Dragi Mauro, znaš li ti da ovaj intervju radim zbog čiste zahvalnosti. Uza sav svoj rad, stvaranje i nastupe, ti učestalo i točno k’o sat svakog četvrtka pišeš vrlo čitanu i zanimljivu tjednu kolumnu na našem portalu teklic.hr….
Gle, o tome točno k’o sat dalo bi se raspravljati jer to najčešće bude: „Au, srijeda je, pa ja moram nešto napisati!“ Iako preko tjedna sve to skupljam i često se pitam o čemu ću pisati i onda u glavi vrtim što se događalo prošli tjedan i onda o tome pišem. Nekad u mobitelu imam zapisano nekoliko tema koje me intrigiraju i onda tražim pravi tajming da ih napišem i plasiram. Uglavnom, kada me nešto pogodi, jer to i jest jedan od glavnih razloga zbog kojih pišem kolumne, izbacim sve što nosim u sebi, što mislim. I zamisli zadovoljstva – ljudi to još i čitaju.
U tvojim kolumnama puno je osobnog, puno životnih situacija, prilično si, ili čak vrlo, iskren… Je li to ono što čitatelji prepoznaju i gutaju u redcima? Kolumna je često najposjećenija, odnosno prva na listi najčitanijih tekstova na portalu.
Jao, osjećam se poput zvijezde :). Ja i ne znam biti nego ovakav kakav jesam, ne znam glumiti. Probao sam glumiti, ali ne ide…
Hoćeš reći da loše glumiš skromnost :)?
Da, loše glumim – pa i skromnost, to definitivno . Uz to, teško mi je zadržati stvari u sebi, iako sam više puta probao. Nastojim biti iskren iako iskrenost ne otvara sva vrata, iako katkad zna biti i pogubna, ali i dalje mislim da je to najbolje rješenje. Gledajući dugoročno, u životu je važno biti iskren, prema ljudima u svojoj okolini biti ono što jesi, a ja to jesam. Mislim da su mi upravo zato kolumne tako čitane.
Kad smo već pri pisanju, reci nam kako je započeo tvoj spisateljski put?
Još dok sam bio klinac, mama mi je stalno kupovala stripove koje sam u osnovnoj gutao k’o u onoj pjesmi Đorđa Balaševića Sad je prošlo đačko vreme i stripovi ispod klupe. I već tada sam znao da bih jednom i ja nešto htio pisati. Inače, otkad znam za sebe, uvijek sam nešto htio stvarati. U srednjoj školi jedina odlična ocjena u mojoj knjižici bila je iz hrvatskog jezika i književnosti. Sve je ostalo bilo dva-tri. I jedva sam čekao te školske zadaće. Jedini je problem bio koju od tri teme odabrati pa bih razmišljajući o tome potrošio najviše vremena. Tako se i prije svake nove kolumne osjećam kao da pišem školsku zadaću.
Dobio si nagradu Hrvatske pošte za najbolju priču o poštaru Milu? Upoznala sam Mila preko njegova bratića Vlatka Igatoskog, i mogu ti reći da je Mile stvarno drag i poseban lik….
Da, Mile je pravi šarmer starog kova. Tog čovjeka nikad nisam vidio, a znam ga otkad znam za sebe – da nikad nije loše volje, uvijek je pun pozitivne energije. I onda sam shvatio da Mile uvijek fura neku svoju priču, da fura svoj život. Evo, nema ni mobitel, svima je drag, a žene ga naprosto obožavaju. Užasno je karizmatičan, jednostavno zrači nekom divnom ljudskom energijom koju moraš zamijetiti. Inače me fasciniraju ti „obični“ ljudi koji imaju neku posebnu, pozitivnu energiju. Zato se i osjeća užasna praznina kada ih nema. Ako tri dana ne donese poštu, postavlja se veliko pitanje: „Di je Mile?“ i osjeća se praznina.
