Nedjelja je dan za totalni chill-out. To je dan kada sam stvarno umoran od noći prije, jer ne sjećam se koju subotu u zadnjih ne znam ni sam koliko godina nisam proveo na gaži. Svi znaju da taj dan spavam do kasna, a i poslije toga ne postojim za nikoga osim za najbolje prijatelje. Po već nekoj uhodanoj tradiciji, predvečer odem do Opatije s Janom i Žikom na kavu, a često nam se netko i pridruži. To su nedjeljne predvečeri kada u opuštenom tonu ”pretresemo” prošli tjedan, popijemo kavu, prošećemo, stanemo negdje na dec-dva dobrog vina, a na kraju najčešće odemo i na večeru ako smo gladni.
Danas smo nakon kave krenuli u šetnju i potegli sve do Ike gdje se nalazi već legendarni ”Archie’s fast food”. Dok smo šetali, pričali smo o zdravoj prehrani, čak do onih granica koja krvna grupa smije jesti određenu klopu. Odlučio sam danas biti karakter i ne jesti junk food, a isto tako i Jana, pa je samo Žika jeo. Moram priznati da su se i ovi u Archie’su začudili kada sam rekao da neću ništa. Prošetali smo tako nazad do Opatije, ali vrag nam ne da mira, ne da nam se doma. Žika kaže da ide doma jer rano ujutro ustaje, a meni i Jani napamet pada odlična ideja da posjetimo marunadu u Lignju iznad Lovrana. Naravno, toliko sam ogladnio da sam se morao zaustaviti u Iki kraj Archie’s-a- i pojesti jedan sendvič. Parkirao sam auto na početku autobusne stanice, točnije, prednji kotači su samo malo dirali onu žutu crtu, što tada nisam skužio, a što je vrlo bitno za nastavak priče.
Uživam tako u svom sendviču i planiram kako ćemo popiti medicu-dvije gore na marunadi, sigurno vidjeti neke drage ljude, kupiti pečene kestene i kakav kolač od kestena. Idealna nedjelja. Ali ne, ne. Kao da se prošlost ponavlja, jer već jednom sam imao istu situaciju, ali neke budale uče na primjerima, a neke ne, vidim ja murju da se zaustavila iza moga auta. Mislim si, nisam na autobusnoj, izvan sam crte, idem gore, sjest u auto, i pičimo, 11 je navečer, pa nema šanse da su takvi idioti da će me zbog ovoga zezat. Sa sendvičem u ustima otvaram vrata auta, ali iz policijskog auta izlazi žustro i veselo klinac poprilično izraženih prednjih zubića koji ne može imati više od 22 godine i frflja: ”molim vas vozačku”.
-da li vam treba i prometna?
-da, molim vas- profrflja on nazad.
Mali debeli, vjerojatno na praksi čim je uzeo moje dokumente u ruke frflja:
-ovo vam je 300kn
-što to, točno? (upitam ja, misleći da sam možda prešao preko ceste, a da nema pješačkog)
-parkirani ste na autobusnoj stanici
(u tom momentu vidim da mi je valjda 4cm guma ipak na žutoj crti i jebem sam sebi sve po spisku pošto su me jednom na isti način nasanjkali)
-nemam 300 kn ( imam, ali mi treba za marunadu, piši gade jedan!)
I ulazi on u auto i piše, piše, piše li ga piše. Nervozan sam jer je zima, ali ne pada mi napamet svađati se sa njima, jer oni su uvijek u pravu, a učili su me da budem pristojan. Gledam Janu kako je nervozna i kako sama sebi nešto u brk priča, a onda sve više pojačava svoj glas- vidi ovog malog debelog dabra, šta si umišlja, majko mila, istukla bi ga sad. (smijem se na ovo ”dabar” jer sam još uvijek prilično skuliran i ne namjeravam mu dati tih 300 kn keša jer mi trebaju za marunadu, a znam da imam u novčaniku još TOČNO 300 kn).
-Jana tiše budi, vidiš da mu je prozor otvoren!
-šta tiše, šta tiše, neka kažnjavaju kretene koje trebaju, pa eto, onaj ispred nas je bio parkiran u onom prastarom BMW-u nasred autobusne, flegma je otišao i nikom ništa, a nas ovaj mulac guzi.
