Predstavite se ukratko našim čitateljima. Kako biste se opisali nekome tko prvi put čuje za Vas?
Da sam visokopozicionirani političar, onda bi vam se sa jednom riječi opisao – „Kreten“… tako da ću ipak koristiti nekoliko riječi. Dakle, ličanin, profesionalni građevinar (bauštelac), trenutno nastanjen u Rijeci (podstanar), nemam kredita i nisam nikome jamac, slabo vidim na lijevo oko jer mi je živac oštećen prilikom poroda, ćelav, satiričar hrvatske stvarnosti, objavio 2 knjige, obožavam grah na sve načine, pišem sa gramatičkim greškovima, ne mrzim, mrzim pohlepu i zavist… nastavim li dalje, ovo „predstavite se ukratko“ gubi smisao, tako da stajem.
Je li Hrvatska idealna zemlja za inspiraciju? Bi li Bloger Krule postojao recimo u Švicarskoj?
Kad ja kažem da mi je stanje u Hrvatskoj izvor inspiracije, onda mi se javi publika iz BiH pa kažu – „Dođi kod nas, nećeš stat sa pisanjem!“, tako da od goreg uvijek ima gore, al da ima materijala za pisanje… ima koliko hoćeš. Gdje nećeš imat materijala za pisanja kad već 20 godina netko po ovoj državi ide sa bagerom i razjebava sve što stigne. Lopovi su sveta riječ za ove koji nas poharaše. Na što nam je država spala, ja se čudim da ne pukne kod Karlovca gdje je najuža a sudski procesi za gospodarski kriminal nam se pretvaraju u endemsku vrstu tako da predlažem da na poleđini kovanice od 50 lipa više ne bude velebitska degenija nego hrvatsko pravosuđe.
Neka mi netko nabroji 3 osobe koje su zbog gospodarskog kriminala dobili 20 godina robije? O čemu mi pričamo? Pa pogledaj ih malo, prije nego se počnu baviti politikom svi usukani i bljedi a čim se dočepaju funkcije, bujaju ko mahovina. Prije neg uđe u saborsku fotelju, ima 65 kila a kad odguli mandat od 4 godine onda ga viličarem voze van iz zgrade jer hodat ne može. Takvi nam se redom smjenjuju, pa smo sad ka država dogurali da imamo novu sportsku disciplinu – „Ronjenje po kontejnerima“.
Sjećam se onog tsunamija u Japanu, svi žale Japance a mi Sanadera 6 i pol godina imali koji je gori nego 6 cunamija da ih špagom zavežeš u jednoga… i onda pomisliš eto Milanovića, ovaj će nas izvuć, a on toliko odlučan da mu treba odprilike 5 sati da odluči koje će čarape u jutro navući… kad ode u pizzeriju onda sjedi po cjel dan u njoj jer je neodlučan koju da naruči… kad ode u kino onda stoji pred blagajnom jer ne zna za koji film da se odluči…. i kad sve to sabereš, dobijete odgovor na pitanje jel mi moja domovina izvor inspiracije – JE, veliko ko neboder smrti u Čandekovoj.
Jeste li očekivali ovakvu pažnju? Kako komentirate činjenicu da od svih komentatora i kolumnista koji se suzdržavaju psovki da nikoga ne uvrijede ste baš Vi postali najomiljeniji?
Pažnja dođe u skladu sa onim o čemu pišeš. Da pišem o goblenima i kukičanju općenito, vjerojatno bi skrenuo na sebe pažnju ljubitelja istih. Kako pišem o društveno-radničko-životno-političkim anomalijama današnje Hrvatske, onda skreneš pažnju ljudi kojih te stvari zanimaju a takvih je ljudi najviše. Za svoje pisanje i stil pisanja kažem da je bez dlake na jeziku i mislim da je to ono što privuče ljude jer budimo realni, ljudi su umorni od silnog preglumljavanja pa se onda uz moj stil pisanja odmore.
