Po tempu života, kao da je već prosinac. Znate onaj ludi prosinac kada svi nekamo lete i kupuju, organiziraju, djeluju kao muhe bez glave. Tako ja letim zadnjih mjesec dana, a preko ebaya sam kupio dodatnu bateriju za telefon, u slučaju nužde. Pisalo je da je duplo jača od prethodne, ali je ”ista pašta”. Kinezi su još jednom pobijedili, mamicu im žutu prevarantsku.
Za 15-ak dana izlaze moj cd i knjiga, i kada bi vam ispričao koliko tu posla ima, i da se zadnjih 10 mjeseci mog života svodi na to, ne bi mi vjerovali. Ali tako je. Nekada bih volio ljudima objasniti proces nastajanja jednog cd-a ( u ovom slučaju sa knjigom je dupli posao), kada me bez pardona pitaju: ”ej, daj mi jedan cd”. Danas ću vam to pobliže objasniti. Ne razljutim se na to kada me to pitaju ljudi s kojima usko surađujem. Prijatelji ni ne pitaju jer znaju da će ga dobiti. Oni pravi ga i kupe, iz nekog poštovanja radi iako znaju da ću im pokloniti primjerak. Ali nema tih primjeraka toliko da ih možeš dijeliti šakom i kapom, jer za čas to ode. Dobiješ nekoliko primjeraka od izdavača da imaš za dati onima koji su ti najbliži. A to nešto i košta. Ne malo, jako puno. Cijena po kojoj prodaješ cd (ako ga u današnje vrijeme želiš prodati), taman pokriva troškove. Zarade nema, najčešće samo gubitak. Tako me već mjesecima jedna žena u dućanu u koji najčešće navraćam (a u životu je prije nisam vidio) stalno davi: kad ćeš mi dati cd? Iz čista mira, od prvog dana. Ispočetka sam se smijao. Onda sam pomislio- Isuse, Staraj, odnesi joj taj jedan cd da te ne davi, pa koliko si ih u životu podijelio. Ali ne. Neki inat u meni rekao je – nemoj. To mora prestati. Ta daviteljica mi iz drugog kraja ogromnog marketa zna vikati: ”Gdje je???”, dok je ja ignoriram ili joj se smijem. Jednu večer kada sam nadrkano otišao u market da kupim slane štapiće i nutellu (obavezno probajte ovu kombinaciju) nakon potpuno ludog dana, shvatio sam da izbjegavam onaj odjel gdje je najčešće viđam jer ću joj stvarno ”objasniti neke stvari”. I svaki put si razmišljam- daj uzmi više taj cd sa sobom da je skineš sa kurca. Ali ne. Nešto u meni ne da. Na kraju krajeva? Zašto?
U tom dućanu ima toliko dobrih i dragih teta kojima bih radije poklonio cd. Smiju se, uvijek se zezaju, i stoje na kasi po onoj zimi sada kada je zahladilo i vrata se otvaraju i zatvaraju non-stop. Srce me boli dok to gledam, jer i znam za koliku plaću rade. Njima bih dao cd, a ne vjerujem ni da bi pitale. Jer su mi drage. Pristojne su. Uljudne i super. Što da napravim, natrpam cd-e u džepove i idem po dućanu kao Djed Mraz ? Nema šanse. Na kraju krajeva, ja živim od toga. Ja daviteljicu u dućanu ne pitam ”daj mi štapiće i Nutellu” nego ih normalno platim.
