Za Nikole se kaže da su dobri ljudi. To je stara narodna izreka.
Nisam se trebao zvati Nikola. Moj brat se trebao zvati Nikola.
Ozbiljno? Onda je to prst sudbine. Možda te ime i usmjerilo. Osim što radiš svoj posao fotografa, koji je kreativan, ali istovremeno vrlo naporan i zahtjevan, brineš se za zajednicu. I to ne samo za lokalnu putem povezivanja, podrške sportu, ljudima, pogotovo nogometu, pomažeš i potresom pogođenoj Baniji. Pokrenuo si akciju kojom pokazuješ kako iz tople, ljudske ideje da se pomogne nastaje veliki projekt. Kako je uopće krenula ta ideja?
To je stvarno sve spontano krenulo. Prvi dan kada sam saznao što se tamo dogodilo i na televiziji vidio snimke onih jadnih ljudi, sjetio sam se da na zidu imam jednu staru sliku na koju su se potpisali svi igrači HNK Rijeka, prvih 11 iz 2014./15. Odlučio sam sliku dati za neki simboličan iznos kako bi im pomogao. Bilo mi je žao ljudi i htio sam nešto poduzeti, nekako pomoći. Stavio sam sliku na Facebook aukciju s početnom cijenom od jedne kune da bi se nešto skupilo. Ljudi su se odazvali i na kraju se ta slika prodala za 2. 500 kuna. Bio sam više nego zadovoljan cijenom koju je postigla. Iskreno, nisam očekivao da će se prodati za toliko. Došao sam kući, ponovno sam gledao vijesti, patnje tih ljudi i pitao se što sada. Kako sam involviran u sport imao sam kolekciju od dvadesetak dresova. Svako toliko mi netko pokloni dres. Tako sam odlučio dati ih na aukciju s ciljem da još nekako pomognem. Meni ti dresovi stoje doma u ormaru, predstavljaju drage i lijepe uspomene, no ipak sam se odlučio dati ih na aukciju.
To je bilo jako dobro prihvaćeno, ljudi su se počeli javljati, licitirati i polako je krenulo. Zvali su me na KanalRi, HRT, Radio Rijeku. Prihvatio sam njihov poziv kako bi pozvao prijatelje sportaše u Rijeci, da, ako žele, doniraju svoje dresove. Rekao sam da sam voljan svoje vrijeme uložiti u to, ali i proširiti akciju kako bi prikupili što više sredstava i pomogli ljudima u Petrinji. Počeli su se uključivati riječki sportaši, među njima i Olimpijci: Samir Barać, Džomba, Damir Milinović, Ivan Močinić, Dario Knežević. Uključili su se NK Orijent, NK Rijeka, NK Verona, ali i Al-Nassr FC iz Saudijske Arabije. Uglavnom, uključili su se brojni klubovi, sportaši, ali i obični ljudi, navijači te počeli donositi dresove i donirati ih za aukciju.
Koliko dugo će trajati akcija i koliko je bilo dresova do sada?
Bilo je zamišljeno da će akcija trajati dvadesetak dana, ali kako dresovi pristižu svaki dan očekujem da će se akcija protegnuti do početka trećeg mjeseca. Uključili su se i internacionalni sportaši. Imam prijateljicu u Milanu koja je uspjela dobiti kontakt od Ibrahimovića, pa je i on poslao dres. Ivan Perišić je poslao svoj dres, Edin Džeko je poslao svoj dres direktno iz Rima, iz Amerike je dres poslao Toni Kukoč. Sve me to motivira da nastavljam akciju i dalje. Do sada je bilo pedesetak dresova, lopti, kapica, sportskih fotografija s potpisima, uglavnom jedan široki sportski arsenal.
To je na neki način postala međunarodna akcija. Za koje su iznose kupljeni dresovi?
Neki dresovi su išli za 300 kuna, a dres Džombe je otišao za 6.500 kuna. Cijene nisu uopće realne, one su nekako emotivne. Ali jedino je bitno da dresovi idu, da za njima i za samom akcijom postoji interes dobronamjernih ljudi. Početna cijena za svaki dres je 1 kunu, što znači da svatko može krenuti. Jedna fotografija čija je cijena 400 kuna, otišla za 100 kuna jer nije bilo zainteresiranih ili ljudi nisu primijetili da je ta slika na aukciji.
