njih je Laval Nugent. Rijeka ponekad bude grad povijesnih nepravdi. Bez njega kažu da ne bi bilo puno toga, da ne bi bilo hrvatskog jezika, da ne bi bilo Bana Jelačića, a sigurno ne bi bilo ni ove kule na Trsatu, ni „zmajeva”. Zauzvrat su mu oduzeli ime ulice, tako da mu se polako zatire trag i ne vraćaju ga. Ta, ujedno i moja ulica, ima naziv Partizantski put, ali nama su ovdje ulice partizana s imenom i prezimenom. Imamo ulicu Slavka Krautzeka, Felkerovu, Marohnićevu… Umjesto Partizanski put ta ulica bi trebala nositi ime Lavala Nugenta kao što je to bilo do 1945. godine.
Morbidna je činjenica da je Galway, europska suprijestolnica kulture 2020. zajedno s Arheološkim muzejom u Zagrebu, koji je nastao na temelju Nugentove zbirke, napravio veliku izložbu o ratniku, kolekcionaru i najznačajnijem Ircu u povijesti Hrvatske – Lavalu Nugentu. Naš gradonačelnik Obersnel je bio u Galwayu na otvorenju te izložbe i nazdravljao Nugentu, a nakon svega toga odbije moj prijedlog da se ulici vrati Nugentovo ime. To je čista nepravda, jer Laval Nugent zaslužuje svoju ulicu, onu koju je i imao.
„Da se ne pozabi“ je krenuo u sklopu Facebook grupe Riječka enciklopedija – Fluminensia koju uređujem devet godina. Naziv je čakavski, mislim da kao termin ulazi u kolektivnu memoriju, kao jedna lepa domaća beseda.
Jesi li razmišljala o knjizi ili periodičnim izdanjima pod nazivom „ Da se ne pozabi“?
Bilo je više tih razmišljanja što bi se trebalo uraditi, a onda uvijek uskočim u neki novi zadatak, projekt. Ideja o sabiranju povijesnih trenutaka je dobra. Mislim da ću te poslušati. Možda i zbog Nugenta, kao dodatnu posvetu njemu.
Koliko članova ima tvoja Facebook grupa Riječka Fluminensia?
31.000 i to je jedina otvorena grupa posvećena Rijeci.
A koliko imaju druge slične grupe?
Neke imaju više, neke manje ali ne pratim ih sve, jer nisam član, a riječ je o zatvorenim grupama koje možeš pratiti ako si član grupe. I gradonačelnik Obersnel je bio član naše grupe, zadnje što smo uspjeli postići kod njega bilo je da žene beskućnice dobiju nužni smještaj.
Koliko ima žena beskućnika?
Nema tu nekih točnih podataka, to je jako promjenjivo, problematično. Više puta smo organizirali pomoć i uvijek osluškujem gdje gori.
Kako je krenuo tvoj politički angažman u stranci Miroslava Škore?
Prvi susret sa Škorom imala sam kada je bio direktor Croatia Recordsa, a trebala su mi autorska prava za tri skladbe. Odobrenje mi je trebao dati direktor, kojeg sam nazvala i dobila telefonsku sekretaricu s onom famoznom rečenicom „Gospodin direktor nije u uredu, ali ostavite broj, javit ćemo vam se“. Za deset minuta me je nazvao, bez sekretarice i riješili smo sve u nekoliko minuta.
Kad su me pozvali da uđem na listu Domovinskog pokreta ta je anegdota bila presudna, uz sve proklamirane vrijednosti stranke. Razvidno je da se ipak mnogo toga promijenilo u međuvremenu.
Osobno mislim da bi Vedrana Spadoni trebala raditi za opće i društveno javno dobro. Ti si ipak tip Samarićanke.
Volim biti na pomoć i od koristi. Ali ne smijem osjetiti da se to iskorištava i da sam korisni idiot. Onda nije dobro. Ukoliko se odnos naruši bez izglednog popravka, povlačim se. Moja motivacija nije novac, ali vodila sam svoju firmu desetak godina i nisam imala ni dana blokade. Kad imaš zaposlene odgovornost je ogromna, no temelj je: poslovati pozitivno.
Obiteljski si usmjerena. Ponosna mama dviju kćeri. Imaš li neki recept za uspješni odgoj djevojčica?