U tvojoj kolumni o poštaru Milu čitala sam da su žene slale jedna drugoj pisma ne bi li im Mile donio tu istu poštu?
To je istina, čak sam čuo da su se dogovarale i da je to bilo jako štosno. Doduše, to su stare priče, ali ja mislim da se Mile nikad neće promijeniti, da će zauvijek ostati isti kao prvog dana. A otkako sam dobio prvu nagradu Hrvatske pošte za pripovijetku o poštaru Milu, još ponosnije šeće gradom.
Što ti je značila ta nagrada Hrvatske pošte?
Puno mi je značila, pogotovo zato što su ljudi to prepoznali kao dobru priču. Budimo iskreni, pa svakome nagrada godi, potakne te da budeš još bolji, zadovoljniji. Moja me nona već godinama pita zašto ne izdam knjigu. Sada razmišljam o tome, jednu štoriju želim prenijeti u knjigu i podijeliti je s ljudima. Sigurno će tu biti i optimizma, dobre vibre i nade u bolje sutra, ali i sama priča bit će zanimljiva.
Po zanimanju si ekonomist, a cijeli svoj poslovni i hobistički ciklus posvetio si glazbi i pisanju. Vidiš li sebe jednom u uredu, možda u kakvu poslovnome miljeu gdje se pregovara o nekim
proizvodima, uslugama i slično?
Svoju ekonomiju jako dobro koristim u svome poslu i drago mi je što sam uspio spojiti sve svoje ljubavi. Definitivno nisam ekonomist-matematičar, kako volim reći, Nijemac, niti bih mogao sjediti u uredu od 8 do 4. To nije moj stil života. Volim menadžerske nauke i vještine koje sam naučio na fakultetu, te sposobnosti cijenim i koristim se njima, ali uvijek tako da radim ono što želim. Jer ako ne radim što želim, jednostavno nisam sretan. Da mi netko ponudi masu para kako bih prodavao zaleđene piliće ili neke uređaje, ne bih pristao na to, jednostavno, puno mi je važnije postići kvalitetu života radeći ono što volim. Ali netko bi mogao raditi u uredu dok sam ja okolo po terenu .
U pripremi je knjiga tvojih tekstova i kolumni. Što misliš, kako će je ljudi primiti i tko su zapravo tvoji fanovi, pogotovo fanovi tvog benda?
Publika Koktelsa su svi od 7 do 77, no meni su najdraža djeca. Slušaju nas djeca, mladi, oni srednje dobi, ali i none i nonići, a moje kolumne više čita urbana publika. Ekipa koja je dio svijeta facebooka, koja to sve sharea, pa onda šalju jedni drugima da vide što se to događa, to je jedan on-line đir. I onda lajkaju, komentiraju…
Uglavnom te hvale…
Pa ako me i kude, volim saslušati svaku kritiku, želim znati ako sam pogriješio. Ali ako sam bio grub, namjerno sam bio grub, ako sam bio prost, namjerno sam bio prost, iako ne volim bezrazložno prostačiti. Znači da mi je nešto zasmetalo, i na to sam ukazao. Ali, da se vratim na bend. To je publika koja je došla po dašak dobre, pozitivne energije i to je neka naša misija. Svatko tko je gledao naš nastup zna o čemu govorim, tko nije neka slobodno dođe, meni bi bilo drago. I naša je publika mahom čakavska jer mi i dalje njegujemo taj čaval i na neki moderan način pjevamo na čakavskom.
Pa i Šajeta je u čavalu…
Jest, ali on je i nacionalni pjevač koji je davno krenuo osvajati Zagreb, tako da je taj čaval malo napustio… Ja jako volim Šajetu i njegov čaval, pjesme Koraki, Lovranske črišnje, a i cijeli njegov kantautorski rad. I ja volim Šajetu, na mom novom albumu na neki način se osjeća i njegov utjecaj. I meni su Črišnje najbolje, klasika, čudo, a mi smo i prijatelji…
Jednom sam bila na vašem koncertu na Marunadi u Lovranu. Stvarno ste neumorni, podižete raspoloženje do maksimuma. Što je s toplim romantičnim baladama? Ili to nije za vašu kuću?
