Ne samo da je u pitanju veliki problem, ne to je preblago, čulo se između redova, nazvao je to čak elementarnom nepogodom, pitanjem nacionalne sigurnosti. Na licu mjesta je dobivao je inspiraciju, uz pogrešnu intonaciju, kao i obično, a onda je uslijedio šok. Barem meni. Na red su došli njegovi savjetnici za odnose s javnošću, valjda oni isti koje je jednom zabranio. Prozvao ih je kako ga uzaludno savjetuju da ne bude tako direktan i iskren, da stvari prikazuje pozitivno, uljepšano, samo što nije upotrijebio i težu riječ, onu od koje je Pinokiju rastao nos.
Pogodilo me je to, jako, jako, jako. Radim taj posao, znam snagu i važnost riječi, pogotovo iskrenih riječi. Nepromišljene riječi, neartikulirani stavovi uvjetovani nesrazmjerom mogućnosti da ne kažem frustracijom nastalom između htjeti, znati i moći, što se upravo njemu i njegovoj vladi događa, samo su verbalne preslike stvarnog stanja. Loši govori, nastupi i istupi, za koje ne daj bože da bi se pripremio, a prije toga još dobro i razmislio o svemu, konstanta su koju si osoba na toj poziciji ne bi smjela dozvoliti. Kad već ne želi zatražiti i poslušati savjet “lažnjaka” koji rade u odnosima s javnošću, a podsjeća me to na ono – što bi ja pio lijek triput dnevno kako doktor kaže, valjda ja znam bolje, bilo bi dobro da malo sjedne sam sa sobom. Ispred zrcala, pogleda se i posluša kako zbori i ugasi svjetlo. Minuta šutnje i glas razuma bilo bi najbolje što bi mu se moglo desiti.
Kreirati i prebaciti krivicu na druge, pa barem i indirektnu, u ovom slučaju na one koji ga savjetuju kako komunicirati normalno, poticajno, a ne nezgrapno, napuhano, u najmanju ruku čini se smiješno i nepravedno. Jer svi znamo da je puno dobrih stručnjaka za odnose s javnošću, još nam samo treba dobar premijer.
Dunja Pavešić