Možda će se činiti divlje, ali lekciju života u odgoju djece dala mi je moja setterica Rea. Kad je dobila mlade ginula je za njih, nije se od njih micala, čuvala ih, pazila i mazila. Kako su rasli, tako ih je počela odbijati od sebe, nježno i odlučno. Meni je najvažnije da moje kćerke znaju da ih bezuvjetno volim i da sam njihova bezuvjetna zaštita, ali da je njihov život njihova odgovornost. Da budu samostalne i snose posljedice. Kritična sam, samokritična, nisam laka mama. Ali znam da imamo dobar odnos i da se volimo. Bude tu i puno strasti, ali se razumijemo. Ja i dalje učim od njih. Uskoro ću biti baka. Voljela bih da smo kao Grobničani, oni za baku kažu majka, ali mene će unuka zvati nona.
Od obiteljskog srebra, što bi ponijela sa sobom, a što ostavila iza sebe?
Kad sam bila u Londonu molila sam mamu samo da mi pošalje foto albume. Vezana sam uz fotografije. Naučila sam se rastajati, gubiti, iako neki gubitci bole više. Kad nešto izgubiš, jako ti se to ureže u memoriju. Recimo, moj nono je bio u talijanskom logoru i od bademove ljuske izrezbario je prsten. Kao petogodišnjakinja kupala sam se s prstenom na Grčevu i kako mi je bio velik, tako ga je more odnijelo s prsta. Taj osjećaj očaja pamtim i danas. Važno je pamtiti. Sjećanja su bogatstvo, ali ne smiju postati ropstvo. Lijepo je provesti život stvarajući vrijedna sjećanja.
Želiš li za sebe sačuvati neka sjećanja? Pamtiš li više dobre ili loše stvari?
Ne mislim prečesto unazad. Volim pojam „istina“ i puno provjeravam. Kao stipendistica Novog lista naučila sam prvu lekciju. Radila sam neku rutinsku anketu o planovima evakuacije u riječkim radnim organizacijama. Došla sam u Plan i žena mi je rekla da oni to nemaju. To je izašlo drugi dan u novinama i nastala je cijela drama. Optužili su me da to nije točno, da će me tužit, da oni imaju evakuacijski plan. Imala sam 17 godina i bila sam zgrožena. Od tada ponavljam: Provjeri, provjeri, provjeri. Sada provjereno idem provjeravati i volim provjerene informacije i dobronamjerne ispravke. Ne volim ponavljati greške.
Kakva bi po tebi Rijeka trebala biti, kako funkcionirati? Bliže se i lokalni izbori.
Treba napraviti Rijeku na uzor svima. Kao prvo, za sva mjesta u javnim službama raspisala bih javni natječaj koji bi provele profesionalne agencije za zapošljavanje. Treba nam klima pravednosti i nepotkupljivosti. Dojam da je korektnost i fair play moguć. Dakle, osobi koja je došla na čelno mjesto, mora se vjerovati. Ako ti ne vjerujem što si napravio do sada, onda nema ni budućnosti. Povjerenje prije svega. Povjerenje rađa zamah. Ako ne promijenimo viziju grada, strategiju, onda nema promjene. To je čisti marketing. Stvoriš priču u glavi i ako s kampanjom nisi napravio priču, nemaš ništa. I ako imaš priču, ali nemaš taj proizvod na policama, žali Bože kampanje. Znači i ideja, i vizija i konkretan rad iza toga. I oni koji će je ostvariti.
Čak kampanje uspiju iznjedriti ljude, ali to onda u konačnici nije dobar proizvod.
Tako je. Riječani, bilo gdje da se nalaze, morali bi sudjelovati u obnovi Rijeke. Bez toga nema ničeg. Svatko na svoj način. Netko energijom, netko investicijom, netko povratkom. Treba uvjeriti i dokazati ljudima u dubokom stupnju traume i apatije da promjena i oporavak stižu.
A što kažeš za nezavisnog kandidata? Je li vrijeme za nezavisnog kandidata?
Vrijeme je svakog tko izazove povjerenje. Ljude treba uvjeriti i da izlazak na izbore nije besmislen.
Jesi li bila u novom Muzeju grada Rijeke? Kakvi su ti dojmovi?