Sav prihod od prodaje usmjeravaš na sisački Caritas?
Da, uplata ide direktno na sisački Caritas. Želja mi je sakupiti novac za tri kućice. Caritas je naručio 100 mobilnih kućica. Cijena jedne kućice je oko 60.000 kuna, a to ćemo sigurno uspjeti sakupiti. Osim što objavljujem aukcije, pišem i što je netko darovao. Sve je transparentno. Svatko tko vidi moje objave, može vidjeti koliko se novca skupilo. Ja ne uzimam novac, nego ljudi direktno uplaćuju na račun Caritasa Sisačke biskupije. Nisam niti jednu kunu vidio od toga.
Već sam rekao da se ljudi javljaju i dalje. Jedna gospođa iz Rijeke me nazvala i za akciju donirala dres od Hasančića. Tu je i teniski reket od Ljubičića i potpisani dres Luke Modrića koji još nije na aukciji.
Evo prilike da ga najavimo. Počinje li i on s jednom kunom?
Sve počinje s jednom kunom. Netko onda može dići na dvije kuna, a netko na 200. Uvijek zadnji diže letvu za dalje. Aukcija traje 24 sata. Svaki dan u 12 sati stavim nove stvari na internet i to traje do drugog dana u 12 sati. Onaj koji zadnji daje ponudu, njegovo je. Nakon toga u 12 sati opet ide drugi krug. Trebaju neka pravila da se možemo po njima ravnati. Ima jako puno ljudi koji akciju svakodnevno prate, na cesti mi prilaze i ohrabruju me, također i na društvenim mrežama. Na pisanje objava i fotografiranje gubim tri do četiri sata dnevno, ali kako sada imamo manje posla to sve mogu odraditi.
Na FB-u si nedavno pokrenuo akciju i za jednu riječku obitelj.
Jedna riječka obitelj živi u stanu od 42 kvadrata, a taj njihov stan je pod ovrhom zbog duga od 20.000 kuna za komunalne naknade. Kad me ta gospođa preko Facebooka kontaktirala, sjeo sam u auto i otišao kod njih da vidim kakva je situacija. Tamo sam zatekao sedmero ljudi u stanu od 42 kvadrata.Njih šest spava u jednoj sobi. Majka je bolesna, ima rak. Oni se boje da će izgubiti stan zbog te ovrhe, a ne znaju kako bi to platili. Kad sam vidio u kakvoj su situaciji nisam se mogao okrenuti i ništa ne učiniti. Rekao sam im da ću pokrenuti akciju i barem im tako pomoći. Već smo krenuli s tom akcijom. Idućih sedam dana ide akcija za njih i nadam se da ćemo skupiti dovoljno za pokrivanje njihovih dugova. Svaki dan na aukciji je jedan dres za njih na mom Facebook profilu. Neću stati dok ne skupim tih 20.000 kuna. Dao sam sebi zadatak da njima pomognem i da sakupim za te tri kućice u Petrinji, a ako bude i više, još bolje.
Bio si u Petrinji.
Bio sam u Petrinji i htio sam vidjeti situaciju na terenu. Imam prijatelja Mirka Režeka koji je bio župnik u Mariji Pomoćnici na Banderovu, a sada je u Komarevu kod Petrinje. Išli smo ga posjetiti, skupili smo jedan kombi humanitarne pomoći i krenuli. Nismo išli u Petrinju, nego smo obilazili okolna sela. Htio sam kontakt s tim ljudima i vidio sam da im je stvarno teško i da im naša pomoć stvarno treba. Pričao sam s ljudima.
Emotivno si krenuo u to, gotovo impulzivno.
Da. To se zakotrljalo u jedan projekt koji traje. I dok ide, ne želim stati jer želim pomoći.
