Nakon što je prvi dan na pustom otoku prošao u izležavanju na plaži, drugi i posljednji dan trebalo je iskoristiti za istraživanje otoka. Dok je većina još spavala, u „kuhinji“ kampa našla sam Jonasa, dečka iz Danske. Inače obično ne pijem kavu prvu stvar ujutro, ali to jutro mi se baš nekako pila, pa sam upitala Jonasa ako mogu posuditi malo njegove instant kave. Uopće nisam razmišljala koliko je kava, pa čak i obična instant, skupa u Australiji, a posebno u malim turističkim mjestima duž obale Queenslanda, dok mi Jonas nije počeo pričati o tome, pa mi je na kraju bilo žao što sam ga pitala. Ipak je podijelio kavu sa mnom, a malo sam ostavila i Anni koja me molećljivo gledala sa plaže. Ona je ipak partijala do kasno u noć, a budući da mi je Jonas nakon žaljenja koliko je kava skupa, napravio ogromnu šalicu punu do vrha i to vrlo jake kave, nije mi bilo teško podijeliti je s Annom.
Jonas i ja odlučili smo zajedno u šetnju do vrha i na drugu stranu otoka. Nismo imali puno toga zajedničko, ali pričali smo o putovanju po Australiji i razmjenjivali iskustva. Većina backpackera išla je sličnom rutom po istočnoj obali i često sam znala ponovo sretati ljude koje sam negdje prethodno upoznala.
Penjući se kroz šumu prema vrhu otoka naišli smo na divovskog pauka, a nekoliko sam puta čula i nekakve šumove u grmlju, pa mi je bilo drago da tuda ne prolazim sama.
Ogroman pauk čuva šume pustog otoka
Bruce nam je po dolasku na otok rekao da otočni svjetionik vodi stariji bračni par koji sve namjernike prolaznike dođu pozdraviti kad prolaze kraj njihove kuće. I tako je i bilo…Na travom obraslom zelenom vrhu otoka dočekao nas je natpis „Welcome!“ ispisan u pijesku puta koji vodi na imanje svjetioničara, a oko natpisa su u pijesku bili razbacani žuti cvjetići. Uz bijeli svjetionik s crvenom kapicom nalazile su se bijele kućice, a u jednoj od njih bio je dom svjetioničarskog para. Nedugo nakon što smo se prošetali okolo i fotografirali se kod svjetionika, iz kuće je izašao simpatičan stariji gospodin i kao što je Bruce i najavio, popričao s nama i zaželio nam dobrodošlicu na njegov inače pusti otok, na koji svakog dana dolazi nova grupa backpackera igrajući se Robinsona Crusoa. Na sve strane pucao je predivan pogled na ocean i zelenilo otoka.
Na svjetioniku na otoku, za koji sam saznala da se zove Middle Island, dobrodošlicu će vam zaželjeti najljubazniji domaćini
Nastavili smo se spuštati na drugu stranu. S jedne strane bila je nekakva močvara s puno vijugavih kanala u pijesku, a mi smo se spustili po strani koja je vodila do pješčane plaže. Pijesak je bio ispresijecan lokvicama oceanske vode koja ga je u jednom dijelu izbrazdala vijugavim dezenom u obliku sitnih valova, a prizor je više nalikovao kakvom pustinjskom pejzažu.
Neobična plaža natopljena oceanskom vodom nije idealna za sunčanje, ali vrlo je zanimljiva
Dok smo istraživali plažu, na jednom udaljenom kraju zapazili smo gumenjak, pa nam je bilo jasnije odakle skupina ljudi koje smo susreli spuštajući se od svjetionika. U jednom trenutku nebom je zabrujao poznati zvuk Bruceova aviončića i podsjetio nas se da se polako moramo vratiti u kamp. Ovisno u koje vrijeme si stigao na otok, u isto vrijeme si se sutradan vraćao nazad.
Najbujniji primjerak pandanus palme koji sam vidjela u Australiji
Po povratku u kamp još mi je preostalo nešto vremena, a kad sam čula da u zadnjem avionu toga dana ima jedno prazno mjesto odlučila sam produžiti boravak na otoku par sati više i iskoristiti vrijeme za odmaranje na plaži i sunčanje.
Let nazad nije prošao bez Bruceovih vratolomija, samo što je nažalost ovaj put netko u mrežici ispred zadnjeg sjedala ostavio papirnatu šalicu s malo nepopijene kave, koja je u trenutku kad je Bruce naglo propao s avionom, završila meni u krilu. Baš sjajno…možda nisam trebala toliko željeti kavu ujutro.
Neobičnu biljku, koja ima nekakav kompliciran latinski naziv, u Australiji zovu i „black boy“ jer izgledom podsjeća na Aboridžinskog dječaka koji drži koplje. Inače su Aboridžini koplje te biljke koristili za loviti ribu, a prvi put sam ju vidjela na otoku Fraser, kada nam ju je pokazao vodič Cherry
Sa mnom u avionu bila ja Anna i Bruce nas je pitao ako nigdje ne žurimo da li bi otišle do njegove kuće da mu pomognemo izabrati slike za Facebook. Svoj fotoaparat uvijek bi dao nekome u grupi, a taj je imao zadatak da što više slika, jer svaka skupina dobila je svoju album na Facebook stranici tog otočnog izleta. Kako nismo imale pametnija posla, pristale smo, a Bruceova kuća bila je na super poziciji na vrhu brda s terasom koja je gledala na ocean. Upoznale smo njegovu ženu, sina i dva psa, a dobile smo i kavu…sljedeći put ću razmisliti kad nešto poželim.
Kad sam stigla u hostel već je bio mrak i u to doba godine, iako su dani bili topli, navečer je bilo prohladno. Hostel je opet bio pust i baš mi je nedostajalo društvo Julie i Alex, osjećala sam se nekako usamljeno i tužno. Otišla sam na kompjuter poslati par mailova i kad sam već mislila kako ću večer provesti sama, začula sam poznati glas. Kad je Julie ušla u prostoriju, nitko nije bio sretniji od mene. Skočila sam joj u zagrljaj i upitala „Otkud ti?“. Rekla je da je ostala još jedan dan i da sutra ujutro kreće dalje. Nema veze…meni je i ta jedna večer bila je dovoljna za instant popravak raspoloženja.
Tekst&foto: Nola
Sljedeći blog pročitajte u petak, 30.11.2012.