Smijem se Jani jer vidim koliko je nervozna, ali nju ne šmirgla ni 5% što ovaj može čuti sve što ona priča.
Dabar piše i dalje, a ono unutarnje svjetlo u autu točno mu svjetli u lice, dok Jana komentira:
-piši, piši, Dabre mali debeli isfrustrirani. Ti možeš naguzit eventualno neku koja bi ti dala samo zato da joj oprostiš da ne izgubi vozačku dozvolu…
Svom srećom, Dabar dolazi van iz auta, daje mi isprave, njegov me kolega moli da mu dam ”autogram’ na kaznu koja će domapoštom, a ja kreten, potpisujem, iako sam kasnije mislio da nisam trebao. Oni mi kažu laka vam noć, a bahati klinac u meni to prešuti i mislim si- da, baš mi je super noć, glupani jedni. Nema veze. Ništa mi neće ovi dan pokvarit’. Ajmo mi na marunadu.
Jana nadrkano primjećuje: ” nek mu je , šupku, ovih 300kn da si zube popravi”.
I odlazimo mi prema Lignju, vozimo se uskim cesticama, dolazimo gore, ali gore više nema ničega, jer očito je to bila popodnevna fešta. Nema veze. I dalje imam onih 300kn u džepu. Ajde, bar nam je guzica vidjela puta. Na putu iz Lovrana prema Iki, tamo gore kod faksa, vidim, premjestila se ”mala dabarska patrola”, i ne vjerujem što vidim, Dabar maše lizaljkom i zaustavlja me ponovno. Ja, sada već nasmijan, jer što mi drugo preostaje, pitam:
”zar ćemo se i drugi put večeras družiti?”
”da”- sramežljivo kaže Dabar, i maše lizaljkom da odem naprijed. Vidim zaustavili su neke klince koji mora da su se Yugom pijani vraćali sa marunade i želim im svu sreću.
U maniri nekog akcijskog glumca nagazim na gas i potrubim im, jer, kao, večeras mi više ništa ne mogu. I tu je bio zajeb. Ponekad Bog stvarno želi da te nauči pameti.
U Ičićima, tamo kraj marketa, tamo gdje inače uvijek žbiri budu i dežuraju, nakon one krasne ravnice gdje ne voziš baš po propisima, gledam po treći put večeras i ne vjerujem. Gledam tu lizaljku i mislim si- Dabar je javio ovima da me zaustave i zajebavaju, ali svejedno, ništa mi ne mogu jer sam trijezan, uredno vozim, vezan sam uvijek…otvaram prozor i smijem se, pa kažem barbi murjaku:
- Nećete vjerovati, ovo je večeras treći put!
Barba meni flegma pokazuje njegov uređaj za mjerenje brzine i na njemu piše ”69”. Mislim si- aupičkumilumaterinu, ovo nije istina, zar ovoliko sam vozio???
Ali odlučim koristiti svoj glupi humor koji me očito neće ni večeras spasiti:
- 69 kažete? To mi je omiljeni broj. Ali ne kada ga vidim na tom uređaju- izgovaram to sa smješkom, ono, shvatit će valjda tu mušku zajebanciju, a u sebi molim Boga da mu kćerka sluša Koktelse pa da mu dam cd za malu, punicu i suprugu, i da me pusti da na miru odem u krevet, ali ne.
-300 kuna vam je kazna
-ali sad su me ovi vaši oderali za 300 kuna!
(vidim, sad je vrijeme za cjenkanje, a onih mojih 300 kn u novčaniku očito ne žele biti u njemu pod svaku cijenu i žele što prije van)
-nemam 300 kn, barba. Evo, može 100kn, ništa ne pišete i svi mi sretni?
- nemojte mi to ni spominjati. 300 kn je minimalna kazna- kaže barba murjak
- 300 kn??? Pa tko je to odredio?- čudim se ja
- Vlada Republike Hrvatske.
