Nikada nisam razmišljala o Australiji, bila mi je predaleka i ne posebno privlačna. I onda sam prije pet, šest godina u ruke dobila knjigu Tihi zov Australije koja je spustila neku znatiželju u mene. Otada crvena zemlja Uluru s istoimenom mističnom stijenom, smještena u južnom dijelu Sjevernog teritorija, bila je neka neodređena, neodoljiva točka privlačnosti, točka mog neobjašnjivo jasnog razumijevanja naroda koji je tu bivao još prije 40.000 godina pa sve do današnjih dana. Niti nakon ovih spoznaja, nisam stavila ni u ijedan svoj godišnji planer namjeru posjetiti Australiju, niti sam žudjela, niti uzdisala nad nekim turističkim slikama tog udaljenog kontinenta. Nekako smo tiho postojale u meni – ja i Australija. Znala sam da se na neki neobičan način poznajemo…
Bit će da je to tiho poznavanje prizvalo moje putovanje, onako usput i kao – slučajno. Kako to već svemir radi.
Putovanje prema Australiji započelo je iz Zagreba jutarnjim ranim letom do Münchena pa otud preko Dubaia za Perth. Volim zračne luke. Činjenica da u nekom trenutku upravo uzlijeće avion Omanaira za Muscat, ili da je u tijeku ukrcaj za London, British Airwaysom, a i da za koju minutu uzlijeće avion za Halifax, Air Canada, stvara uvijek u meni čudesno uzbuđenje. Raspameti me. Zemlja je okrugla. Mene je čekao Emirates Airline, šest sati leta do Dubaia pa 11 sati do Pertha.
Dobro je kod ovakvih putovanja pripremiti se za suzbijanje posljedica jet laga. Već tjedan dana prije leta otpočela sam primjenjivati tehniku timezone readjustment i polako pripremati svoj bioritam sat po sat za australsko vrijeme. Istina, zadnjih dana prije putovanja ustajala sam u dva sata ujutro, a odlazila na počinak u nevinih 19 sati. Iscrpne savjete za ovu tehniku dobila sam od Alena Kovačića studenta prve godine Povijesti, terorizma i antiterorizma na Murdoch University, Perth, blogerskog prijatelja moje Dore. Zemlja je zbilja okrugla, a internet nije loš.
Trebalo je još proći carinsku strogu kontrolu. Karantena je top prioritet u Australiji, a carinici su izuzetno strogi. Ako ste dovoljno nepametni i ne prijavite nešto što je navedeno kao zabranjeno (predmeti od drva, biljke, sve vrste namirnica…), a takav popis dobijete u avionu prije slijetanja, moguće je vrlo lako da vas bez trunke milosti deportiraju. Australija trenutno troši bilione dolara za očuvanje svojih vrsta i suzbijanje razornih posljedica štetnih vrsta koje su uvezene, kao europski zečevi ili američka žaba. Bez svojih prirodnih predatora otpočeli su pustošenje ovog kontinenta. Nekako su uvažavali jedno po jedno ne bi li one prethodne uništili. Ovo me podsjeća na naše zmije pa mungose pa… Prijavila sam sve što sam trebala i nisam trebala. Moji kistovi nisu bili prijetnja. Welcome to Perth.
Nikada nigdje nisam se osjećala tako dobrodošla već na samom aerodromu. Tražila sam samo da mi kažu gdje je more. Istog trena sam izvukla svoje antene. Osjetila sam grad koji je već obgrlio prvi sumrak, a mene kao da je Japan. Ja sam na južnoj polutki. Visim li to naopačke.
Proljeće miriše. I australska zemlja miriše. Laku noć Zapadna Australio, dobro jutro Europa!
Rano ujutro trebalo je već biti u Claremontu, Showgrounds gdje će se odvijati Perth Royal Show, negdje na pola puta između Perth Citya i Fremantlea, radi postavljanja izložaka, upoznavanja, dobivanja propusnica.
