U jesen 2017. godine, nebo iznad Sjedinjenih Američkih Država bilo je svjedokom nevjerojatnog prirodnog spektakla – megabljeska munje koji se protegao 829 kilometara od Teksasa do Kansasa. Ovaj iznimni događaj ušao je u povijest kao najduži zabilježeni udar groma na svijetu, nadmašivši prethodni rekord za čak 61 kilometar.
Munja, jedan od najimpresivnijih prirodnih fenomena, nastaje kao posljedica električnog naboja u turbulentnim atmosferama. Iako su većina udara relativno kratki i usmjereni prema tlu, postoje i oni koji se horizontalno šire kroz ogromne oblake – megabljeskovi. Upravo jedan takav nevjerojatno dugi vodoravni bljesak zabilježen je tijekom velike grmljavinske oluje u listopadu 2017., ali je njegova puna veličina otkrivena tek nakon naknadne analize podataka.
Geografski znanstvenik Randy Cerveny sa Sveučilišta Arizona State i Svjetske meteorološke organizacije opisuje ovaj fenomen kao “megabljesak” i naglašava kako znanstvenici tek počinju razumijevati njegovu mehaniku: „Vjerojatno još uvijek postoje još veći ekstremi, a zahvaljujući sve kvalitetnijim mjerenjima, možda ćemo ih uskoro otkriti.“
Rekordni megabljesak iz 2017. otkriven je zahvaljujući geostacionarnim satelitima GOES-16 i GOES-17 američke Nacionalne uprave za oceane i atmosferu (NOAA), koji koriste sofisticirane geostacionarne mape munja (GLM) za kontinuirano praćenje atmosferskih električnih pojava. Iako je satelit GOES-16 zabilježio oluju odmah po lansiranju krajem 2016., pravo otkriće dogodilo se tek kada je tim predvođen znanstvenikom Michaelom Petersonom s Tehnološkog instituta Georgia detaljno analizirao prikupljene podatke.
Mjerenje ovakvog megabljeska izuzetno je zahtjevan proces. Potrebno je kombinirati satelitske i zemaljske podatke kako bi se precizno rekonstruirala putanja bljeska i utvrdilo da se radi o jednom jedinstvenom udaru groma. Veliki izazov predstavlja i činjenica da je munja često zaklonjena oblacima, zbog čega ovakvi ekstremni slučajevi lako promaknu bez detekcije.
Zanimljivo je da se sličan megabljesak, zabilježen 2020. godine s duljinom od 768 kilometara, također dogodio iznad jugoistočnog dijela SAD-a, a najdugovječniji udar munje, koji je trajao čak 17,102 sekunde, dogodio se 2020. iznad Urugvaja i Argentine. Sve to potvrđuje da se megabljeskovi najčešće javljaju u regijama sklonim velikim konvektivnim olujama, kao što su Velike ravnice Sjeverne Amerike.
Peterson ističe kako su ovakvi ekstremi “na granici onoga što trenutno možemo promatrati”, ali uz nove satelitske tehnologije i poboljšane metode analize, znanstvenici sada imaju mogućnost pratiti čak i najrjeđe i najspektakularnije pojave na našem planetu.
Većina munja ima dužinu manju od 16 kilometara i usmjerena je vertikalno, ali megabljeskovi koji prelaze 160 kilometara ukazuju na kompleksnije atmosferske uvjete. Širenjem baze podataka i kontinuiranim promatranjem iz orbite, znanstvenici se nadaju ne samo boljem razumijevanju ovih električnih divova već i istraživanju njihovog utjecaja na društvo, infrastrukturu i okoliš.
Kako tehnologija napreduje, granice onoga što znamo o munjama nastavljaju se širiti – a nebo iznad nas možda tek čuva još impresivnije tajne.
Izvor: Science Alert