Jesam. To je najbolje što su mogli napraviti. Uz taj projekt veže me i anegdota s petokrakom. Nazvala sam Ministarstvo kulture i pitala ako je uobičajeno da se na baroknoj palači nalazi petokraka. Za nekoliko dana su ipak digli skelu iznad zvijezde i oštemali je. Primjedbe koje imam su ideološke naravi, jer Muzej grada Rijeke je zapravo svjetski napravljen.
Imaš li u planu neke nove projekte po principu – da se ne pozabi?
U Rijeci postoje mostovi bez imena. Recimo, dio mosta koji je kod replike kapelice sv. Ivana Nepomuka mogao bi biti most Ivana Nepomuka. Onda bi se ostala tri mosta mosta mogla nazvati po Martinu Bubnju, Igoru Večerini i Nikoli Jurišiću. Igor Večerina je posebna duša riječka. Boem i pjesnik. On je grad koji teče, autor stiha koje je objavio 1990. godine „Sve što teče ili će pobijediti ili će umrijeti“.
O Nikoli Jurišiću se premalo zna. Ona Jurišićeva ulica u centru Zagrebu nosi ime po njemu, kapetanu Riječkom. Nosio je titulu kapetana Rijeke od 1528. do 1534., a 1532. stekao je svjetsku slavu pobijedivši Sulejmana Veličanstvenog. Njegova pisma su i inače bila najčitanija u Europi, a nama je važan jer je u vrijeme kad je bio kapetan donesen riječki statut 1530. godine. To je najvažniji pravni dokument Rijeke svih vremena, a za njegovo vrijeme je i tiskana prva knjiga u Rijeci. Naime, on je najzaslužniji što je biskup Benja došao u Rijeku, sklonio se od Turaka u sigurnost i ondje izdao nekoliko knjiga na glagoljici. Rijeka ga nije bila niti uvrstila u fond imena pa se nadamo da će blagosloviti da se jedan most nazove po našem kapetanu. A mi iz Primorskog Hrvata imamo projekt da se napravi straža Nikole Jurišića budući da je on jedan od najznačajnijih vojskovođa i povijesnih ličnosti. Jako je zanimljiv iz razloga što je usko vezan za povijest grada, Hrvatske i Europe, uz pravo, književnost, izdavaštvo. Sve to bi se moglo i turistički iskoristiti.
Vjerojatno Udruga Primorski Hrvat želi napraviti stražu koja bi bila i turistički atraktivna.
Pa i u tom pogledu bi to bilo dobro. U Koszegu u Mađarskoj postoji dvorac Nikole Jurišića, gimnazija, trg i spomenik, a Rijeka ga nije imala niti u fondu imena.
Kakva si domaćica? Voliš li kuhati?
Uvijek sam imala dečke koji su mi kuhali. Samo sam za posebne prilike kuhala ja. Doma imamo nekoliko rituala, ali najvažniji su vezani uz Uskrs i Božić. Onda se mijese pogače, orahnjače, peku kolači. Ja pripremam, suprug mijesi, ja valjam i tako prođu godine. Inače sam dosta jednostavna. Volim marinadu, jotu, blitvu na sto načina. I kao dijete sam najviše voljela blitvu, zelenje i salate. Meni je hrana najčešće zadovoljavanje gladi, a volim da je domaća, lokalna i sezonska. Zimi je tu fažol. Jedna nona bila je Kranjica pa volim kiseli kupus u svim oblicima, kobasice i kuhana rebarca.
Koji kućanski posao najviše voliš raditi?
Peglati.
A vrtni radovi?
Muž to radi, ja vrlo malo. Angažiram se oko cvijeća, a posadila sam i sve voćke.
Kamo ćeš prvo otputovati kada završi Covid-19?
Ne znam. Na svu sreću sam izašla iz tih čežnji za putovanjima. Idem cijelo vrijeme po hrvatskim brdima, no volim biti tu, okolo Kvarnera, uz more, ili vodu. Volim slap kod Lovranske Drage, volim Ledenice, Okruglo groblje, vidikovce iznad Vinodola. Dio predaka mi je od tamo. Volim Zeleni vir i Mrzle Vodice. Prabaka mi je iz Fužina pa i tamo volim otići. Moj tata je zadnje dvije godine proveo nepokretan gledajući u dvorište i krošnje hrastova u Dolcu i još mi odjekuju njegove riječi: „Ovo je za me najlepše mesto na svetu!“