Ne znam da li sam već to spominjao, ali cd-i mog bivšeg banda uvijek su izlazili negdje oko Božića. Znate kako u to vrijeme dolaze rodbina i neki ljudi koje inače ne vidiš po godinu dana. To je taj jedan put godišnje. I onda bi flegma pitali- a di je cd? Kao, podrazumijeva se da ga dobiju. Moj, tada još mali brat sve je to slušao sa strane i to mu je generalno išlo na živce kao i meni, ali ja sam nekako zbog ”mira u kući” sa smiješkom samo dijelio te cd-e. Kap koja je prelila čašu bila je onog trenutka kada su se na vratima stvorili ljudi koji stvarno nikada ne dolaze kod nas, brat im je otvorio vrata, a oni kažu: ”dobro veče, mi smo došli po cd”. Dario je rekao: ”nema frke, samo malo, idem dole pa ću vam ga donijeti”. Majstor se spustio kat niže, spržio cd na najvećoj brzini tako da je mogućnost preskakanja najveća moguća, izgrebao ga, debelim markerom napisao ime albuma i lijepo im ga odnio gore. Sa smiješkom ga je ”udjelio” rekavši: ”nemamo više originala, sve smo podijelili”. Sa čuđenjem su gledali u taj cd i uzeli ga. Vjerujem da su uživali u preskakanju. Eto, kako je to junior riješio. Odličan, 5.
A sad još nekoliko detalja:
– biti glazbenik posao je kao i svaki drugi. To nije samo zafrkancija, putovanje, dobra klopa i karanje dobrih komada, kako se često misli. To je hrpa neprospavanih noći, susreta sa pijanim kretenima u mjestu gdje sviraš, a kasnije i na cesti dok se vraćaš doma, to je provođenje sati i sati u studiju bez danjega svjetla i hrpa junk fooda jer je to jedino što uspiješ pojesti dok snimaš album. Jesam li ono spomenuo da za to vrijeme privatni život ne postoji, da i ako imaš curu ta mora imati konjske živce i da je tvoje slobodno vrijeme samo ono za spavanje, a i toliko si umoran da se najčešće istresaš na onima koji to nisu zaslužili?
S druge strane, raditi nešto tako potpuno je zadovoljstvo jer ispoljavaš sve svoje misli u note i tekst, kreativa je na vrhuncu. Uz to se dobro zezaš sa kolegama glazbenicima, i to je onaj mikro-svijet kojega ne mogu skužiti ljudi koji nisu dio toga. Sve to iziskuje strašno puno vremena i truda.
Kada imaš snimljeni materijal, misliš da je gotovo? Ne, tada tek počinje. CD mora u postprodukciju, mora imati naslovnicu koju netko mora dizajnirati, i fotke ( koje netko treba fotografirati), taj cd se mora duplicirati, spakirati, a kasnije moraš znati i gdje će se prodavati. Nerijetko dok se sve to napravi taj medij prođe pola Europe jer se mnogo stvari još uvijek radi vani. Naravno da brineš kako će sve to skupa proći, pa moraš znati i gdje ćeš sve te pjesme prezentirati, kao i ljude sa kojima ćeš uvježbati taj materijal. Na sve ovo sada dodajte još i knjigu, sa kojom je poprilično sličan postupak.
Pa ponešto o financijama:
Bez financijske injekcije nekih ljudi koji vjeruju u to što radiš, nema šanse da uopće ulaziš u ovakav projekt jer bi začas bio na onoj popularnoj listi ”dužan si k’o Grčka”. Onda na sve to dodajte da sve radiš sam uz pomoć urednice koja ne spava noćima da bi sve prošlo kako treba ( ljubim te, Vanja), da od raznih ljudi (nekadašnjih velikih prijatelja) nalijećeš na takve prepreke (a ni u snu se nisi nadao da tako nešto uopće možeš doživjeti), da si otišao iz uspješnog banda gdje si jako lijepo zarađivao jer – vjeruješ u sebe i želiš biti iskren prema sebi i drugima, da si potrošio toliko novca da se pitaš nekoliko puta dnevno ” koji mi je ovo klinac sve skupa trebalo i zašto ne hladim jaja na nekom egzotičnom otoku?”, da je odlučeno da cijena knjige i cd-a skupa bude 45 kuna ( što ni u ludilu ne može vratiti uloženi novac), a SVE ZATO jer vjeruješ i želiš da što više ljudi čuje i pročita ono što imaš za reći jer još uvijek, naivno, vjeruješ da barem na sekundu, možeš ovaj svijet učiniti ljepšim.
E, pa onda me žicaj CD, neznanko!
Do sljedećeg četvrtka,
voli Vas Mauro
Pišite Mauru na : maurovizija@teklic.hr
