Turizam, nekada simbol otvorenosti i povezanosti s ljudima iz drugih krajeva, danas je postao sinonim za gužvu, beton i iskorištavanje prirodnih resursa. U potrazi za profitom i ugodom posjetitelja, otočki identitet i lokalna kultura blijede pred naletom uniformiranih apartmana, prenapučenih plaža i hiperkomercijalizacije svakodnevice. O tome svjedoči i tekst koji je objavila autorica pod pseudonimom “Mala Kme”. Njezin tekst prenosimo u nastavku:
“Kako smo postali taoci masovnog turizma
Osamdesetih godina dok sam još upoznavala svijet, turisti su na mom otoku posebno cijenili autentičnost, jednostavan život, mir i opuštenost. Bilo je sasvim normalno da se pridruže obitelji domaćina na roštilju, da kušaju domaće vino i rakiju u didovoj konobi, da ih se odvede na neku skrivenu plažu i u đir po otoku. Kuće ni apartmani se nisu zaključavali, djeca su se igrala skupa i nikakav problem nije bio što se nije znao jezik.
Turistima nije smetao peteh koji je kukurikao u zoru, ni miris staje, ni ovčice koje bi uvečer sreli na putu s mora, ni zvuk traktora na njivi. Dapače, uživali su u privilegiji da kušaju domaću skutu, mlijeko i sir, uživali su u okusu rosom opranog pomidora, breskve, jagode. Puni dojmova, s uspomenama na sve te raskošne okuse i mirise, vraćali su se iz godine u godinu. Rađala su se prijateljstva, ponekad i ljubav; ponekad su postajali dio obitelji.
Plaže su još bile pune grota, ali bilo nam je fora skakati po njima. Mul je bio kvrgav, ali svejedno se s njega skakalo na glavu. Plaže su bile pune, ali ne krcate. Djece je bilo puno, ali svi su svih znali. I znalo se i bez mobitela: kupanje na našem mjestu u dvije smjene – nakon doručka pa nakon ručka, a navečer u đir do sela.
Danas imamo sjajni novi asfalt, kružne tokove, popločenu rivu i fini pijesak na plažama, da ne nažulja osjetljiva stopala. Stari mul je obnovljen, ali ne možeš s njega skakati jer je sad tamo fensi kafić i skupi gliser s roniocima. Kad je party, ne možeš tek tako ni na plažu. Postave ograde, stroge zaštitare, pregledavaju torbe, zabrane ulazak.
Nema više kravice, ovaca ni pijetla, domaće životinje nisu poželjne u turističkom mjestu. Smetaju zvukovi, smeta miris. Turisti se žale i na onog zadnjeg preostalog seljaka koji jutrom ore svoje polje. Oni su platili za mir!
Ali nema ni skute, sira ni mlijeka. Ni breskve ni jagode. Kupili bi ih u dućanu, ali tamo ne mirišu po suncu i staji. Tamo tražiš parking pola sata, triput se posvađaš, čekaš red za kasu još 45 minuta, platiš ih kao suho zlato, a svejedno imaju okus po plastici.
Čekaš red za doći na otok, čekaš red za izaći iz ulice, čekaš red za kruh, čekaš red za ljekarnu, poštu, benzinsku, doktora. U tvom omiljenom kafiću nikad nema mjesta, na psećoj plaži se stišćeš sa sto pasa na 40 kvadrata grota, u dječjem parkiću 15-ero djece čeka red za dvije ljulje. Sladoled na rivi košta kao cijela kutija u supermarketu. Išao bi tamo, ali tamo je prometni kolaps.
Svugdje se gradi, brzo, jeftino; prodaje se skupo, u kešu, strancima. U apartmanu od 45 kvadrata gužva se šestero ljudi. Do kraja ljeta u njemu će se izmijeniti i tetke, stričevi, kume, prijatelji. Sve bez prijave, kakva prijava?
Apartmani se zaključavaju. Susjed ne poznaje susjeda; sutra će već doći drugi, nakon njega treći, četvrti…
Plaže pucaju po šavovima, ceste pucaju po šavovima. Nestaje vode, nestaje interneta. Kante za smeće kipe, komunalci padaju s nogu. Ugostitelji izgube 10 kila u tri mjeseca, rade po 12 sati.
Kampovi su puni generičkih plastičnih kućica, pizzerije štancaju Ledo pizze, riblji restorani frigane lignje i čevape u lepinji.
Plivaš pa izbjegavaš uložak, izmet, tampon, čik. Netko u plićaku reže nokte, netko šamponira kosu pod tušem na plaži. Borova šuma puna je wc papira i izmeta. Plastični wc smrdi na kilometar, sve do škrinje s preskupim sladoledom.
More ne miriše po soli, miriše po kremama i starom ulju.
Na rivi nema ribara; sve se prodaje u restorane, vozi u grad.
Na plaži nema pužića, perilo je izbetonirano, mandrać nasipan. Turisti vade školjke, love kozice, izvlače ježeve. Polako umiru na betonu, dok se ne usmrde pa ih šutnu u more.
Otok cvili pod teretom, potonuo bi najrađe, nestao pod morem od umora i tuge.
Onda dođe zima i svi odu. Prazni stanovi, prazne zgrade, prazne ulice, prazni cijeli kvartovi betonskih spavača. Mrak i tišina. Beton, staklo, čelik i pustoš u novim naseljima gdje je još jučer rasla šparoga i pasla ovca.
Djeca završavaju turističke smjerove pa odlaze raditi po svijetu. Tko si može priuštiti kvadrat stana od 3000 eura, uz posao samo četiri mjeseca u godini?
Sve je prilagođeno turistu, strancu. Domaćin je samo slugan. Tko bolje pogne leđa, tko je servilniji, više će zaraditi i dobiti bolju ocjenu na nekoj web platformi. Turista vidiš jednom i nikad više. Nikome nije više fora doći dvaput na isto mjesto.
Otok je kao ljepotica s previše šminke. Utegnuli su je, namazali, učinili finom i elegantnom i sada je svi žele za sebe. A oni koji su je voljeli i bez šminke, sve su joj dalje…
Tako smo izgubili svoj otok. Tako smo postali taoci masovnog turizma.”
Komentari