Sretan vam Dan porezne slobode

202

Hrvatski radnik koji prima prosječnu plaću, oženjen, s jednim djetetom, iz Zagreba, nepušač, koji ima automobil, za državu radi čak 181 dan u godini, pokazao je to kalkulator za izračun osobnog Dana porezne slobode u Hrvatskoj, kojeg su osmislili i izradili u Udruzi poreznih obveznika Lipa.

Dan porezne slobode je dan u godini kad prestajete raditi za državu i njene institucije – one svima potrebne (školstvo, zdravstvo), ali i prekobrojne i upitne agencije, institute, ustanove i njihove subvencije, poticaje, potpore i naknade. Od danas počinjete raditi za sebe i svoju obitelj!

U Hrvatskoj prosječni radnik taj dan može „proslaviti“ 1. srpnja. Udruga poreznih obveznika Lipa poziva povodom toga građane da zajedno obilježimo ovaj dan na društvenim mrežama dijeleći hashtag #ManjiPorezi te da tako ukažemo na problem prevelikog poreznog opterećenja građana u Hrvatskoj.

Naime, ukupno porezno opterećenje radnika s prosječnom plaćom u Hrvatskoj je veće od 50 posto. To znači da prosječni hrvatski porezni obveznik radi za državu nešto više od pola godine, što se u odnosu na 2015. godinu nije promijenilo.

Više o svemu pročitajte na web stranici Udruge Lipa, koja je ovim povodom na društvenim mrežama pokrenula i akciju postavljanja hashtaga #manjiporezi kako bi upozorila na neodrživost ove situacije.

Na Dan porezne slobode osvrnuo se i poznati ekonomski analitičar Velimir Šonje na svom Facebooku te pritom napisao:

Lipa kaže da od danas radimo za sebe, jer smo do danas u ovoj godini radili za državu. Ima računica koja to dokazuje.

Kada se postavi pitanje poreznog (i neporeznog) opterećenja, svi vade ideološke trube, a neki, bogme i hladna oružja. Stekne se dojam da se tu vodi nekakva bitka između tržišnih talibana i komunista.

Naravno, riječ je o nečem posve drugom. Ali, idemo polako, redom.

Nikada nisam provjeravao Lipin kalkulator, jer mi je oduvijek djelovao uvjerljivo. Do sličnog rezultata (da pola godine radite za državu, a pola za sebe) može se doći i makroekonomskom analizom. Evo kako to ide.

Na donjoj slici vidite odnos između razine gospodarskog razvitka i udjela vladinih prihoda u BDP-u. Svaka točka je jedna članica EU (Luksemburg nije uključen). Slika pokazuje da razvijenije zemlje imaju u prosjeku veće udjele vladinih prihoda u BDP-u (onaj oblak država desno gore su Francuska, Belgija i skandinavske zemlje).

Hrvatska (vatrena kugla na slici) odstupa od linije koja opisuje prosječnu (očekivanu) vezu. Udjel prihoda opće države u BDP-u, koji u Hrvatskoj iznosi 43,7%, veći je od očekivanog, s obzirom na dostignutu razinu razvoja (58% prosjeka EU). Očekivali bismo na ovoj razini razvoja imati udjel vladinog sektora oko 40% (za cca 12 milijardi kuna manje).

sonje graf 1

Netko može pomisliti da taj “višak države” uopće nije štetan za razvoj. Eto, razvijenije zemlje od nas u prosjeku imaju iste ili relativno veće prihode države. No, to je pogrešno gledanje. Brže rastu zemlje ispod crte. Hrvati sele u Irsku (desno dolje na slici), a ne u Francusku i Mađarsku. Mađarska je, uz Sloveniju, jedina zemlja relativno blizu Vatrene Kugle koja ima još i veće vladine prihode od nas. A Sloveniji i Mađarskoj baš nešto i ne ide, još od početka XXI st. Ni Francuskoj i Belgiji ne ide osobito u zadnja dva desetljeća.

Skandinavija je pak posebna priča. Oni su uspjeli svoje države učiniti jako, jako efikasnima. Ako nema korupcije, ako je politika transparentna i nosi vidljive koristi građanima, ljudi će demokratski podržati vladine aktivnosti, koje će i privatnom sektoru donijeti više koristi nego štete.

Ako vladini prihodi čine 43,7% BDP-a, a BDP predstavlja novu vrijednost koja je stvorena u toku godine, ne bi li Dan porezne slobode trebao nastupiti ranije (43,7% x 365 = 160-ti dan u godini = 8. lipnja)? Ne, jer obračun BDP-a uključuje dvije stavke na koje se ne plaćaju porezi: procjenu sive ekonomije i procjenu stambene rente u stanovnima u kojima žive njihovi vlasnici. To je oko 15% BDP-a, tako da vladini prihodi zapravo čine 51,4% (=43,7%/(1-0,15)) porezno i neporezno opterećenog BDP-a. I, eto nas približno na polovici godišnjeg BDP-a, točno onoliko koliko pokazuje Lipin kalkulator.

U čemu je poanta? To što pola godine radite za državu, a pola za sebe, nije apriori problem. Dancima nije problem i dulje raditi za državu. Jer, rad za državu također može biti rad za sebe. Dijete vam ide u školu, koristite usluge zdravstvenog sustava, roditelji primaju mirovine, policija vas čuva. Nesporno, vama i vašoj obitelji nešto se od države vraća.

Problem nastaje onoga trenutka kad se stvori osjećaj da neke stvari više nisu u ravnoteži. Zašto me zakon obvezao plaćati onaj horor od programa javne TV? Zašto u školama radi sve više učitelja, a djece je sve manje i rezultati na PISA testovima su sve lošiji, a godinama nema dogovora o reformi obrazovnog sustava? Zašto deda mora čekati šest mjeseci za pregled? Zar baš svi ti ljudi moraju raditi u uredu gradonačelnika? Zašto je Pero dobio posao u istoj državnoj firmi u kojoj radi njegov tata?

Prema tome, čestitajmo si Dan porezne slobode. Ne dajmo ideolozima i interesnim skupinama da nas označe tržišnim talibanima i socijalno neosjetljivim monstrumima koji bi najradije ukinuli socijalnu državu. Ljudi koji su izmislili te laži i nametnuli ideološku perspektivu u javnoj debati žele monopolizirati koncept društvenog dobra s ciljem da zadrže ovaj grozni status quo.

Komentari