Saša Dmitrović, omiljeni riječki antikvar, knjižar i publicist, preminuo je 10. kolovoza 2025. godine.
Gotovo cijeli život posvetio je knjigama i kulturi, a kao suvlasnik Antikvarijata Mali neboder u Ciottinoj ulici, stvorio je prostor koji je bio više od trgovine – postao je kulturna oaza i arhiva gradskih sjećanja.
Njegova strast prema pisanoj riječi i neumoran rad ostavili su dubok trag u Rijeci.
Od Dmitrovića su se oprostili i pisac i novinar Edi Jurković te pisac Mladen Blažević, naglašavajući njegovu ulogu čuvara riječkog duha.
Edi Jurković, pisac i novinar poručio je na društvenim mrežama:
“Neke vijesti nikad ne poželite čuti, ali ih ne možete izbjeći. Napustio nas je, nemjerljivo prerano, Saša Dmitrović Sale, hodajuća gradska enciklopedija i arhiva. Iza njega ostaju knjige, članci, sjećanja pa i cijeli antikvarijat, ali ništa ne može nadoknaditi njegov odlazak. Otišao je strasni zaljubljenik u Rijeku i riječku povijest, ali prije svega otišao je dobar čovjek. Zbogom Sale, počivaj u miru.”
Pisac Mladen Blažević dirljivim tekstom se oprostio od Saše Dmitrovića:
“Saleta znam četrdeset godina. Od dječačkog pankeraja i darkiranja po Lujzi, Palahu ili Grotama. Pa zajedničkog novinarčenja i pisanja po raznim opskurnim novinama i časopisima. Pa bezbrojnih zajedničkih planinarenja. Recimo, sastavi nas teška kišurina na Lascu iza Snježnika i Risnjaka gdje smo planirali spavati, pa se brzo popnemo na Risnjak da bi se osušili u skloništu, jer je neki lijevi dan pa dom ne radi. Saletu u ruksaku ostao suh jedino kimono (ne pitajte zašto je furao kimono na planinarenje, to mu je bila jedna od faza). U međuvremenu izvedri i popnemo se na vrh, a dolazi grupa planinara koju Sale dočeka u kimonu i japankama. Ili Sale, pun energije za veranje po planinama s ruksakom većim od njega u domu (bio i domar na Snježniku) se navečer odjednom ugasi. Zaspi usred svoje rečenice. Dok ju izgovara. Saleta ljudi uglavnom znaju iz antikvarijata Mali neboder gdje sam dugo vremena svakodnevno morao svratiti vraćajući se s posla dok sam se bavio prodavanjem magle za jednu osiguravajuću kuću. Bila je to dnevna doza lijeka. Znao sam da su tamo Tomo ili Sale. Ili obojica. I uvijek neko zanimljivo društvo. Profesori, doktori, filozofi, povjesničari, rokeri, kolekcionari, razni zgubidani, marginalci, pjesnici, pisci, skitnice, muzičari i prodavači magle svih vrsta. Sale bi često sklonio neku knjigu za mene, znajući dobro što me zanima. Nikad mi ne dozvolivši da platim. Sale je odlično poznavao riječku povijest. U knjizi Moja ulica, napisao je povijesnu pričicu o skoro svakoj riječkoj ulici. Sale je bio Riječan i Fiuman i Kordunaš. I Apaš i tajlandski budist i austrougarski oficir i kaplar bez vojske zgrožen ratovanjem. Furucne se na tradiciju pa to razjebe anarhizmom. Miteleuropski Balkanac. Bio je Sale. Nikad prelazio tuđe granice. Uvijek samo svoje.”
