Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila
Stare slave djedovino
Puna si debila.
Zadnje vrijeme ne znam da li bih se smijao ili bih plakao kada vidim gdje živim. Ništa novo, pomislih po stoti put. Primjeri za to me oduševljavaju sve više i više. Nakon majstorice koja se proslavila sa ”pipl mast trast as”, kao porukom koja je, siguran sam, došla do svakog Hrvata, fenomeni se nastavljaju. U razgovoru sa prijateljicom na nedjeljom ručku, saznajem da je dotična došla bez prevoditeljice, jer kao, prevoditeljica nije mogla. Pa ja se ne bih pojavio za živu glavu od srama! Tada ručak kreće u onom smjeru gdje ja ni za živu glavu pod nijednim uvjetom ne opravdavam dotičnu političarku, dok frendica i dalje brani. Naravno, za to vrijeme hrvatski narod raspravlja kolika je plaća dotične gospođe, i naravno, vode se razne polemike – da li je to 6400€ ili pak 8000€. Ako je 6400€, onda je opravdano?
Eto čime se bavi narod čiji je san dobiti milijunski iznos na kladionici ili lotu i riješiti se svih briga u životu pa kupiti auto veći od susjedovog. Kako li je samo iritantno da danas već za čistačicu moraš imati fakultet ako ideš redovnim putem kao ”mali čovjek”, a kako li samo mora biti onima koji su doma bez posla i pričaju 7 jezika dok gledaju majstoricu koja, bez imalo srama ( što daje do znanja njezin govor tijela) kaže- ”vi ar avr. Av.”. Ne ”cveta cveće ni u naše preduzeće”, rekao bi Šoić, pa tako ne ” cveta cveće” ni u Vatikanu. I Papa je dao ostavku jer je shvatio da je bolje biti na BIRO-u pa da ga nitko ne jebava i doma polako gledati Exkluziv i pijuckati pivce za živce. Ipak je Nijemac.
Dok je i Papa na BIRO-u, naši političari će vrlo vjerojatno govoriti – evo vidite, a vi se žalite da ne možete u penziju prije 67. Godine života! Papa je izdržao do 85. i još bi, da ga netko nije raspizdio! Stvarno me čudi da se to nije dogodilo. Ali nitko ne kaže da neće. Bože, kako li su mi samo simpatični kako se sada trude jer će ubrzo izbori. Pazite – ja apsolutno ne pratim vijesti, ovo sve dođe do mene bez da otvorim novine ili tv ( po stoti put ponavljam, dosadan već Bogu i vragu sa ovim podatkom). Kako li tek mora biti ljudima koji svaki dan prate sve novosti? Mislim da je frustracija na vrhuncu.
Uglavnom, kao i svakog proljeća, a ovog još više pojačano, stigli su i prvi vjesnici proljeća. Iako je lani broj miješalica za beton brojčano nadmašio visibabe i jaglace, ove godine, vjesnici proljeća su SEMAFORI. Ne znam da li sam ja lud ili što, ali sve više mislim da postoji neka teorija zavjere i da lokalni mehaničari imaju ”deal” sa građevinskim poduzećima koja izvode radove. Nema teoretske šanse da amortizeri na autu izdrže ovu sezonu, jer ono što doživljavam svakog dana ravno je ludilu. Mislim da su prstiće umiješali i vlasnici benzinskih crpki koji zadovoljno trljaju ruke, jer se ne sjećam kada sam zadnji put vozio u trećoj brzini. Prva- druga- stani. Baš u vrijeme kada je potrošnja benzina najveća, moj brat je kupio Alfu koja ide, ali brate mili, prava je pijandura. Pitao sam ga ako se u dodatnu opremu ubraja i kišobran. Kada me je pitao ”zašto”, rekao sam- pa ono, kad pada kiša, a ti ostaneš bez benzina pa čekaš šlep-službu naslonjen na haubu, da ne pokisneš bez veze.
Šalim se. Ja jako volim Alfine automobile. Čak 87% ikad proizvedenih Alfinih automobila još uvijek je na cesti. Onih preostalih 13% nekako se uspjelo dovući do doma.
A sad stvarno dosta. I nemojte mi više protiv Alfe jer je iskreno volim.
Rekoh vam- ubijaju me ti semafori i raskopane ceste. Ozbiljno razmišljam o kupnji off-road vozila. Nekada sam mislio da samo šminkeri voze SUV-ove, i naravno da sam se u sebi smijao od srca kada bi ih pitao – a čemu tako veliki auto kada se najviše vozikaš ovuda lokalno?