Pa eto, upravo si i odgovorila na pitanje zašto izdajem album. Jer nakon hrpe balada, pogotovo rock-balada, i nakon deset godina u Koktelsima, napokon si mogu priuštiti da budem ono što jesam, stopostotni ja, i jedva to čekam. Vjerujem da će ljudi prepoznati moju iskrenost. A bilo mi je jako teško odlučiti se kojih dvanaest pjesama, od onih pedeset-šezdeset koje imam u škabelinu, odabrati i staviti na CD. Bilo mi je žao izostaviti čakavske, a, opet, i one druge jer moja je publika i domaća i raznolika. I odabrao sam prema nekom nadahnuću.
Hoćemo staviti na portal neki mali demo?
Naravno. U povodu izlaska knjige planiram izdati prvi singl s albuma koji se zove Cesta. Topla, ljetna, rokerska stvar, stvorena za vožnju cestom bez granica. Priča o silnoj pozitivi i ljepoti koja je pred nama, pogotovo nama Riječanima jer je imamo tu, pred nosom. Evo, s ove terase na kojoj sjedimo, prekrasan je pogled na Učku, more, krovove, Korzo… Uvijek iznova očarava me ta ljepota prirode, ta Učka, tako da svaki dan kada se probudim kažem: „Bože, hvala ti…“ I mislim da mi to ne znamo naplatiti, ovo bi trebalo naplatiti.
E, sad čekaj, čekaj malo… ona matematika o kojoj si prije govorio, ne stoji…
Ma, rekao sam ti, to je taj ekonomist u meni . Moraš uvijek spojiti emocije i ono što ti je lijepo s onim gdje se može nešto odraditi, pa i zaraditi. Jedno bez drugoga ne ide.
Koliko ljudima nedostaje smijeha i opuštanja uz pjesmu?
Jako im fali smijeha i opuštanja, nekako su zgrčeni. I to naročito otkako je krenula ona priča o krizi. Toliko su pali pod utjecaj toga, da je kriza samim time postala jača. Ljudi prate loše vijesti, kao da se love na njih, a to nije normalno. To ih u prvom redu čini nezadovoljnima, a za zadovoljstvo treba tako malo. Ali dok ljudima u glavi ne napravi klik, ništa od toga, neće biti zadovoljni. Ako čovjek koji danas jedva spaja kraj s krajem, dobije iznenadan posao te zaradi plaću od 20.000 kuna, sljedeći će mjesec htjeti 30.000, a to nema smisla. Vidim kada se ljudi malo opuste na našim nastupima, kako se mijenjaju, mijenja im se izraz lica. Za njih sam ja na pozornici, a za mene su oni moja pozornica. Ja s pozornice sve to vidim, oni su moja predstava. Svaki put gledam neka druga lica i obožavam vidjeti njihovu opuštenost. Oni misle da ih nitko ne prati i ne vidi, ali ja to vidim i to mi je super.
Koja te tema najviše zaokuplja u životu, pa onda i u glazbi?
Život sam po sebi, apsolutno sve. Od trenutka kada se probudim, svaki trenutak, sve oko sebe mogu pretočiti u pjesmu. Ova crvena majica koja se vidi kroz otvoren prozor na drugom katu ureda u Pošti? Da, i ta crvena majica ima svoju povijest. Netko je nosi, netko ju je kupio, sviđala mu se ili ju je dobio od nekoga mu dragog. Dakle, i o tome se može puno toga reći, napisati priča ili skladati pjesma.
Bi li se angažirao u politici i kakva bi ta politika trebala biti?
