U 83. godini života preminula je Andriana Škunca, istaknuta pjesnikinja, fotografkinja i književna kritičarka. Njezin odlazak velik je gubitak za hrvatsku književnost, u kojoj je ostavila dubok trag kao umjetnica čije je cjelokupno stvaralaštvo bilo neraskidivo vezano uz otok Pag.
Hrvatska kulturna scena ostala je bez jednog od svojih istaknutih imena. U 83. godini života preminula je Andriana Škunca, jedna od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja i fotografkinja, čiji je cjelokupni stvaralački opus bio neraskidivo vezan uz otok Pag. Njezina smrt, kako je izvijestio Dnevnik.hr, predstavlja odlazak važne autorice, no iza nje ostaje trajno nasljeđe utkano u stihove i fotografije posvećene otočkom mikrokozmosu koji je pod njezinim perom i objektivom postajao univerzalan.
Život posvećen otoku
Rođena je u Bjelovaru 9. ožujka 1944. godine, no djetinjstvo i život provela je u Novalji na Pagu, koji je postao središnji motiv i neiscrpna inspiracija njezinog umjetničkog rada. Iako je završila studij jugoslavistike i komparativne književnosti u Zagrebu, ostala je duboko ukorijenjena u otočni krajolik. Za nju Pag nije bio samo kulisa, već živi entitet i temelj identiteta. Paški krš, vjetar i svjetlost oblikovali su njezin pjesnički i fotografski izričaj, kojim je tom naizgled surovom pejzažu davala univerzalna, mitska i metafizička značenja.
Književni put do vrha hrvatskog pjesništva
Književnu karijeru započela je zbirkom “Do neba bijelo” (1969.), za koju je dobila nagradu A. B. Šimić. Ključan zaokret u njezinu opusu bila je zbirka “Pomaci tišine” (1981.), nakon koje se usmjerila na pjesmu u prozi. U tom je žanru postala jedna od najutjecajnijih autorica, dosegnuvši vrhunac kasnijim djelima poput “Novaljski svjetlopis” (1999.), “Zeleni prah” i “Vrijeme se zanjihalo”. Svoj doprinos žanru potvrdila je i kao jedna od urednica utjecajne antologije hrvatske pjesme u prozi “Naša ljubavnica tlapnja”.
Oko kamere kao produžetak pjesničke duše
Paralelno s pjesništvom, Andriana Škunca intenzivno se bavila i umjetničkom fotografijom, koju je smatrala vizualnim produžetkom svog književnog rada. U fokusu njezina objektiva bili su paški krajolici – detalji kamena, maslina i mora. Njezine, često crno-bijele, fotografije odražavaju istu poetiku tišine i kontemplacije kao i njezini stihovi. Autorica je i fotomonografije o lunjskim maslinicima “Biblijski vrt / Sveta zemlja lunjskih maslina” (2013.).
Priznanja i trajno nasljeđe
Za svoj izniman književni i umjetnički rad dobila je najviša nacionalna priznanja, koja svjedoče o njezinoj važnosti. Među njima se posebno ističu Nagrada “Goranov vijenac” za cjelokupan pjesnički opus, koju je primila 2006. godine, te Nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo 2019. godine. Bila je dugogodišnja i istaknuta članica Društva hrvatskih pisaca, Hrvatskog centra PEN-a i ULUPUH-a.
Njezinim odlaskom hrvatska je kultura izgubila veliku umjetnicu, no njezini stihovi i fotografije ostaju kao trajni svjetlopis duše otoka Paga i svjedočanstvo jedne iznimne stvaralačke snage.
