Čim smo ušle i zatekle ga kako pripravlja neke fine salate, u maniri pravoga brižnog domaćina, umjesto pozdrava, glasno nas je upitao: „Jeste gladne, jeste žedne?ˮ
Takav je Žarko Violić, dugogodišnji profesor kiparstva na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci i gostujući profesor na Akademiji u Splitu gdje je predavao netaktilnu skulpturu, koja je uključivala senzacije mirisa, okusa, svjetla i zvuka.
Salate su bogme bile privlačne, što koloritom, što mirisom i raznim bogatim sastojcima. Izgledale su jako zdravo i nekako nam je bilo žao što smo site.
Žarko Violić pripremao je te zdrave obroke za sebe i svojeg cimera, Slavena Tolja, kod kojeg trenutačno boravi.
Evo ovdje su spremna pitanja, ali možemo i ovako, nevezano za pitanja…
Jednom mi je jedna mala poslala pitanja za knjigu, pa joj ni nakon dvije godine nisam odgovorio.
Mogu li pitati što sve što ima u tim salatama?
Unutra je zdrava, divlja riga, cikorija, mrkva, celer, peršin, jabuka, češnjak, mladi luk, pomidor, đumbir, koromač, tuna, sardina, maslinovo ulje i jedan peperoncino. Eto, od ’96. sam kuham, samac sam, moraš se kao takav naučiti kuhati, pripremati, jer nema tko.
Ali ti i voliš kuhati, zar ne?
Volim, ma ljubav je i inače za sve važna. Znam reći da mene nitko ne može mrziti koliko ja nekoga mogu voljeti, jer ljubav je jača.
Kako je počelo stvaranje tvoje netaktilne skulpture?
Dobro pitanje, ali mogu objasniti. Znaš, moj profesor Janeš na Akademiji, na kiparstvu u Zagrebu, svoje je reljefne skulpture zvao taktile, a to znači da i slijepac može opipom osjetiti volumen. Govorio je: „Pogledaj Žarko, stavi u ruku, osjeti volumen.ˮ
Onda, kad sam ja počeo raditi svoje skulpture, nazvao sam ih sam netaktile. …
Dolazi Slaven, Olja se veseli… Žare kaže: „Čim si čuo da ti je prijateljica tu, odmah si došao.ˮ
Foto/Teklić.hr
Svi se pozdravljaju, ljube… I ja sam dio njih, ali ipak sam ovdje u ulozi promatrača koji prenosi dalje, zapisničara, novinara…
Objasnit ću što znače moje netaktilne skulpture na primjeru svoje mame, koja je znala reći, dok je kuhala bakalar: „Sinko, zatvori ta vrata kužine, sve će mi proći u koltrine.ˮ
Znači, kada zatvoriš vrata, miris se komprimira po cijelom prostoru kuhinje. Taj miris kompletan je otisak te kuhinje.
Kada govoriš o zvuku, o tome što je zvučna skulptura, tada ona ovisi o čovjeku koji sluša. Starac koji sluša radio, mora se primaknuti i to stvara njegov zvučni oblik, ali ako idemo na stadion slušati neku grupu, onda se taj zvučni oblik proteže i izvan stadiona, kraj zvučnog oblika čini doseg čujnosti.
Kod svjetla dešava se sljedeće: kada se približavaš nekom gradu navečer, tada vidiš svjetleću polukuglu i vidiš dokle doseže tvoj pogled; netko vidi manje, netko više. Znači, sve ovisi o našoj percepciji.
Kod okusa percepcija ide preko mozga, ali za mene sve su to gradbeni materijali za skulpturu. Ne možeš ga fiksirati, on mijenja dimenzije i ovisi o percepciji osobe, ali u konačnici za mene je to obični gradbeni materijal koji upotrebljavam za skulpture. A to što se to nekom sviđa, a nekome ne, baš me briga.
Jel’ razrađuješ s nekim drugim umjetnicima taj koncept, kako dobivaš povratnu informaciju o tome što nekom predstavlja takva skulptura, kako je vidi?
Popričam s nekim, ali na način da kad sretnem nekoga, kažem mu što radim i što mislim napraviti i onda neki kažu: „Ma, daj!ˮ Drugi kažu: „Joj, super!ˮ
I tada kroz njihove povratne informacije vidim gdje sam, i tako zapravo radim dalje.
Pratim tuđe reakcije dok pričam o tome što radim, kroz razgovor oni mene uvjere da je to dobro, drugim riječima, počeo sam vjerovati u ono što radim kroz izjave drugih.
„Kiparski razgovori utorkomˮ trenutak je kada se dešava što?