Ne bih se angažirao, iako su me prije nekoliko godina zvali iz nekih stranaka. Nisam prihvatio, ne bih mogao čak ni pripadati nekoj stranci. Normalno da imam svoje stavove i kako sazrijevaš, tako se i oni mijenjaju. Ali mislim da zajednici više mogu dati kroz ovo što inače radim, u čemu sam bolji. I ako sam samo jednom čovjeku uljepšao dan, trenutak, ako sam ga potaknuo da misli bolje, pozitivnije – nešto sam napravio.
Kakav si u pogledu ženskog svijeta? Jesi li ikada sreo onu pravu i što se tada dogodilo? Ali nemoj lagati
Iskreno, sreo sam nekoliko važnih cura u svome životu. To su uglavnom bile žene koje su stajale na pozornici i uvijek mislim da me ruka sudbine približila njima. I, kao sve velike ljubavi, bile su apsolutne, strasne.
Čekaj, stajale na pozornici, kako?
Pa kao pjevačice ili su se natjecale za miss… I sve su moje ljubavi bile takve. Ugledao sam je, rekao wow, osjetio neku energiju i znao da moram doći do nje na neki domišljati način.
Kakav je to domišljati način?
Joj, da znaš kakve su to organizacije bile da se pojavim na nekome mjestu na kojem će biti i ona. Onda se pojavim poput pauna, gledam hoće li me skužiti i tako to. Meni je zastala knedla u grlu, iako, kao, frajer si, imaš već neku godinu. I na kraju je ona prišla meni, i to je bilo genijalno. Poslije sam saznao da je čula od nekog da mi se sviđa pa je zato došla . Ali pomogla mi je. U neku drukčiju vezu, bez te strasti, kemije, posebnog angažmana, ne bih mogao ući. Znaš ono, kao dobra je, lijepo se slažemo, ima dobar poslić, rodit će mi djecu… It’s not my style. Radije ću biti sam. Vjerujem i dalje da postoji ona prava.
Zašto uopće pukne neka veza koja tako lijepo počne i ima sve predispozicije za nastavak?
Ili se potroši ili, točnije rečeno, kada se zaljubljuješ, zaljubljuješ se u nešto što ti misliš da ta osoba predstavlja, a ta osoba se na kraju pokaže kao posve drukčija. A najgore je što ljudi tada pokušaju promijeniti tu osobu, a ja to ne želim. Jednostavno, želim imati osobu takvu kakva jest, tražim gotov proizvod i točno znam što želim. Želim osobu koja je svoja, koja nije ruksak da je ja moram furat okolo ili ona mene. I jako je dobro da ima dobre prijatelje, jer ako do trideset godina nisi stekao dobrog prijatelja, pitanje je kakav si to.
Imaš li ti vremena za prijatelje?
Imam, iako moram priznati da sam zadnjih nekoliko godina napravio veliku crtu i počeo razdvajati prijatelje od poznanika. Shvatio sam da je pravi prijatelj golemo bogatstvo i moram reći da ih imam nekoliko, točnije, tri prijatelja – prijateljicu i dva prijatelja, koji će napraviti sve za mene, a i ja za njih, ako zatreba. Ne odlazim u kavane s ljudima koje nisam vidio od petog osnovne. Ali volim upoznavati nove ljude, pogotovo one koji razmišljaju malo šire, koji nisu ograničeni. Što znači, srijedom nogomet, četvrtkom kod punice, petkom seks, subotom opet nešto uvijek isto.
Obitelj ti je jako važna u životu i radu. Iz tekstova se vidi da ste vrlo povezani…
Dolazim iz jako bogate obitelji, ali ne bogate novcem nego duhom, i moram priznati da mi je obitelj iznimno važna. Shvatio sam da je možda obitelj ta koja te najviše voli. Imali smo i takvih trenutaka kada se bojiš da ćeš neke ljude možda izgubiti, da postoji jedino sada i da je to jedino što možeš imati, jer prošlost je prošla i mijenjati je ne možeš, a za budućnost ne znaš što donosi. Obitelj mi je uvijek bila velika podrška iako sam ja crna ovca u obitelji – mama mi zna reći zašto se tako oblačim i zašto prostačim kada pišem. Ali na koncu uvijek su mi dopustili da budem ono što jesam i na tome sam im najviše zahvalan. Možda jednom svojoj obitelji prenesem sve od kuće i još napravim upgrade :).
