Kakav je osjećaj biti na čelu jedne ovakve poliklinike?
Osjećaj je lijep i ispunjava zadovoljstvom. To je možda najjednostavnije rečeno. U ovom sam projektu sudjelovao od samog početka. Tu su suradnici s kojima radim te prostor i oprema, kao i pozitivne reakcije korisnika naših usluga što zadovoljstvo čini i većim. Poliklinika ove godine slavi 20. godišnjicu te će
uskoro biti obavljen i 500 000. pregled od osnivanja.
Čim uđete u novi Medico osjetite spoj prostranosti i modernog, funkcionalnog uređenja. Uz ekipu stručnjaka i suvremenu opremu, pretpostavljam da i sama veličina prostora pruža znatne mogućnosti.
Drago nam je što velika većina posjetitelja „Medico-a“ navodi osjećaj ugode i opuštanja pri ulasku u prostore poliklinike. Vizualni identitet je posljedica promišljanja tima ljudi koje je povezala nit vodilja o ugodnom ambijentu zdravstvene ustanove. Inače, želim istaknuti da je čitav projekt, od nacrta do realizacije izveden u planiranom roku uz vrlo profesionalan pristup svih sudionika. Prostorom i opremom, uz 85% nove opreme, podigli smo standarde u pružanju usluga, kako u dijagnostičkom segmentu, tako i u terapijskom. Naime, otvaranjem dnevne bolnice, sa dvije operacijske dvorane te smještajnim kapacitetima za istovremeni boravak 7 pacijenata omogućeno je izvršavanje 2/3 zahvata u svim specijalnostima, uz mogućnost provođenja dnevne medikamentozne terapije. Međutim, temelj kvalitete čine ljudi, tako da naših 49 stalno zaposlenih djelatnika, te 36 vanjskih suradnika u svakom slučaju to mogu pružiti.
Činjenica je da u zdravstvu imamo odlične liječnike i medicinske stručnjake. Privatne klinike u situaciji su da ističu svoje prednosti, dok je javno zdravstvo nekako samozatajno. Reklo bi se da vi shvaćate važnost komunikacije s pacijentom…
Sami ste rekli – govorimo o javnom zdravstvu i privatnom zdravstvu. Privatno zdravstvo bez prikazivanja svojih mogućnosti ne bi moglo u potpunosti funkcionirati, dok javno zdravstvo samim svojim postojanjem podrazumijeva da ima sve ono što je potrebno korisnicima njegovih usluga. Naravno da svakodnevica ne omogućava da segment javnog zdravstva u potpunosti ističe svoje dobre strane. Nažalost, mediji uglavnom ističu loše strane javnog zdravstva. One lijepe i dobre informacije kojih ima svakodnevno isto bi trebalo isticati. S druge strane poliklinika „Medico“ kroz ugovore o suradnji s KBC Rijeka, Medicinskim fakultetom, Nastavnim zavodom za javno zdravstvo i Domom zdravlja pokazuje kako je kvalitetna simbioza javnog i privatnog moguća.
Koliko je presudan ljudski faktor? Koliko svi ostali bitni uvjeti – poput opreme ili vremena koje se posveti pacijentu? Imate li u Medicu precizirano koliko vremena pacijentu treba posvetiti pri pregledu?
Ljudski faktor je ključan. Nama je defi nirano prosječno vrijeme pregleda i to je najčešće od pola sata do četrdeset i pet minuta, ovisno o onom što je pacijentu potrebno učiniti ili objasniti pri prvom susretu. Ono što pacijenti ističu kao najveću prednost uz kvalitetu usluge je i kvaliteta kontakta, razgovor i objašnjenje za njihove tegobe.
Svatko tko nešto započne i stvori ima želju za nasljednikom. Tako ste Vi naslijedili primarijusa Blaževića. Što je bilo presudno u tome?
Moje profesionalno i prijateljsko druženje s primarijusom Blaževićem ima petnaestogodišnju tradiciju. Osnovna ideja za koju se on uvijek zalagao je da u Poliklinici Medico uvijek rade kvalitetni ljudi u dobrom timu, a to je i mene pratilo svo proteklo vrijeme. Tako smo pred pet godina konkretizirali naše ideje i shvatili da na isti način razmišljamo, kako o međusobnom odnosu, tako i o viziji u kom smjeru treba ići Poliklinika Medico. Vrlo vjerojatno je zajednička
misao vodilja bila jedna od odrednica zašto sam ja sada tu gdje jesam.
Diplomirali ste s 24 godine, a nakon specijalizacije kao urolog specijalist radili ste u bolnici. I Vaš otac je liječnik i koliko je to sve utjecalo da se posvetite medicini?
S obzirom da mi je i majka liječnica, a baka primalja, moram priznati da je medicina na ovaj ili onaj način obilježila dobar dio mog djetinjstva i života. Istovremeno me nitko u obitelji nije forsirao u mojoj odluci. S tim da je indirektni utjecaj postojao, jer svakodnevni su razgovori o medicini bili prisutni i ja sam dosta rano defi nirao ono što želim. Imao sam dvije želje – jedna je bila medicina, a druga pravo. Kako sam prvu želju ostvario upisom na fakultet, tako sam zadovoljio svoju prvu ljubav i nastavio u tom smjeru.
