Pisac Boris Dežulović na društvenim je mrežama kroz zanimljivu analogiju sa zlatnim ribicama i glazbom objasnio ekonomiju pažnje. Njegov tekst prenosimo vam u cijelosti:
“USPON I PAD HOMO SAPIENSA
Možete li pročitati ovaj tekst, a da već do trećeg pasusa ne odustanete i potražite negdje po zidu neki smiješni video od osam sekundi? Možete li koncentrirano i do kraja pročitati makar ovaj uvod? O tome vam i pričam. Vaših osam sekundi je upravo isteklo.
Karikatura: Maria Scrivan
EKONOMIJA ZLATNIH RIBICA
Teško da ste primijetili, jer pripadate li mojoj generaciji ne slušate pretjerano suvremenu muzičku produkciju, a ako ste mlađi ne pamtite pretjerano stariju.
Primijetio je, međutim, glazbeni teoretičar Hubert Léveillé Gauvin, profesor sa Sveučilišta Ohio, koji je za potrebe svog istraživanja – objavljenog nedavno u časopisu Musicae Scientiae – nekoliko mjeseci analizirao pjesme što su bile među prvih deset na top-ljestvicama od 1986. do 2015. Profesor Gauvin otkrio je, naime, da su naslovi pjesama danas znatno kraći nego ranije, da se gotovo u pravilu spominju odmah na početku pjesme, već u prvom stihu, te sve češće sastoje od jedne jedine riječi.
Najzanimljivije je, međutim, Gauvinovo otkriće kako uvodi u muzičke hitove danas traju čak četiri puta kraće nego osamdesetih: dok je u zlatno doba MTV-a prosječni dramatični instrumentalni „intro“ trajao cijelih dvadesetak sekundi, tridesetak godina kasnije pjevač propjeva brže nego Afganistanac u Guantanamu: instrumentalni uvod u pjesmu danas u prosjeku traje jedva pet sekundi!
U čemu je tajna?
Gauvinov je odgovor – “ekonomija pažnje”. Nesretni kompozitori, muzičari i pjevači danas se, naime, grozničavo bore za pažnju publike na internetskim streaming-servisima, koja je sve brojnija, ali i sve nestrpljivija: takvi servisi – recimo Spotify, koji okuplja cijelu jednu veliku naciju od pedeset milijuna korisnika – naplaćuju pjesmu tek nakon preslušanih trideset sekundi, i ako siromah pjevač nije u tih trideset sekundi zarobio pažnju slušatelja, ovaj će i prije nego nesretnik propjeva odlutati mislima neznano gdje, pa besplatno prijeći na sljedeću pjesmu, neku s kraćim nazivom, a svakako kraćim onim dosadnim instrumentalnim zajebavanjem na početku.
Streaming-servisi tako su i doslovno promijenili suvremenu glazbu. Štedi se na naslovima pjesama, štedi se na riječima, a štedi se bogami i na gitarama, klavirima i raskošnim orkestracijama, za koje danas jednostavno nema vremena: ako je pjevača kurva ostavila zbog nekog bogatog fićfirića, on ima jedva dvadesetak sekundi da to priopći poštovanom slušateljstvu. Inače će poštovano slušateljstvo, jasno, izabrati drugog nesretnika, i neće ni čuti kako se fićfirić što je onome jadniku oteo kurvu zapravo obogatio u glazbenoj industriji, režući troškove i dijeleći otkaze čelistima i violinistima.
Ispada tako da današnji čovjek, prosječni korisnik muzičkog streaming-servisa, ima koncentraciju zlatne ribice. I ne ispada to tek tako, kolokvijalno, za potrebe jedne ležerne i neznanstvene kolumne: prošle godine kanadski su istraživači u svom eksperimentu EEG-om mjerili moždane aktivnosti na dvije hiljade ispitanika, pa ustvrdili kako je prosječno trajanje ljudske koncentracije s dvanaest sekundi – koliko je pokazalo jedno istraživanje iz 2000. godine – palo na jedva osam.