Moja najveća prednost pred drugim autorima je što ja znam kako narod diše i što ga tišti zato što sam dio naroda i među narodom sam po cijele dane, što je opet sve usko vezano uz moju struku bauštelca, gdje si blizak sa običnim malim čovjekom koji ima brdo problema … uglavnom, kad sve doživljeno pretočite u tekst i kad to netko pročita, prepozna dio sebe u toj muci, jadu i bijesu kojeg proživljava u općoj neimaštitni, a ni po kojem pitanju to ne zaslužuje.
Mnogi se ustručavaju koristiti psovku, no u mojim tekstovima ih ima i to ne bilo gdje nego na mjestima gdje ona treba biti… jer psovka stavljena bilo gdje je samo psovka, no stavljena na pravo mjesto ona postaje ravnopravni član svake napisane riječi, usudio bih se reći čak i jača. Sve ono što čujem na baušteli… ulici… birtiji… trgovačkom centru… benziskoj… itd.itd., sročim u jedan tekst i onda onaj tko čita, kimne glavom i kaže „Jebote, dobro ovaj veli!“.
Ono što ja kažem, dobru knjigu na temu „Droga i opijati“, može napisati samo izlječeni ovisnik o istima… dok takva ne izađe, ostaje vam samo da čitate knjige o ponašanju ovisnika i štetnim učincima droge pisanim od strane onih koji drogu i konzumente droge promatraju sa znanstvenog aspekta. O narodu, svem dobrom i lošem vezano uz pojam narod, te o radu i radničkim pravima mogu pisati jer i jedno i drugo konzumiram… i to bez preseravanja.
Koja je najčudnija stvar koja Vam se dogodila otkad radite ovaj posao?
Najčudnije apsolutno ništa, no zato najljepše… toga ima brdo. Upoznao sam toliko ljudi koliko netko ne upozna za 3 svoja života. To mi je nešto najljepše i ujedno najveće bogatstvo kojeg neki autor može doživjeti jer sve se redom radi o dobrim, pravim, da kažem ljudinama. Ja znam privatne probleme svoje publike a to zato što sa njima pričam, bilo preko interneta bilo u živo uz čašu pive. Ja znam da je Tiho otvorio novi frizeraj… znam da Lovorka boluje od karcinoma i ima 5ero djece i veći je borac od svih nas… znam da je Sani bila u bolnici i izašla iz iste… znam da Ante radi u Njemačkoj i da će sad 30.07. doći kod mene u Liku sa janjcem kojeg ćemo odvrtiti uz par gajbi pive i dobro društvo… i dalje da ne nabrajam, ja svoju publiku cijenim i sa svakim popričam koliko god mi vrijeme dopušta.
Ako to nije najveće bogatstvo, mogu slobodno reći da ga onda jebem i život! (vidite, psovka stavljena na pravo mjesto daje jačinu izrečenom, o tome sam vam govorio)
Kako je došlo do nastajanja knjige? Gdje je čitatelji mogu nabaviti?
Ma ta knjiga je priča za sebe. Kako na blogu pišem već 4 i pol godine, onda sam došao na ideju za napravim knjigu od svih tekstova koje sam imao. Onda sam jednom, prije 2 godine objavio da ću napraviti knjigu i to malo publike koja je tada pratila blog, bilo je oduševljeno… naravno, ja knjige nisam napravio. Znao sam svakih par mjeseci napisati „Evo, sad ću je napraviti“, a onda su mi počeli odgovarati sa „Aj prestani više zajebavat, znamo da ništa od toga!“.