“Kiparski razgovori utorkom, Branimira Markovića 1ˮ, tako se zove naše okupljanje. To je sadašnja adresa, a adrese su se često mijenjale, pa su bili Kiparski razgovori utorkom na adresi Joakima Rakovca, pa na Pomeriu, pa u neboderu, a sada su ovdje.
Sve je počelo s Akademijom gdje smo imali razgovore srijedom, dolazili su nam različiti gosti, kemičari, filozofi, Korado Korlević, čak je Slaven Tolj jednom bio gost. Pozivao sam ih da ih moji studenti vide, čuju i uspostave kontakt. Na plakatu je pisalo: „Slaven Tolj, laboratorij srijedom, Kiparski razgovori utorkomˮ jer tako smo se zvali.
Na tim našim Kiparskim razgovorima utorkom uglavnom se uhvatimo neke teme, kreativnog problema, propitujemo što je tko radio u međuvremenu, bude tu i zafrkancije, druženja, uz finu hranu i čašu vina vode se razgovori o umjetnosti, stvaranju.
Odakle seže prijateljstvo sa Slavenom?
Slavena sam upoznao kada sam u Dubrovniku ’96. godine osnivao Big Violić bend. Došlo je dosta ljudi, nešto studenata, nešto profesora, puno ribara i ostalih.
Slaven vadi fotku iz tog doba… Na slici koju pokazuje nalazi se njegov sin Jan i Violić sa svojim studentima, smiješe se mladi Ćurković, Maljković, Medo, Kruno…
Kroz taj moj bend prošlo je više od 300 ljudi, svirali smo, nastupali. Kada su studenti Filozofskog faksa protestirali, došli smo ih podržati i bend je nastupao, postoji snimka ispred faksa. Neki put nas u bendu ima dvadeset, neki put dvjesto, ali to nije važno, važno je da to traje.
Što su studenti značili tebi, a što ti njima?
Vrlo jednostavna stvar, ako ja o tome pričam, onda je to tako subjektivno, zato sam ja protiv izložbi i protiv svega. Kad sam trebao napraviti knjigu o netaktilnoj skulpturi, rekao sam: „Ma znate što, razmislit ću.ˮ
Tada sam razmislio i rekao da je neću napisati jer će ljudi staviti knjigu pod ormar da ga poravnaju. Puno je važnije ono što ti mladi ljudi zapamte o meni ili o mom radu. Bilo je važno da svaki puta direktno nešto naučimo, zato smo slušali muziku, predavanja, ugošćavali zanimljive, pametne ljude.
Moj prijatelj i kolega Boris Sekulić, koji je bio moj student, jednom mi dođe i kaže: „Dobio si zabranu, dekan zabranjuje kuhanje!ˮ Pa ja nikad nisam kuhao, ja sam modelirao okusom i mirisom, pa to predajem u Splitu… Tih cirkusa bilo je koliko hoćeš.
Za jedan moj rođendan studenti su mi organizirali projekciju filma Bela Tarra „Torinski konjˮ.
Pitam ih hoćemo li nešto reći o tom filmu prije prikazivanja i onda im kažem: „Sad će vam Sekulić na mađarskom ispričati nešto o filmu i autoru.”
Sekulić se malo iznenadio, ali krene on govoriti na mađarskom. Svi smo slušali i to je bilo fantastično, sve smo slušali i nismo razumjeli, a na koncu smo svi sve razumjeli. Taj mađarski zapravo je bio zvučni, glasovni kulturološki uvod u film jer melodija jednoga jezika znači jako puno, po meni najprije treba učiti melodiju jezika, a onda riječi jer u protivnom krivo intoniraš, evo nama najbliži i najbolji primjer jest talijanski jezik.
Cijelo vrijeme rada sa studentima htio sam biti virus koji će širiti zarazu stvaralaštva. Ja da pričam o sebi i kakav sam ja bio profesor? Pa meni je smiješno, neka oni pričaju o meni. Ali isto tako mi je smiješno da netko dođe raditi kao profesor, a ne voli ljude, jer ima i toga.
Najprije treba voljeti ljude, a onda u njima ono različito. I treba biti prema svima isti. Prema svima si isti ako si sa svakim drukčiji, biti isti sa svima znači biti različit sa svima.
Najvažnije mi je bilo izvući ono nešto iz svake osobe, ono zbog čega je on tamo došao, a došao je na Akademiju jer je to želio, nakon mature i već je na neki način formiran. I svatko je drukčiji na svoj način.
Ova je samozatajna, pa joj moraš to iz lakta izvući, moraš ih osluškivati da bi ih mogao potaknuti. To je ta ljepota stvaralaštva, oni tada još nisu opterećeni, sve mogu, sreća je raditi s takvim ljudima. Isto tako, oni su puni energije i ako ih ti ne pratiš u stopu, oni te pregaze.