Osam sekundi!
Osam sekundi, ne znam kako da vam kažem, i doslovno je – za cijelu jednu sekundu – kraće od trajanja koncentracije zlatne ribice, koja prema nekim nedavnim istraživanjima pozornost može zadržati cijelih devet sekundi.
Internet nas tako pretvara u zlatne ribice, a ekrani i monitori pred kojima visimo leteći s linka na link ispostavljaju se tako kao unutarnje stjenke akvarija po kojemu bauljamo. „Ekonomija pažnje“ bespovratno je promijenila svijet u kojemu živimo, promijenila nam je i živote, i umjetnost koju svojim životima – kako reče Oscar Wilde – oponašamo.
Prije nekoliko godina – samo jedan primjer – mojim prijateljima Anti Tomiću, Ivici Ivaniševiću i Renatu Baretiću jedan je domaći filmski producent, inače besprizorni prevarant i konjokradica, ponudio lijep novac za scenarij. Novac nije bio u pitanju, gospodin producent ga je imao na bacanje, i mojim je drugovima scenaristima izložio jedan jedini uvjet za posao: da film počne spektakularnom eksplozijom nekakve goleme jahte.
Nije važna radnja filma, jebo radnju, nije važno hoće li biti akcijska komedija ili ljubavna drama, jedino je bilo važno da odmah na početku filma skupocjena bogataška jahta nestane u veličanstvenoj vatrenoj gljivi. Mi smo se, jasno, smijali, ali gospodin producent je davno prije nas shvatio „ekonomiju pažnje“: ako najkasnije do tridesete sekunde filma ne eksplodira kakav luksuzni brod, gledatelji već na daljinskom vrte kanale.
Logiku filmske blockbuster-industrije u međuvremenu je, kako vidimo, preuzela i glazbena industrija, ali i književnost: prošle godine – baš nekako u vrijeme kad su Kanađani otkrili kako je ljudska koncentracija došla kao u zlatne ribice – najveća svjetska internetska biblioteka Amazon objavila je kako uvodi pay-per-page naplaćivanje „posuđenih“ knjiga: ne samo da će korisnici od sada plaćati samo onoliko knjige koliko su je pročitali, već će po pročitanoj stranici biti plaćeni i – pisci.
U mojoj branši već je legendarna anegdota s jednim prevoditeljem, kojemu je beskrupulozni izdavač objasnio kako prijevod plaća po kartici teksta, a karticu teksta po broju slovnih znakova, jasno bez razmaka, jer razmak između riječi – neumoljiva je kapitalistička logika – ne treba prevoditi. Naš drug prevoditelj postao je heroj struke kad je doskočio hohštaplerima i poštujući tu ekonomsku logiku poslao cijeli prijevod bez razmaka između riječi, golemu i nepreglednu naplavinu slova, nakon čega su dosta brzo postigli dogovor.
Tako nekako, baš poput sitnih hrvatskih seoskih kapitalista, mudrace koji bi pisali haiku-poeziju i kratke fragmente od dvije rečenice po stranici preduhitrili su u Amazonu, razvivši program Kindle Edition Normalised Page Count, koji računa stranicu po broju slovnih znakova, bez obzira na veličinu slova i prored!
Sve je, jasno, rezultiralo efektom konfekcijske pop-pjesme: pisac nema više vremena za raskošne introspekcijske uvode i književne orkestracije, najkasnije do osme sekunde – pardon, osme stranice – negdje na pučini mora eksplodirati jahta, valja pridobiti pažnju zlatne ribice pred monitorom, nema u našem akvariju više mjesta za Marcela Prousta i Jamesa Joycea.
Ako ste pak izdržali do kraja ovog teksta, to samo znači da je i vas – kao i mene – pregazilo vrijeme. A vrijeme je, shvatili ste, novac.”