I tako… prije godinu dana, završim na birou i taman pomislim „E sad ću je napraviti“, i onda se zaposlim, al na crno. Da, dobro ste čuli, na crno. Da će te netko zaposliti, to danas moš samo sanjati jer jebenog posla nema pa se onda snalaziš guleć kod nekog na crnjaka da skucaš koju kunu. Eto vam još jedan dokaz zašto pišem kako pišem. I da skratim, u međuvremenu sam napravio tu knjigu „Obrana i zaštita od gluposti“, gdje publika nije vjerovala sve dok slike nisam na internetu objavio. Onda su rekli „Gle ga, jebo sebe, napravio je knjige!“… a ja bio ponosan što sam obećanje od prije 2 godine održao. Na žalost knjige u knjižarama nema, imam nešto malo knjiga kod sebe pa se svi zainteresirani se mogu javiti na moj mail bloger.krule@gmail.com
Pričajmo malo o Lici. Priče o Lici i priče ispričane od strane Ličana dobivaju sve više pažnje. Najprije Damir Karakaš, a sada Vi. Mislite li da je napokon došlo vrijeme da se čuje priča iz Like? Kako je prema Vama Karakaš predstavio Liku? Da se snima film prema Vašoj knjizi bi li on bio sličan? Tko bi glumio Vas?
Hvala vam što mislite da bi se po mojoj knjizi snimio film, no to će se dogoditi onog dana kada Barak Obama dođe u Liku, navuče lički kožun i sa štapom bude čuvao stado ovaca svirajući na usnoj harmonici južnjački bluez… dakle nikad.
Lika nikad neće pljeniti pažnju kao recimo druge regije u Hrvatskoj i po meni, to je bolje… jer time onaj lički mentalitet ostaje baš onakvim kakav je bio i prije 100 godina. Što se tiče Ličana i Ličanki, mi smo dobri dok je prema nama netko dobar… a kad nas netko prevari, onda znamo biti toliko zajebani i podmukli da ti smjestimo takvu kajlu (po riječki „kunj“) da stoipedeset dana sebi nećeš doći. Svakog gosta ćemo ugostiti al ćemo ga i dobro ispitati. To vam je ono kad sjednete kao gost pa krenu pitanja:
Čija si ti? (u prijevodu, tko su ti otac i majka, njihova imena se traže?)
Iz Rjeke si veliš… dajdemi reci kako u Rjeki? (prevedeno, kako se živi u Rijeci?)
El poznaš ti Milu iz Rjeke? (prevedeno, prije 50 godina jedan Mile iz sela se odselio u Rijeku a pošto si ti iz Rijeke jer si tako rekla, onda ga ti po ličkom mišljenju moraš znati jer po nama Rijeka je grad sa par stanovnika)
El delaš gdje? (u prijevodu, jesi li zaposlen i gdje?)
El plaća čeme? (u prijevodu, kolika ti je plaća?)
Esil u hadezeju? (u prijevodu… ma nije bitno, zaboravite)
Uglavnom, ponekad ćete se osjećati ka na ispitivanju u MUP-u al to je jednostavno tako, jer znatiželja je usko vezana uz zemljopisnu izoliranost pa od svakog stranca koji dođe u Liku, želimo nešto saznati. Specifičan je to kraj sa prirodnim ljepotama kakve sanjat možeš, i mentalitetom kojeg ako prihvatiš, već za 7 dana ćeš biti naš.
Karakaševo predstavljanje Like najveća većina ljudi zna po ekranizaciji njegovog romana „Kino Lika“ sa najupečatljivjem dijelom filma u kojem djevojka pokušava spavati sa prascem jer ju nitko neće. Ograničen um će to shvatiti „žena spava sa prascem!“… i točka… no moje mišljenje je da je Karakaš htio reći nešto o onome što pokreće sve pozitivno na ovom svijetu a to je LJUBAV. Ljubav koju kroz cijeli film traži Olga koja ju ne dobiva od nikog, ali baš nikog… pa čak, ni od prasca. Način na koji je on to prikazao u tradicionalističkom hrvatskom društvu u kojem svi jesmo, je bio šokantan… no takvi su Ličani, šute, šute, šute… a kad zinu, onda šokiraju, pozitivno naravno… Karakaš Hrvatsku, Tesla cijeli svijet.
Možda nemamo puno poznatih „faca“, al ono što imamo vrijedi. Zapamtite, samo Lika ima ličkog medvjeda, gdje ćeš većeg bogatstva. Navratite ovo ljeto u Liku (štoš, svaku priliku koristim za promociju svoga kraja.)