Pričate li s ocem u privatnim trenucima o medicini, pacijentima, situaciji u zdravstvu? Zatražite li ponekad njegov savjet?
Da, naravno, uvijek je iskustvo starijih jako bitno i moji roditelji su oni s kojima mogu o tome razgovarati. Kao i sa suprugom koja je također liječnica. Na taj način možete kristalizirati vlastiti način razmišljanja.
Kako ste upoznali suprugu?
Na fakultetu. Ona je došla iz Splita i upoznali smo se na prvoj godini. Zajedno smo od tada, dvadeset i četiri godine, od toga osamnaest godina u braku.
Prethodno ste spomenuli da su trećina vaših pacijenata žene, ali urologija ulazi u domenu zdravlja muškaraca.Pročitala sam da 70% muškaraca ima urološke probleme.
S obzirom da su urološki problemi ili problemi urogenitalnog sustava nešto što je vrlo širok pojam, postotak koji ste naveli je točan. Činjenica je da od deset muškaraca njih sedam ima neke od uroloških tegoba, a dvojica će to odmah priznati. Ostali to najčešće pričaju uz kavu ili pivo pa povremeno dođu k urologu.
Je li oduvijek tako ili se sada više pažnje poklanja zdravlju?
Svijest o potrebi za preventivnim pregledima kod muškarca sve više raste. Odlazak ginekologu ili pregled dojki je nešto što je kod većine žena postao uobičajen način brige o vlastitom zdravlju, a sada se pokazuje tendencija da sve veći broj muškarca brine o svom urološkom zdravlju. Naročito muškarci nakon 45. godine sve više dolaze na preventivne godišnje preglede k urologu. Još uvijek ne u dovoljnoj mjeri, ali postoje pokazatelji rasta i to kroz javnozdravstvene akcije i sve češću prisutnost u medijima gdje se iskazuju potrebe za takvim pregledima.
Bavite se liječenjem erekcijske disfunkcije, što često puta za razlog ima psihološku komponentu. Jesu li u ovim stresnim vremenima ti problemi u porastu?
Sasvim sigurno da problem s erekcijskom disfunkcijom postoji stoljećima. I sama svijest ili odluka muškarca da može o tim problemima razgovarati i zatražiti pomoć trebala je sazrjeti. Stres i način života sigurno utječu na to, ali teško je reći je li toga bilo više ranije ili sada. Muškarci su sada slobodniji i shvaćaju to kao smetnju koju žele otkloniti, stoga odlaze na preglede, razgovore i njihovim dolaskom k urologu već je puno rečeno. U prošlosti su organske smetnje zauzimale tri četvrtine uzroka, a jednu četvrtinu su zauzimali psihološki razlozi. Sada se situacija gotovo potpuno promijenila na račun psihogeno uvjetovane erekcijske disfunkcije. Ako otkrijemo da je razlog psihogen, onda pokušavamo djelovati kroz razgovor i/ili medikamentoznu terapiju, a ako ne uspijemo, usmjerim pacijenta prema kolegama psihijatrima/psihoterapautima koji se time bave.
Koji je postotak uspješnosti liječenja i sudjeluju li u njemu oba partnera?
Kod psihogenog segmenta vrlo je visok. Naime, spoznaja da se ne radi o nečem organskom, kod zdravih osoba vrlo je bitna i na taj način se ona može dobro liječiti i izliječiti. Moj način rada je takav da, kada mi dođe osoba koja je u stabilnoj vezi, na drugi razgovor pozovem i partnericu. To je problem koji moraju zajedno riješiti i to je najbolji mogući način. Slično je i s muškim sterilitetom koji je u porastu. I to je nešto što partneri moraju zajedno proći.
Koliko traje vaš radni dan?
Ako uzmemo sve ono što obuhvaća radni tjedan, to je onda dvanaest sati.
Otac ste troje djece, vodite jednu od najvećih hrvatskih poliklinika, radite kao liječnik specijalist i bavite se znanstvenim radom, socijalna ste osoba, znala sam Vas sresti u kazalištu, a vjerojatno prakticirate i neki hobi ili sport. Kada to sve stignete?
U svemu treba jako dobra organizacija. U suradnji sa suprugom i s roditeljima, raspodijeli se briga oko djece tako da to uvelike olakšava sve. Inače sam bivši rukometaš i sportaš po vokaciji. Žao mi je što više ne stignem igrati rukomet, ali kada mi to vrijeme dopušta bavim se biciklizmom i s mojim društvom bicikliram jednom tjedno. Tako mogu steći kondiciju i zadovoljiti svoje sportske ambicije. Inače, meni je sport jako puno dao u životu, u smislu kontakata, kvalitete i shvaćanja života. Tu prvenstveno mislim na poraz – kada shvatite da je i to dio života, ali i kada shvatite kako sudjelujete u radu jednog tima. Ako nešto organizirate u tom timu, onda ste nešto malo važniji, ali nije najznačajnije kako onaj najbolji kotač radi jer i onom malom kotačiću mora se pomoći da dobro radi, jer i on pokreće veliki kotač. To djelatnici Medica jako dobro znaju.
