Slučaj zaključane plaže na Costabelli, gdje je saborski zastupnik prerezao lokot, samo je vrh sante leda koja otkriva desetljeća zakonskog kaosa, upozorava pomorski kapetan i pravnik Branko Kundih. Dok Ministarstvo tvrdi da je sve po zakonu, on objašnjava zašto je sustav pred kolapsom i tko je zapravo odgovoran.
Incident na plaži ispred riječkog hotela Hilton na Costabelli, koji je kulminirao performansom saborskog zastupnika Marina Miletića i rezanjem lokota, ponovno je u fokus javnosti stavio goruće pitanje upravljanja pomorskim dobrom. Dok se građani pitaju imaju li koncesionari pravo u potpunosti zatvoriti pristup moru, a Ministarstvo mora poručuje da hotel postupa prema ugovoru iz 2015. godine, stručnjaci upozoravaju da je problem puno dublji i opasniji.
Branko Kundih, pomorski kapetan, diplomirani pravnik i autor četiriju knjiga o ovoj temi, uključujući i najnoviju enciklopedijskog karaktera “Hrvatsko pomorsko dobro: Geneza nereda i prijedlog rješenja”, u razgovoru za Radio Rijeku pojasnio je kako je aktualna situacija izravna posljedica više od 30 godina nedorečenih i kontradiktornih propisa.
Pravno su u pravu, ali etički je to provokacija
Kundih ističe kako slučaj Hilton ima dvije dimenzije: pravnu i etičku. S pravne strane, koncesionar se poziva na stari ugovor koji mu, prema svemu sudeći, omogućava ekskluzivitet. “Što se tiče koncesije, stečena prava po koncesijskom ugovoru ne mogu se dovesti u pitanje. Kada je netko dobio koncesiju po bivšem zakonu, novi zakon to ne može regulirati sve do isteka ugovora”, objašnjava Kundih.
Međutim, s etičke strane, postavljanje masivne željezne ograde i vrata doživljava kao čistu provokaciju javnosti. “Mogli su to nježno ograditi, nekom ogradom druge vrste, a ne ovakvom koja doslovno provocira. Hilton je zaista isprovocirao javnost tom željeznom ogradom”, smatra Kundih, dodajući kako je, s druge strane, i postupak saborskog zastupnika koji “pili lokote” neprihvatljiv u pravnoj državi.
Ipak, naglašava kako se mora pronaći mjera. “Ne možete imati hotel sa šest zvjezdica dok pored vaših gostiju grupa mladića igra picigin, ako želimo imati vrhunski turizam. Ali istovremeno, ne smije se dovoditi u pitanje pristup plaži i stavljati željezne ograde.”
Sustavni kaos: ‘Nemamo nacionalni plan, a propisi su nejasni’
Prema Kundihu, incidenti poput ovog na Costabelli nisu iznimka, već pravilo koje proizlazi iz potpunog nereda u zakonodavstvu. Ključni problem vidi u nedostatku krovnog strateškog dokumenta.
“Zakon nalaže da Vlada mora donijeti Nacionalni plan upravljanja pomorskim dobrom, s kojim svi planovi nižeg reda moraju biti usklađeni. Prošle su tri godine od zakonskog roka, a mi taj plan i dalje nemamo”, upozorava. Zbog toga ne postoje jasni ciljevi, ali ni mehanizmi kontrole, što stvara pravnu nesigurnost i za investitore i za građane.
“Naši propisi su vrlo nejasni i neprecizni. Nemamo definirane pojmove poput hotelskih plaža ili plaža unutar kampova. Takvo stanje dovodi do toga da se zakoni lako mogu zloupotrijebiti, što se i događa”, kaže Kundih.
Inspekcija koja praktički ne postoji
Na pitanje tko bi trebao kontrolirati red na pomorskom dobru, Kundih daje poražavajući odgovor. Iako formalno inspekcijski nadzor provode lučke kapetanije, one za to nisu ni ekipirane ni specijalizirane.
“Lučka kapetanija se po svojoj vokaciji bavi sigurnošću plovidbe. Inspekcija pomorskog dobra njima je nametnuta kao veliki teret. To je struka koja traži posebna znanja i vještine. Zbog toga mi formalno imamo inspekciju, ali ona u praksi skoro da i ne funkcionira. Često zatvara oči, osim kada politika ili javnost izvrše pritisak”, tvrdi Kundih, zalažući se za osnivanje posebne, neovisne inspekcije za pomorsko dobro unutar Državnog inspektorata.
Balans je moguć, francuski model kao rješenje
Iako je kritičan prema domaćem sustavu, Kundih nudi i konkretna rješenja, navodeći primjer Francuske. “U Nici imate hotele s pet zvjezdica čija je plaža otvorena. Možete doći, ali ležaljku ćete platiti 150 eura, a kavu 15. No, odmah pored, odvojena samo simboličnom, nježnom ogradom, nalazi se javna plaža koja je savršeno uređena, s tuševima, vodom, pa čak i voćem za kupače”, opisuje.
Upravo je takav balans između zaštite javnog interesa i osiguravanja uvjeta za funkcioniranje luksuznog turizma ono što Hrvatskoj nedostaje.
Dok se ne uspostavi jasan i provediv zakonski okvir, slučajevi poput onog na Costabelli nastavit će se događati. Čini se, kako zaključuje Kundih, da se naša javnost “uzbudi tek kad dođe voda do grla”, zaboravljajući da je pomorsko dobro jedno od najvrjednijih bogatstava od kojeg Hrvatska živi.