Što znaju bauštelci a ne zna nitko drugi?
Vi meni nećete vjerovati ako ja vama kažem da bauštelac na 400 metara može razaznati koji broj grudnjaka ima žena, koje je godište, dal depilira noge ili ne, jel u penziji il radi, jel u kreditu il nije… to nije normalno. Ka što nije normalno da kompletno gradilište stane kad prolazi ženska osoba jer zamislite bilo koju drugu struku da proizvodnja stane kad prolazi žena? – Nepojmljivo.
Dosta da jedan kaže – „Ljudi moji, gledajde groma sa desne strane!!!“ (u baušteli se za žene kaže grom, to bi u prijevodu bilo „padneš na guzicu koliko je lijepa“), ama gotovo, sve staje. Nema ko ju pogledom ne isprati a ako je nekome čekić u zraku, taman spreman da zabije čavao, ostaje u zraku dok god gospođa/gospođica ne prođe. Jednom je zidar Ibro rekao: „Šefe, da žene ne prolaze kraj gradilišta, mi bi sve u roku završili!“. Sjećam se jednom, jedna žena nam je na gradilište donjela kavu i stala malo popričat sa zidarima i tesarima. Gotovo, svi su se zaljubili u nju… a bila je zasuta ponudama tipa „Dal ti treba cementa i cigle?“.
Dakle moj odgovor je, bauštelci kao nitko znaju prestati raditi kad prolazi ženska osoba.
Topnički dnevnici već imaju status legendarnih. Punili su medije i društvene mreže brzinom munje. Kako komentirate činjenicu da će ljudi preko društvenih mreža gunđati i dijeliti poruke protiv vlasti, ali će se teško potruditi izaći na ulicu i tražiti promjene? Je li mislite da bi prosvjedi nešto promijenili danas u Hrvatskoj?
Aj da sad napišem nešto u ozbiljnijem tonu. Zašto se ne izlazi na ulicu? Evo zašto. Sve prosvjede kroz povijest ili su pokretali radnici u plavim kutama sa crnim radničkim rukama ili studenti. Vi danas radnika koji radi u proizvodnji i kojemu su ruke od rada sve crne, nemate. Baš kao što nema studenata koji imaju razvijenu svijest o radništvu i radničkim vrijednostima (a na osnovu čega će ih i imati?) nego im se sve bazira na tome da završe fakultet i da se uvale u kakvu čistu i mirišljavu kancelariju. Dakle nema ni jednih ni drugih.
Svi se u ovoj državi bave uslužnim djelatnostima, te uz svo dužno poštovanje prema svih strukama, radničke prosvjede neće voditi trgovački putnici za žvakaće gume, komercijalisti, bankari, iznajmljivači apartmana, itd., dakle svi djelatnici iz uslužne grane gospodarstva. Uzmite Rijeku za primjer, molim vas da mi se nabroji 5 proizvoda po kojima je Rijeka prepoznatljiva kod nas i u svijetu? Razvalit ćete mozak razmišljajući. Vratite se 20 godina unatrag, mislim da ćete mi nabrojati najmanje 20 proizvoda.
Kroz zadnjih 20 godina uništili smo sve što se uništiti dalo i sad se mi čudimo kako nitko ne ide na ulice. (Nađite na internetu tekst koji sam napisao a zove se „Dragi moji političari“)
Druga stvar je što su svi u kreditima, pa onda nitko neće riskirati da prosvjeduje pa da onda dobije otkaz jer kako će otplatiti stan za koji je digao kredit na 30 godina koji čak nije ni njegov nego od banke. Onog dana kad ljudi shvate da prosvjedovanjem mogu jedino izgubiti ono što nikad i nije bilo njihovo, tad se ploča okreće na bolje… do tada, do te neke hrabrije i odlučnije generacije, ostaje nam Internet i društvene mreže.
Razgovarala: Ana Vuković
Foto: Bloger Krule
