Zoran Marinović je hrvatski dokumentarni fotograf i snimatelj, koji je u proteklih dvadeset godina izvještavao iz brojnih zemalja: Afganistana, Liberije, Sierra Leonea, Columbie, DR Konga, Iraka, Sirije… Fokus njegova rada su konflikti i sukobi te društvena, socijalna i humanitarna pitanja. Dokumentira komadiće pakla na zemlji,poput prvih linija rata u Iraku i Siriji ili pak zatvora u Kongu. Jedna od posljednjih reportaža govori o kurdskim ratnicama u Sinjaru.
Pored velikih svjetskih medija poput New York Timesa, National Geographica, Le Mondea, Marinović je radove izlagao u galerijama od New Yorka do Pariza te za njih primio više domaćih i međunarodnih nagrada.
U interviewu koji je u skraćenoj verziji izašao u Novostima, te potom u punoj verziji na portalu Lupiga, naslovljenom “Vidio sam apokalipsu i rukovao se s vragom”, Marinović govori o svom poslu i opasnostima koje ga prate, pomjeranju granica od strane uredništava, različitoj vrijednosti ljudskog života i Kongu kao crnoj mrlji na savjesti svijeta.
Izdvojili smo neke upečatljive isječke.
“U sirijsko-iračkom ratu poginulo je oko 200 novinara. Nakon II. Svjetskog rata, to je rat s najviše poginulih novinara. Uglavnom ginu zbog neiskustva. U najkraćim crtama, granice za materijalima se pomiču, traži se sve ekskluzivnija, vruća i krvavija roba, a novinarski honorari za takve vrste izvještaja su sve manji i manji. Pojavljuju se generacije klinaca koji imaju od osamnaest do 25 godina. Oni često nemaju nikakav budžet, nego sve improviziraju, a improvizacija te lako može odvesti na vrlo opasna mjesta. A kad si tamo, ne možeš ništa promijeniti. Jednostavno osvaneš u Raqqi, a to je sjedište kalifata. Tamo postaješ dio propagande: narandžasti kombinezoni i video uratci snimljeni 4K tehnikom.”
“Uredništva traže krv.”
Kad smo došli u Sinjar mrtvi su još ležali po cesti. Bili su to manje-više ISIL-ovci. Na njima muhe, milijun muha, moraš se zamotati oko glave da ne osjetiš smrad. Malome koji je radio za Vice urednik je rekao: kakvi mrtvi, nama treba krv! Granica se samo pomiče. Nije dosta. Jedna talijanska reporterka napisala je o tome briljantnu reportažu s naslovom: “Francesca, twittaj nam o svom zarobljeništvu”.
Situacija na terenu je višeslojna, vrlo kompleksna. Bilo koja teorija o uzrocima sukoba na Bliskom istoku, pa čak i teorija zavjere može naći svoje utočište. Mene geopolitika u principu previše i ne zanima, tako da nisam netko tko bi na posebno pametan način mogao objasniti što se dolje događa. Najbolje objašnjenje bilo kojeg rata, koje sam ikad vidio – a bio sam u deset do petnaest ratova – jedan je sarajevski grafit. Bilo je napisano: Jebo narod majku svoju. Nikad niti jedna rečenica, niti jedna knjiga nije opisala rat bolje od toga.
U Kongu rat traje dvadeset ili trideset godina, a to je brutalan rat, u kojem se ne sukobljavaju samo vojske, nego se sukobljavaju svi, a žrtve su najčešće civilne. Tamo su pobijeni milijuni ljudi. To je ogromna tragedija. Inače, valja znati da je Kongo jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. To je zemlja koja ima uran, koltan, dijamante, zlato, koja ima pitku vodu. Rijeka Kongo je jedna od najvećih zaliha pitke vode na svijetu.
“Cijena našeg načina života je pakao koji žive drugi ljudi.”
Početak i kraj priče je u interesu. Motorola je 2011. godine uvezla sedam milijardi dolara koltana iz Konga, s tim da se on ne prikazuje kao koltan iz Konga. Taj koltan dobije papire u Ugandi, zemlji koja koltan uopće nema. Otamo se koltan proda u Singapur, pa iz Singapura ide u Hong Kong, a iz Hong Konga u Švedsku. Onda, recimo, finska Nokia dobije preko Švedske čisti koltan iz Hong Konga. A onda Finci, fini ljudi, grle drveće, vode pse na posao i u svoje mobitele stavljaju koltan koji su kopala djeca od sedam godina. Dijete dobije kanticu i lopaticu, uđe u rupu duboku dvadeset metara i dok ne napuni kanticu ne može izići vani.
Kad bilo tko u Hrvatskoj, u Europi ili svijetu kupi laptop ili mobitel, kupio je ujedno i deset metaka nekom od pobunjenih afričkih generala. Svaki laptop ili mobitel na svijetu imaju u sebi komad koltana iz Konga. Ta zemlja apsolutno je tamna mrlja na savjesti čovječanstva. Kongo je potvrda da ljudski život – bijeli, crni ili sivi – nije jednako vrijedan. Ljudski život ne vrijedi isto u Siriji, Kongu i Europi.
Kompletan, puno opširniji interview pročitajte na portalu Lupiga.
Svakako posjetite i osobnu stranicu Zorana Marinovića.