I moraš živjeti život njihovom energijom bez obzira na to što već imaš pedeset ili šezdeset godina. A opet svi smo bili kao familija.
Joooj, jedne godine dobijem krasnu generaciju i među njima nekoliko isto tako krasnih cura. Krene godina i nema ih jednom, nema ih dvaput i već sniježi, a na uglu petrolejska lampa, i onda one mene sretnu s nekim blokom, jer je bila fora da kao studentice s akademije nose blok sa sobom i kažu: „Dobar dan!ˮ „Bok cure!ˮ kažem ja i kad je to već malo prošlo mjeru, a ne volim prisilu, počnem razmišljati kako da ih privučem.
Kod sata na mostu bila je ribarnica Bočina i ja bih došao, uzeo kašetu frigane ribe, nakrcao to i to, on bi to sve uredno zapisao i samo bi me pogledao, znaš plaćao sam mu povremeno. I onda ja uzmem sve to, uzmem i malo vina i kokte, pripremim ja sve to, pozovem ih i sve mislim kako da ih zadržim, a da ne budem siledžija.
I kažem ja njima: „Nemojte zaboraviti doći sljedeći put, pripremit ću opet neke ribe i ako može malo crnog i koka koleˮ, a one sve: „Može, može!ˮ I tako, pozovem ja njih sve ponovno, s nama i našu čistačicu, oni veseli, dobro raspoloženi, sve pet i sad kad je već bilo pred kraj, ja im se obratim i kažem da moram otići, ali prije što nego odem, lijepo ih zamolim da sljedeći put dođu svi na predavanja, a tko ne dođe uzet ću kombi, ići ću po vašim adresama i mater ću vam j…, ćaću ću vam nokautirati, jel’ vam jasnoooo?! Pa-pa pusa, i odoh…
Pa kako ću ja to napisati?
Pa tako, lijepo, napiši kako sam rekao, ja stojim iza toga, ili napravi kako treba ili ništa, a možeš staviti i točkice.
I u vrtić su me zvali da radim s djecom nešto kreativno, rekao sam da može ako će biti po mome.
Nabavo sam tijesto iz Sladisa, prirodne boje i radio s njima. „Danas ćemo nešto raditiˮ, rekao sam, „ali morate prije nešto obaviti – morate mi jako zavikati, aaaa…ˮ
Oni viču, a ja kažem da to nije dovoljno glasno, neka viču jače, neka se popnu svatko na svoj stolac i počnu vikati „Aaaaa!ˮ
I vikali smo. Oni su se ispuhali i nakon toga smo mirno radili.
Kad se radi s ljudima, treba za njih imati ljubavi i svakog prihvatiti onakav kakav je, eto tako sam ja radio.
Dana 7. ožujka u Muzeju suvremene umjetnosti, u sklopu izložbe „S kolekcijomˮ Davida Maljkovića, održat će se „Večera s Žarkom Violićemˮ.
U vezi s Kiparskim razgovorima utorkom nas će desetero zajednički nastupati kao Nepoznata skupina autora koju čine, po abecedi, Rino Banko, Edo Hrženjak, Sandra Kordić, Đorđe Jandrić, Nikola Nenadić, Slaven Tolj, Ela štefnić, Žarko Violić, Dražen Vitolović i Nives Žarković.
Sigurno će biti i nešto finih zalogaja, kuhinja je dio koncepta.
Što ti je najviše obilježilo život kroz umjetnost?
Mislim da je samo ljubav važna. Ljubav je davanje, dati i voljeti puno je ljepše nego uzimati i biti voljen.
Daljnji planovi?
Slobodno reci da je suludo pitanje, to ljudi rado čitaju?
Je, to je suludo pitanje.
Tvoj osvrt na EPK?
Posebno mi je drago da je Opera Industriale, projekt mojih prijatelja JMZM, Josipa Maršića i Zorana Medveda, pod kreativnim vodstvom Slavena Tolja, svojom izvedbom dala takav doprinos jer je na taj način na samom svečanom otvorenju EPK netaktilna zvučna skulptura dobila svoje pravo mjesto.
U subotu, 7. ožujka, u Muzeju suvremene umjetnosti, u sklopu izložbe „S kolekcijomˮ Davida Maljkovića, u 19 sati održat će se „Večera s Žarkom Violićemˮ odnosno Večeras s Nepoznatom skupinom autora koju čine, po abecedi, Rino Banko, Edo Hrženjak, Sandra Kordić, Đorđe Jandrić, Nikola Nenadić, Slaven Tolj, Ela štefnić, Žarko Violić, Dražen Vitolović i Nives Žarković. Sigurno će biti i nešto finih zalogaja, kuhinja je dio koncepta.
Svi ste dobrodošli!
Tekst: Dunja Pavešić