Misliš da nećeš ulaziti u iste problemčiće koje si imao sa svojim starcima kada ti klinac bude imao trinaestčetrnaest godina ?
Ja se svojim starcima divim, prošli su sa mnom sve – od odličnog učenika kakav sam bio do totalne dangube koja samo mašta o rock&rollu i o tome da svira po cijele dane. Samo sam sanjao da sviram orgulje – ništa me drugo nije zanimalo.
Koliko instrumenata sviraš?
Puno – akustičnu i električnu gitaru, bas-gitaru, klavijature, harmoniku, bubnjeve, udaraljke, sviram što volim. A kad nešto uhvatim, ne želim pustim dok to ne svladam. Jedino ne sviram puhaće instrumente jer nisam svladao disanje iz dijafragme. Isto tako, pjevam iz grla, zato mi je glas tako hrapav, ali sam odavna shvatio da je to curama seksi, pa to malo i koristim, drukčije i ne znam govoriti :).
Kakvi su ti planovi za budućnost?
Naučio sam se da ne planiram ništa duže od godine dana unaprijed. Mogu sada izaći odavde, upoznati svoju srodnu dušu i sve ostaviti sa strane jer bi to sigurno bila dobra odluka i investicija . Ne volim slaviti Novu godinu, ali na ovu Novu godinu, kad je ponoć otkucavala, rekao sam si: „Ajme, kako dobro, izdajem knjigu, izdajem solo-album!“ Bio sam tako sretan zbog toga i to me toliko nosilo – i dandanas se tako osjećam. A uz solo-CD i knjigu, ove godine planiramo odraditi ljetnu turneju s Koktelsima – nastupat ćemo diljem Kvarnera, Istre, Slovenije, čak ćemo potegnuti i do Dalmacije. Budući da ove godine slavimo desetgodišnjicu, snimat ćemo i live-album, želimo konačno zabilježiti tu našu silnu energiju s nastupa. Na jesen me čeka promocija CD-a i knjige po klubovima, jer obožavam svirati u manjim, intimnim prostorima, u kojima mogu pjevati svoje balade pred nekih pedeset ljudi. Meni je to genijalno, koliko god ljeti nastupamo kao bend pred tisućama ljudi. I više bih se posvetio pisanju, napisao bih još jednu knjigu. A sljedeće godine bih se posvetio još jednom poslu koji je usko vezan uz moju drugu najveću ljubav, a to su automobili.
Što te nisam pitala, a svakako bi volio reći…
Nisi me pitala koje su to moje velike strast, a da to nije glazba.
Dobro, koje su to tvoje velike strast, a da nisu glazba i žene ?
Ej, nemoj toliko pisati o ženama, tko zna što će misliti o meni! Samo malo, šarmantno zasoli, znaš kako je (smijeh). Moja su velika strast automobili. Doma imamo nekoliko auta, a trenutačno mi je jako draga buba koju sam kupio bratu za osamnaesti rođendan i koja se sada renovira. Fasciniran sam talijanskom automobilskom industrijom, ali i cijelom tom pričom oko utrka Formule 1. Tko je jednom bio u Monzi, koju zovu katedralom automobilizma, taj zna o čemu govorim. To je da te trnci prođu. Kao kada te prođu kad čuješ dobru pjesmu, tako te prođu i kada čuješ zvuk motora Formule 1. Da nisam glazbenik, vjerojatno bih vozio auto-utrke, u to sam siguran.
Razgovarala Dunja Pavešić
Foto: Vivi @ Foto Flash
Razgovor je vođen u Sky Baru na Korzu, mjestu s najljepšim pogledom na Rijeku.