-pozdravite mi ih (neće me vidjeti na izborima, ja im kažem)
Kipim. Gorim. A muka mi, jer se i sam zalažem da kažnjavaju svih zbog prekoračenja brzine i znam da nisam u pravu. Ovaj barba mi je čak simpa. I nepotkupljiv je. Svaka mu čast. Nevoljko vadim onih svojih 300kn. Dajem mu to, on odlazi u auto i opet piše. Za plakat mi je. Ne znam kada se zadnji put dogodilo da se vraćam doma bez kune u novčaniku. Mislim, svugdje postoji bankomat, ali nije to to. Da mi je za bilo što trebalo nekoliko kuna, morao bih kopati po onom pretincu u autu gdje mi stoji sitno za parking.
Jana sjedi unutra, a vidim iskočila bi van. Viče iznutra”ono debelo malo govno dabarsko je sto posto zvalo i reklo ovima da te zaustave!” Odmah ona razrađuje teorije zavjere. Smirujem je i govorim da smo u krivu i da nema isprike za ovo, zna se da se u naseljenom području vozi 50km/h. Smijem se, jer vidim koliko životni scenariji mogu biti smiješni, a pucao bih si u glavu kako me sendvič u Archie’s-u večeras koštao 612 kn. A da smo otišli doma kada i Žika, bio bih 600kn bogatiji. Barem onom malom smradu nisam platio na ruke, i drago mi je.
Barba murjak mi daje kaznu, ja ga uljudno pozdravljam i kažem neka pozdravi svog mladog kolegu u Iki. Nasmije se barba i pita : ”šta stvarno su tamo?”. Potvrdno odgovorim , sjednem u auto i odem.
Jana je tek sad popizdila, samo što joj para ne ide na uši- ”glupi mali Dabar. Eventualno bi mu dala neka koju zaustavi, a mrtva je pijana i ima 4,20 promila alkohola u sebi! Kreten.”
Plačem od smijeha slušajući taj miks smijeha i ogorčenosti, a onda skupa smišljamo još veće budalaštine tipa: U kojoj ulozi bi Dabar bio dobar policajac? Da je ležeći policajac! 
Koga Dabar najviše mrzi iz djetinjstva? Zubić vilu.
Smijemo se jedno i drugo jer nam je muka. Mislim si ja- Dabre, vidjet ću ja tebe negdje u publici, a onda ti ne pomognu ni pištolj, ni pendrek, ni mjerač brzine. Imat ću jače oružje od tebe- mikrofon. I garantiram ti da će te publika pozdraviti glasnije nego što bi pozdravila pobjednički gol da Hrvatska osvaja Svjetsko prvenstvo.
Poznajem mnogo murjaka i moram reći da su neki stvarno cool i ok ljudi. Naravno. Kao i Barba murjak večeras. Rade svoj posao, pošteno i dosljedno. Npr, nekidan sam vidio kako ispred Bille muž murjak moje prijateljice piše kaznu nekom kretenu koji je stao na mjesto za invalide. Tako i treba. Ali on je cool murjak. Čak nosi Ice Watch, što samo pojačava njegov kul-faktor. Ali Dabar- ne, njemu ne bi pomoglo ni da se zove Justin Timberlake. Justin Dabarlake. Pakšu.
Dobro sam prošao, ha? Imam 66,6%tni score danas. 2/3. Kažnjen u dva od tri zaustavljanja. Mama će mi bit ponosna ako sazna za ovo, ziher.
Nema veze. Keep on smilin’. Ništa mi neće ovi dan pokvarit’. Iako osiromašen za 600 kn, smatram da je baš tako trebalo biti. Još jedan dokaz da samo jedna mala preinaka u scenariju našeg života može učiniti toliko promjena. Opet, nasmijao sam se od srca, a 600 kn puno puta trošio sam na puno veće gluposti. I dalje te volim, svijete, i dalje te volim, živote. Jer sve je to samo rock’n'roll…
Do sljedećeg četvrtka,
Pazite gdje parkirate i koliko brzo vozite po naseljenim područjima!
Mauro
maurovizija@teklic.hr
Tagovi
Mauro Staraj, maurovizija teklić, murjaci, policija
Maurovizija: Kad ona vrišti
Boudoir: Ivana Kindl
Waitomo & haka
Maurovizija: Via Trieste
Tart s puretinom