Za ovu manifestaciju gospodin Tony Devitt, predsjednik The Royal Agricultural Society of Western Australia rekao da promiče dostignuće ljudi Zapadne Australije i prigoda je za zabavu i naobrazbu zajednice. Neka mu bude! Ja bih osobno radije došla na Perth International Arts Festival (PIAF), najvažniji kulturni događaj godine u Zapadnoj Australiji koji se odvija nekoliko mjeseci ranije. Možda mi se posreći iduće godine.
U tjedan dana prostorima Royal Showa prošlo je milijun ljudi. I tu sam u svakodnevnom druženju s Australcima shvatila svu raskoš australskog engleskog jezika, spoznala srdačnost i otvorenost ovoga svijeta te doživjela uzdrmavajući estetski šok glede odjevnih kombinacija i generalno vratolomija stila „bez stila“. Kada sam upravo onako naivno pomislila kako ja nešto malo znam engleskog jezika, dočekao me Aussie English, specifični, ponosni proizvod multikulturne Australije. Kombinacija izvrnutih samoglasnika, progutanih slogova unutar hrpe riječi čije meni, ovako jezično naivnoj, podrijetlo nije bilo lako odgonetnuti. Ovo je jezik komponiran od londonskog radničkog i lopovskog vokabulara, pa onda leksik starosjedilaca Aborigina, potom bogatstvo slenga, razni migrantski premazi.
I tu uskače ljubaznost i pristupačnost ovog svijeta koja premošćuje svaku možebitnu jezičnu barijeru. Osmijeh koji razoružava i toplina pristupa naprosto je na početku nerazumno neugodna. Čime ja to zaslužujem ovakvu srdačnost i susretljivost. Ničim draga, ja te samo pozdravljam, tako mi to radimo. Neki su mi to pokušali objasniti ugodnom skoro mediteranskom klimom s puno sunčanih dana u godini. Ma nije istina, serotonin Hrvatima ništa ne pomaže. Vidi koliko sunca imamo, a sreće na licima niotkud. Onda su mi dodali da je to zbog materijalnih mogućnosti koje ova zemlja pruža. Nekako mi ni to nije bilo uvjerljivo objašnjenje iako je ostalo najuvjerljivije. Multikulturna zajednica ovdje u Australiji slažući slojeve doseljenika još od zlatne groznice 1850. počiva na zatvorenim zajednicama kojima je jednostavnije funkcionirati unutar svojih jedinica, gdje svi do frizera i mesara govore njihovim jezikom. Počesto stare generacije nikada nisu niti naučile engleski jezik ili ga teško govore. Mladi tek u nekoj trećoj generaciji postaju koliko toliko integrirani u društvo. Ovdje se jako puno radi ili bolje rečeno samo se radi. Zašto bi ljudi koji po cijele dane rade i slažem se, dobro zarađuju, bili motivirani bili srdačni, veseli ljudi? Ja sam sklonija vjerovati da ih takve njihova vlada želi vidjeti. Ovdje optimizam pršti na svakom mjestu, svi se osjećaju sigurnima jer briga države je velika. Prilike i situacije da je država kroz svoje institucije u nekoj proceduri pogriješila nisu male, a opet optimizam odolijeva. A sveprisutnog kriticizma nigdje ni za lijek. Postoji toliko propisa za sve i svašta koji definitivno da dok ih čitaš, pomisliš je li ovo pisano za ljude s nekim stupnjem inteligencije ili za pacijente mentalnih institucija. Ali to kao da ih sve umiruje, država o svemu brine, rade po cijele dane, mirovine ne postoje, ali nešto „proizvodi osmjehe“. Nekako sam na tren pomislila kako bismo mi svi Hrvati trebali se spakirati i izaći iz ove naše zemlje i onda stati u red za natrag, a na svim graničnim ulazima trebalo bi tada pisati: „Dobrodošli, ovo je zemlja blagostanja.“
Marija Zudenigo