Neodvojiv si od Rijeke i svojih sugrađana. Imaš li neki prijedlog za Rijeku? Pred nama su novi lokalni izbori, ima li Rijeka neku novu šansu za napredak?
Za sebe kažem da živim u Rijeci, spavam u Opatiji. Teško da ja znam pravo rješenje. U svakom slučaju treba dati priliku mladima da rade i da ne odlaze iz ovog grada, nego da ostanu tu. Da bi mladi ostali tu, moraju dobiti posao, koji je dobro plaćen i da od njega mogu živjeti. Ne znam niti hoće li moja djeca ostati ovdje. Ako će htjeti otići neću im zamjeriti, ali bit će mi teško.
Žele li tvoja djeca nastaviti tvoj posao?
Ne vjerujem. Vidjet ćemo. Možda je još rano. Ako će htjeti, ja sam tu. Možda djeca od brata preuzmu. Imam kćerke, a za žene je to preteško. Osim ako nije umjetnička fotografkinja. Kod nas je to zanimanje slabo plaćeno. Još ću raditi desetak godina. Moj posao nema neku veliku budućnost. Za taj posao trebaš biti 24 sata na raspolaganju. U Zagrebu je bilo 300 fotografa, sada ih ima 50. U Rijeci ih je bilo 20, sada ih ima 5. Kada se netko vrati s putovanja u Pariza, nema niti jednu sliku albumu ili na zidu, ima ih sve u mobitelu. Drugim riječima, sve manje ljudi koristi naše usluge. Da plaćam najam i da nemam svoj prostor ne znam kako bih uspio.
Vani postoje specijalizirani fotografi, pa su tako neki od njih orijentirani na slikanje boca vina. Doneseš bocu vina, fotograf to profesionalno snimi i naplati 5.000 nečega. Da ja nekome kažem da ću mu napraviti takvu fotografiju za 300 kuna, možda će mi reći da je to puno. A vani fotograf napravi dva takva posla mjesečno i živi od toga. Kod nas ako želiš uspjeti moraš biti na raspolaganju od 00 do 24 sata.
I pred kraj ovog razgovora, vratimo se na tvoju akciju i pomaganje ljudima u Baniji.
Koja je uloga medija i koliko su oni doprinijeli da senzibiliziraš ljude da pomognu?
Ne volim se medijski eksponirati, ali ako se ne eksponiram, ljudi neće znati što radim. To je mač s dvije oštrice. Kako ću drugačije prodati dresove, ako ljudi ne znaju za to? Kad imam nastup na KanaluRi, drugi dan javlja se više ljudi, stiže više ponuda. A ako šutim, onda toga nema. Neki ljudi kritiziraju moju akciju jer „dajem crkvi“. No, ja ne dajem crkvi. Dajem Caritasu sisačke biskupije. To je institucija koja je postojala jučer, postoji danas i koja će postojati sutra. Ti ljudi koji su potrebiti ili gladni, da tamo dođu za šest mjeseci i pokucaju na vrata Caritasa, sigurno neće biti odbijeni. Ja sam vjernik. Vjerujem u te ljude i bilo mi je normalno da idem preko njih. Nisam išao preko riječkog Caritasa jer za to nema potrebe, nego sam išao direktno jer oni poznaju ljude, teren.
Planiraš ni nastaviti akciju za postradale stanovnike Banije?
Nisam mislio da će ta akcija imati tako dobar odaziv. Htio sam dati jednu svoju sliku na aukciju i tako pomoći. Ali onda se sve nekako zahvaljujući ljudima i mojoj upornosti nastavilo. Teško je gledati te ljude. Nakon ove katastrofe jako puno njih će odseliti od tamo. Ostali bi da direktno odmah sutra dođe pomoć, ali kod nas birokracija ide sporo i ne znam kada će se njima pomoći i kada će se te kuće sagraditi, ali treba reagirati što prije. Ono je prekrasan kraj i prekrasni ljudi. Ponosni, pitomi, koji kad ih pitaš što im treba, kažu – ne treba nam ništa, možda treba nekome drugome. A zapravo im treba. Moje je da skupim za tri kućice. Možda ih bude i više. Volje ima.