U Hrvatskoj je nakon dosta priprema zaživio program ranog otkrivanja raka dojke i karcinoma, ali su od 1. svibnja privatne klinike isključene iz programa. Mislim da se štedi na krivom mjestu, jer je kasnije otkrivanje puno skuplje kroz liječenje i rezultati su slabiji. Može li se tu nešto učiniti?
Meni je osobno jako žao što je onemogućeno privatnim zdravstvenim ustanovama koje za to imaju uvjete da sudjeluju u ranom otkrivanju zloćudne bolesti. Navest ću primjer, prošle godine smo u okviru ranog otkrivanja karcinoma dojke učinili 860 pregleda u okviru javnozdravstvenog projekta, a ove godine, dok nije prekinut, 250 pregleda.Vjerojatno bi i ove godine broj bio kao lani, a to znači da je 600 žena prebačeno u javni sektor gdje će po pozivu čekati red kada će biti pregledane. Mogu samo pretpostaviti razloge zbog kojih je to učinjeno. Sigurno da je uvijek skuplje liječenje u kasnijoj fazi bolesti, nego otkrivanje i liječenje u ranoj fazi. Ono što možemo učiniti je nastaviti i dalje kvalitetno raditi naš posao, a možemo provesti i određene akcije. Ali osnovni cilj je da se u javnozdravstvene akcije uključe privatne ustanove koje imaju uvjete i kadar, a sve u interesu zajednice. O financijskim uvjetima se može razgovarati, uvijek smo spremni na to. Da pojasnim, mi smo preglede radili po cijenama projekta, ne po našim cijenama, ali poliklinika Medico svojim statusom i opredjeljenjem želi i mora sudjelovati u javnozdravstvenim projektima.
Što je pacijentu, kada jednom dođe određene dijagnoze, po Vama najvažnije?
Svi se možemo staviti u poziciju pacijenta. I mi zdravstveni djelatnici možemo biti pacijenti i tek tada osjetimo potrebu za onim što me sad pitate, a to je razumljivo objašnjenje stanja. Zanima ih pravilna i točna informacija, uz pojašnjenje dijagnoze, kakva ih čeka terapija. Pacijenti žele punu informaciju o prognozi svoje bolesti, naročito o kvaliteti života i često nisu dovoljno informirani. Uglavnom govorimo o zloćudnim bolestima. Njih se nekako najviše bojimo, ali isto tako i povišeni tlak je ozbiljna bolest koju treba znati primjereno objasniti i liječiti. Samim razgovorom se puno toga može liječiti, pri čemu pacijenta treba prihvatiti kao partnera kojemu se predlažu metode liječenja. Nesmijemo zaboraviti da su današnji pacijenti značajno informiraniji o bolestima i načinima liječenja u odnosu na ranija razdoblja. Na to se nadovezuju rezultati liječenja i stječe se povjerenje, a to je ključ svega i nastavak kvalitetne komunikacije između liječnika i pacijenta koja mora postojati.
Dosta sam Vas pitala o struci. Hoćemo još nešto ležernije za kraj?
Moram priznati da sam očekivao manje pitanja o struci. Pa ljude zanima medicina.
Volite kuhati?
Neću reći da ne volim kuhati, ali kako sam imao i baku i nonu i mamu, a imam i punicu i suprugu koje jako dobro kuhaju, onda se ja u kuhanje ne volim previše petljati. Nije da samo znam frigat jaja, ali ako netko neke stvari radi bolje od mene, ja mu to prepuštam. Na višestrano zadovoljstvo! Mogu pomoći i organizirati ako treba.
Koju glazbu volite?
Dok obavljam struku, ne mogu slušati muziku, osim u operacijskoj dvorani. I tada vrlo različitu. Mogu poslušati klasiku, ali su mi i U2, Santana, Bijelo dugme, Gibonni i Urban vrlo bliski. Ne moram slušati samo ambijentalnu muziku. A tu istu muziku mogu slušati i u drugim situacijama, ovisno o raspoloženju.
Ako pacijent nije uspavan, može li i on birati glazbu?
Da, može ako želi.
Kako ste proveli godišnji odmor?
Godišnji odmor provađam u društvu osoba koje želim na mjestu na kojem vas neće ometati one stvari od kojih ste pobjegli. U krugu obitelji, bez gužve. Srećom imamo obiteljsko mjesto gdje smo izolirani i gdje se možemo odmoriti za vrijeme godišnjeg ili vikenda uz društvo prijatelja i to je moj pravi odmor.
Razgovarala: Dunja Pavešić
Ftografije: Damir Škomrlj