– Da mogu k’o čovjek ić’ na skijanje.
Nema šta, pravi odgovor. Za 7 dana godišnje, naravno da se isplati imati sav taj trošak. Sada shvaćam da to nije samo zato. Oni su bili vizionari. Oni su predvidjeli. Oni su ZNALI što nas čeka, jer zadnjih godina apsolutno STALNO neki klinac kopaju i ja se pitam kada će već iskopati. Da li se netko potajno nada da će pikamerom udariti u zlatnu žicu i pronaći zlato pa to fino odnijeti u Aurodomus i to fino unovčiti?
Kad smo već kod otkupa zlata, postalo je sasvim ”normalno” da barem jednom tjedno čujemo da je netko opljačkao neku poslovnicu. Ali nemalo sam se začudio kada sam čuo da je onu lovransku podružnicu opljačkao ni manje ni više nego policajac, i to nama svima jako dobro znan.
Evo kako je to bilo – nekidan nakon probe otišao sam u fast food Buddy’s, definitivno najbolji hamburger u ovom dijelu galaksije, a unutra dva murjaka čekaju hamburger. Dobiju klopu i izađu van, a s druge strane pulta viče mi Zlajo – ej, da li slavite u Matuljima?
– što? – pitam
– znaš onaj murjak koji vam redovito piše kazne jučer je opljačkao poslovnicu Aurodomusa
– ma nemoj me zajebavat!
– ne,ozbiljno ti kažem
– ma koji?
– (ime poznato redakciji)
– ma neeeeemoj zezat!!!
– daaaaa
Osjećaj koji sam tada osjetio teško je opisati. Mješavina šoka, nevjerice i onog sitnog zadovoljstva što je to ĐUBRE napokon nadrapalo, jer je to jedan bezobraznik koji je neopravdano podijelio toliko kazni da to nije istina. Odavno je kružila priča da taj sa sobom fura lažni blokić i strancima naplaćuje kazne pa sam sebi trpa lovu u pdže, ali OVO, ovo je previše! Sjećate se one epizode kada sam na autobusnoj stanici u 11 navečer platio kaznu, ni kriv ni dužan, sasvim propisno parkiran, ali je ”zakon” drukčije tvrdio? E, pa to je on bio! (Ako ste zaboravili kliknite i na tu kolumnu – Maurovizija: Murjaci)
Moram priznati da se u onu mješavinu osjećaja nekako sramežljivo uvukao i osjećaj tuge. Zar on ne bi trebao biti primjer? Zar on, koji se vrlo vjerojatno često iživljava na nevinima, sada ima obraza orobiti poslovnicu otkupa zlata? Pitam se- tko zna koja li je to po redu. Što takvi poput njega čuvaju nas? Što takvi poput njega će jednoga dana čuvati moju djecu? Moram priznati- tako mi je drago što su ga uhvatili! I svaka čast svim poštenim policajcima i svim poštenim ljudima koji ispravno obavljaju svoj posao. Vjerujem da su oni koji su ga uhvatili itekako ponosni što su policajci, i neka jesu. Čovjek si sve dok si dosljedan sam sebi.
Pomišljam si tada gdje smo mi sa sviješću kao ljudi, kada čovjek koji predstavlja red i zakon sam sebi dozvoljava ovako nešto. Sram neka ga bude, jako.
A onda, pomislih- da, ovoga je uvijek bilo i bit će. ”Izrod” – rekla bi moja mama.
Ali još uvijek ima puno dobrih ljudi, i uvijek će ih biti. Lijepo vrijeme vraća se na naše prozore, i uživajmo u tome, živimo u raju nebeskom, samo ako ugasimo televiziju i stavimo novine pod guzicu i sjednemo na njih. Zato čitamo Teklić, tu nema loših vijesti. Eventualno jedna budaletina od kolumnista tu i tamo malo upozori na svakakve ”bolide” koji šeću našim divnim gradom. Ali mi svi volimo Grad koji teče. Sa razlogom. Jer smo još uvijek generalno kulturni i možemo biti ponosni sami na sebe.
Rekao mi je baš danas jedan pametan čovjek:
– Veliki ljudi raspravljaju o idejama. Oni srednji raspravljaju o događajima. Mali ljudi raspravljaju o ljudima.
Ja sam siguran da ovim gradom šeće itekako puno Velikih ljudi!
Živjeli vi meni!
Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
